Odlomci iz trećeg dijela knjige, naslova “Bratstvo i jedinstvo”

Prvi dani osnovne škole, usko vezani uz strog odgoj i političke prilike početka osamdesetih godina, kao i naše bezbrižno djetinjstvo obilježeno svakidašnjim nestašlucima…

1985.02.20.

„Prajac“ je, naravno, bio voljeni otac treće Jugoslavije – Josip Broz Tito, a dida ga je tako zlurado nazvao od muke, sjetivši se svih nedaća koje je zbog Njegovog sistema prošao, od Katalinić briga, pisma svećeniku, pa do ostiju.
Znao sam da je ta riječ obiteljska tajna i da bi didu strašno naudio ako bi je kome od djece rekao, pa sam se i ja u Parku znao zakleti, npr;
– Nisan dira balun rukon, majke mi! Ako lažem, volim Hitlera a ne Tita!“ – i slične pizdarije.
Iako mrtav, Tito je i dalje ulijevao strahopoštovanje i bio veći misterij od Gospe, koja se u Međugorju pojavila godinu dana nakon sprovoda kojem je prisustvovalo stotinjak svjetskih vođa, kraljeva i predsjednika.

Dobro što smo se mi kao djeca zabavljali tim budalaštinama, ali stariji su bili još smješniji. Naime, svake godine od Njegove smrti, ljudi su imali obavezu stati mirno na onom mjestu gdje bi ih zatekla sirena tog dana 04.05. u 15,05 sati.
A ne bi ih uvijek zatekla u ležernom položaju, pa je bilo bizarnih situacija da ljudi stoje na nogama u zaustavljenom autobusu, radnici na skeli, pješaci na zebri, nosači koječega sa teretom u ruci…i svi su plakali ili su se barem pretvarali, da netko od mnogobrojnih agenata ne bi zaključio da, nedajbože, ne tuguju, jer bi tada oplakali zapravo. A i ja sam plakao. Od smijeha, poput ostale djece kojima su ti odrasli bili tako komični u tim situacijama.

A sjećam se i prvog dana osnovne škole „Bratstvo i Jedinstvo“ koja se nalazila preko puta našeg Parka. Tog rujanskog ponedjeljka 1983. se prema njoj slijevala rijeka roditelja sa svojom zbunjenom i preplašenom dječicom. Bilo nas je te godine oko 130 prvašića. Četiri razreda sa po preko 30 učenika.
Ja sam ušao u 1. D razred na čijim se vratima nalazio popis sa mojim imenom i prezimenom. Svi smo sjedili ukočeno u malim drvenim stolicama i nemirno čekali tko će nam se obratiti, zureći u veliku sliku „Maršala“ u bijeloj mornaričkoj uniformi na sredini učionice.
Roditelji su nam bili iza leđa na nogama, također u tišini, kao da su se bojali te iste škole. Ubrzo ćemo saznati i zašto…

Prodefilirala je razredom u maniri oficira, uzdignuta čela i bez glasa, praćena našim široko otvorenim očima. Nakon što je bacila dnevnik na stol, pogledala je mrko u razred i nakon desetak sekunda vječne tišine prozborila:
– Zdravo prvašići! Zovem se Fani i ja ću sljedeće četiri godine biti vaša učiteljica, ali me nećete tako zvati! Možete mi se obratiti samo sa drugarice, i to isključivo ako vam ja dozvolim, nakon što prethodno dignete ruku. Sutra vam je prvi zadatak da na papirić napišete vaše ime i prezime i držite ga na stolu dok vas sve ne zapamtim. Od vas tražim samo rad i disciplinu i ako se budete tako ponašali, škola će vam biti radost, a ako ne, vjerujte mi da ću vas znati adekvatno kazniti.
Vi roditelji ste upoznati sa pravilnikom škole, jedino još da vam saopćim kako ste dužni u najkraćem roku djetetu nabaviti kućne papuče i kecelju (školska uniforma, op.a.), koja je crvene boje u duhu jedinstva i po tradiciji naše škole. Ima li kakvih nejasnoča?
Ta smeđo kosa pedesetogodišnjakinja je to izrecitirala takvom sablasnom retorikom, da bi joj doktor Mengel pozavidio.

 

………………………………………………………………………………………………………………..

 

Taj dječak mi je jedini parirao po visini, pa su nas, da ne zaklanjamo pogled ostalima, stavili u zadnji red tog 29.11.1983., kad smo se primali u pionire.
Meni je taj dan bio baš uzbudljiv i nikako nisam shvatio zašto se moji ukućani ponašaju kao da se ništa posebno ne dešava, pogotovo kad bih vidio da većina roditelja dovode svoju djecu sretni, a neki čak i vidno pijani, poput moga susjeda Kelića koji koji je razdrljene košulje vodio svoje mladunće, neprestano se zaustavljajući da mu nešto važno kaže, a između ostalog i;
– Nikola, sine, od danas si…hik…čovjek…i…danas će ćale da ti spremi odojče…i ima da ti…hik…kupim kola ako budeš dobar đak.
Nakon povijesnog govora je poljubio svog sina, koji je toga dana bio obučen kao i sva druga djeca u plave hlače, bijelu košulju i crne cipele, sa crvenom maramom oko vrata i plavom partizanskom kapom.
Nakon što smo odslušali kratko laprdanje direktora o nemam pojma čemu, jer sam se sa Antoninijem zabavljao ljepljenjem žvakalica u kose pionirki, došlo je na red polaganje zakletve, koje se još i danas sjećam:

„Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ da ću marljivo učiti i biti dobar drug, da ću voljeti našu samoupravnu domovinu SFRJ, da ću razvijati bratstvo i jedinstvo i ideje za koje se borio Tito i da ću cijeniti sve ljude svijeta koji žele slobodu i mir.“

A sve smo bili samo ne generacija koja je htjela mir. Nema dana kada se nebi potukli u razredu ili ispred škole, odmjeravajući snagu u cilju definiranja statusa, koji je pobjedniku donosio poštovanje muških i simpatije curica.

 

……………………………………………………………………………………………………………….

 

A živjeli smo za nestašluke. Kao što sam već ispričao, na odmorima između satova smo se tukli, a na satovima smo samo nastavljali, ali tihim metodama.
Kako su družine uglavnom bile grupirane svako u svom dijelu razreda, tako smo sa suparničkim ekipama vodili tajne ratove, toliko dobro izvježbane da ih je drugarica rijetko primjećivala. Bombardirali smo suparnike tihim projektilima, na način da smo od flomastera napravili puhaljke kojima smo im ispuhivali kuglice od sazvakanog papira direktno u lice.
Tek što bi, onako iznenađeni, obrisali onu užasnu papirnu bljuzgu sa lica, doletjelo bi im nekoliko komada onih teških TOZ-ovih gumica u glavu, a za finiš bi ih poprskala vodena bomba, ručno napravljena od papira i napunjena iz boce ispod stola. Jedan nula za nas. A bilo je dana kad bi nakon šestog sata izvukli čak i dvoznamenkastu pobjedu.
Kad nismo ratovali grupno, ratovali bi jedan protiv drugog. Podijelili bi klupu olovkom na dva dijela i svaki slučajni prelazak knjigom, laktom ili gumicom je bio signal za napad. Dan danas jedan u ruci ima grafitni vrh olovke, kao odgovor na zabijanje šestara u moje bedro.

Svaki dan je bilo neko drugo veselje, pljuckanje razrednog drugara ispred sebe, šibica u bravi, žvaka u kosi mamine ljubimice, ali najveći praznik smijeha je bio kad bi Tomaš odgovarao usmeno.

Sama njegova zbunjena pojava sa crvenim licem i prstom u ustima je bila dovoljna da vrištimo, a još kad bi progovorio sa onim svojim vlaškim naglaskom, jednostavno bi popadali ispod stolova od smijeha, kao kad je na zadatak iz zemljopisa – Pokaži mi otok Brač – odgovorio pokazujući prstom kroz prozor (na otok koji se sa te južne strane zaista vidio), umjesto na karti.
Bijesna drugarica ga je tako tresnila onim drvenim trokutom po glavi da je puka na tri dijela, pa ga je još bjesnija vukla za bafe u vis.
Ali definitivni biser života mu je bio odgovor na pitanje o republikama Jugoslavije. Nabraja moj Tomaš;
– Hrvatska, Srbija, Bo..oosna i Hercegovina, Maaa..kedonija, Crna Gora i…i… – fali još jedna. Razrednica zadovoljna;

– Ajde Tomaš,  možeš ti to!“ U to mu jedan pokušava pomoći šaptanjem – Slovenija. Načuje on nešto sa „s“ i nakon trenutka tišine, slavodobitno usklikne;
– Sovjetski savez! – Muko Isusova, pa ona je njegovom glavom tako silovito tukla o ploču da su vijci poispadali.

Da, u Jugoslavenskim školama su batinanja učenika bila tako normalna stvar, da roditelji kad bi saznali za to, ne da bi te išli zaštititi, već bi te još i oni doma izudarali. Metode su bile raznovrsne, pa često i bez pravog razloga.
Ja sam jednom dobio šamarčinu samo zato što sam bez dizanja ruke došao do njenog stola i pitao je smijem li u wc. Ali to je ništa naspram što je jadnom Tomašu radila ili nekoj drugoj djeci koja su se „mučila u razmišljanju“.

Tako je bilo situacija da je Maju, najnježniju curicu u razredu, samo zbog šaputanja sa kolegicom (također Majom, ali puno glavatijom), udarila glavom o glavu, takvom silinom da su im naočale odletjele na pod.
Nije birala sredstva. Antoninija je onim teškim dnevnikom tresnila po glavi, klempavog Fadića vukla za uši u krug nekoliko puta dok mu se nije zavrtilo, a vrh vrhova je bilo kada je mrtva hladna prišla Marošu i bezizražajnog lica mu zdrobila kredu palcem od čelo.

Svi su nas tukli, od direktora do podvornika, koji je bio najokrutniji. Taj pijanac u plavom mantilu bi nas znao, nakon neke psine, čak u trku šutnit onom čizmetinom, da bi doslovno poletjeli u zrak. Batinali su nas kao prasad, ali mi smo se time samo čeličili za neka nova vremena pred nama.
Uz to, nismo ni mi ostajali dužni, jer taj podvornik nikad nije znao zbog koga vozi kući motor na felgama, kao ni drugarica tko ju je nakon izlaska iz škole pogodio jogurtom ili breskvom u potiljak.

 


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.5/10 (24 glasova ukupno)

52 komentara na “Odlomci iz trećeg dijela knjige, naslova “Bratstvo i jedinstvo””

  1. Samo ja

    P.S. A iza 12. god sam s materom iz geta dosa zivit u park kod ocuha, portun do tebe.Zato sam i ratova za park. A kad mi je mater ostavila ocuha reka je da kupi macice za sobom posto mu nisam pravi sin. A polu-sestre su ostale i otada sam svugdi po malo, zavisi di iznajmim stan ili sobu. A ostalo je povijest koju ti vrlo dobro pises. I koju ces jos nadopisati. Poz, brate!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Samo ja

    Mater mi se zove Sonja i zivija sam doli di je sad župni ured, tocno u toj kuci i stanu, pogled iz sobe mi je bija na rusevine dioklecijanovih podruma dok posli nisu to uredili i poplocali. A po ocuhu sam iz parka. Sve koje si nabroja znam vise manje ali se s njima ne druzim. Jedni su se ozenili, drugi imaju svoj dir, neki su ostali u kurcu i nikako da se skinu. Ja sam ti se maka od problema jer mi je pun kufer zatvora ali opet iskreno, nisam ni ja neko cvice. Malo cugnem navecer a katkad i u program, u normalnim granicama od onog prije. Trenutno ne radim ali ako Bog da imam neke nekretnine pa kad to prodam mislim se maknit u okolicu splita, do trogira ili omisa pa bi volija bit u sredini di me niko nezna i di cu nac drustvo bez predrasuda i prozivit ostatak zivota ka covik zivot vrijedan covjekova postojanja sa smislom. Necim cu se bavit sigurno, covik mora nesto radit inace pa-pa, znas vec. Ovdi me svi znaju, u biti sad svako o svakom sve zna. Samo ukucas na internet podatke i eto informacija. Ovaj kompjuter je smanjija sredinu a i inace split je malo vece selo di se sve vise manje zna jer vidim, nisam glup. Bija sam po gradovima od par do 5,6 miljona ljudi i razlika je ogromna. Unatoc tome moji korijeni su ovde u dalmaciji i ne micem se od nje. Volim je! Citaces jos neke price o meni, Juka priprema materijal, bit ce komentara. Reka mi je u startu da ima provokatora koji neznaju normalno komentirat i komunicitirat pa da se naviknem jer je to normalno. Ja sam jedino izgadija varalicu jer mi je ža sirotinje dok one pune love nije jer im je ostalo za zivot. Dite svoje ostavit nije normalno i to je bija okidac zasto sam ga uopce komentira. Dok evo vidis na svim ostalim sam u dobroj komunikaciji ka sad s tobom. Kako ti je ime ako se smi znat a posto si me pripozna vjerovatno se i znamo?! Mozda te se necu sitit po imenu jer masu ljudi sam upozna pa kad izgubis kontakt zagubi se i ime u nekoj sivoj stanici. Tako da face pamtim a one s kojima nisam proveja bar 5,6 miseci druzenja zaboravljam, sta je vjerovatno isto drugima. Juku, Joku, Kvasu, Dina, pok Hrgu i Šumelja uz jos dosta likova da ne nabrajam necu nikad zaboravit jer to su mi prijatelji iz djetinjstva. Toliko za sada. Srdacan pozdrav!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  3. veteran

    a puno san ja stariji od tebe. bar 12 godina. ove mladje znan tako sta san dolazija u tavernu, oni se tamo motali okolo i tako to

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. Singapurska malvazija

    A nisi ,nisi bas 12 godina stariji nego otprilike nekih 8 godina.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. foxy

    katolik – jeli se radi o Milanu A.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. Crew Bi

    A Tomas je Strikan jesam dobro povezao ? 🙂 Uglavnom uzivam u tvojim pricama i pratim ih jos od kad su krenule na forumu torcida.org. Lijep pozdrav iz Bihaca i pisi i dalje

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. nik nik

    Ja sam iša na Kman,ali ista priča…
    Lipa stara vrimena kad su učitelji pleskali,a mi nismo ostajali dužni.
    Skakanje po autu,rumbavanje stakala,šibice zapalit na plafon,žvake u bravu…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. the mladichi simpatizer

    da se taknem kažnjavanja u školi,
    moj profesor matematike je uvik uza se nosija onu antenusinu šta se zavidavala na gepek od stojadina i priko krova kačila na haubu. a još onako krakat dobavlja je s njom i petu klupu do prozora te treću u sridnjemu redu. pa ti mlij u razredu… ugasi te s njon ka sa daljinskim
    a Duple iz tjelesnog bi diza za bafe dokle god moš prstićima dirat pod da bi te potom spustija pleščurinom da bi po dana mislija da crikva zvoni zdravomariju.
    a moran se i dišpeta taknit . Duple je mrzija kraj školske godine jer san mu svakon prilikom izkeca BMW-a smokvama. a Veseli koji je bija pasionirani čistunac se još ppita ko mu se popiša na kvaku od fiće i to tako savršenim tajmingom da se uvatija kvake samo 10tak sekundi iza “gnjusnog” čina

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. zadnji pionir

    ” Jedinstvo bratstvo kao naše bogatstvo, kao zjenicu oka svog, čuvati ću i ja pionir Titov tako mi časna imena mog.” Zakletva 1989, posljednja generacija Titovih pionira. Istu sam posrao ni godinu poslije.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
Stranica komentara 2 od 2«12

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output