Odlomci iz sedmog dijela knjige, naslova “Ludilo počinje” (prvi dio)

U prvom nastavku, sedmog dijela knjige – posvećenom 1989. godini – pročitajte sve od djetinjstvu na prijelazu velikih političkih promjena, odrastanja na ulici uz neke nove uzore i životne vidike…

424625_529037023789606_969250222_n
– Predsjednik Saveza komunista Srbije, Slobodan Milošević, oštro je osudio štrajk rudara u Trepči, nazvavši ih protupravnim, te najavio njegovo slamanje i hapšenje albanskih dužnosnika… – dopirao je ženski glas iz „Gorenjevog“ čuda tehnike zvanog televizor, u najsvetijim trenucima presječne obitelji tog vremena.

Da, te vijesti „Televizije Zagreb“, u 19.30 su bile najbitniji dio dana i razlog za okupljanje svih koljena obitelji u utabanim foteljama.

Osim mene, koji sam taj dan bio u zahodu i kroz tanak zid osluškivao dešavanja u kuhinji, koja nam je, u osam kvadrata, ujedno bila i dnevni boravak.

Još jednom se začulo kliktanje milijun Srba na tom nacionalističkom skupu u Beogradu, a onda muk.

A ća je sad? Ane, ne radi televizor! – negodovao je dida, a onda je ustao i raspalio šakama po drvenom boku dva puta. Na trenutak se slika vratila, ali još brže i nestala.

En ti kurbu prasicu! – Opsovao je dida i primijenio drugu tehniku – istovremeno šakom u gornji dio i bočni, te se kao u čaroliji pojavila slika. Ta alternativna metoda popravka je uvijek uspijevala.

U tijeku je bio prilog o stanovitom Anti Markoviću, koji je u vladi SR Hrvatske zamijenio nesposobnog Branka Mikulića i koji je obećao čudesan oporavak jugoslavenskog gospodarstva.

Iako je tog proljeća 1989. godine inflacija iznosila nevjerojatnih i nestvarnih 2679%, novoizabrani „spasitelj“ je još dodao i to;

Program u središtu mora imati čovjeka, njegova prava i njegovu motivaciju..

Uuuu..kako taj sere! – promislio sam i nastavio s radom.

Bilo smo mladi adolescenti i boljela nas je ona stvar za politiku, iako je bila svugdje oko nas. Ali doslovno boljela, jer smo masturbirali tri puta na dan. Ma šta tri, Cigo ga ja razvlačio pet puta dnevno, a ludi Genza je bio apsolutni rekorder sa šest.

A što je i preostajalo trinaestogodišnjaku – u državi na rubu građanskog rata – osim razvlačenja pišulinca?

Samo još druženje s ekipom iz kvarta.

Po svakidašnjem običaju, prije izlaska vani, uzaludno bi u polupraznom frižideru tražio nešto posebno, pa bi se izbor svakog dana sveo na tri jaja kajgane u pola kilograma polubijelog kruha, kojeg bi jeo na putu prema ulici.

Nekad bi i silom jeo, samo da nabacim koji kilogram, jer sam bio premršav. Kao i svi moji prijatelji sa sendvičima na klupi.

Bilo smo u najgoroj fazi, niti djeca niti odrasli, a opet i jedno i drugo, što nas je užasno bunilo.

Ali ako smo i bili djeca, trudili smo se da nas uvažavaju kao odrasle, pa smo ih kopirali u onim najštetnijim navikama.

Prvo su na red došle cigarete, kojima nas je, iz žute, mekane kutije, s natpisom „Filter 160“,  ponudio Zubo, ukravši ih ocu iz kuće.

Čučnuli smo iza nekog grma u parku, da nas odrasli ne vide i pripalili cigarete. Ja sam se počeo daviti od kašlja, Mićo zeleniti, Zubo povraćati, dok je Kunac svoju ispljunuo iz usta.

Svi smo pogledali u Robiju, ali on je svoju uvlačio kao veliki. Naravno, kada je gradivo savladao već s dvanaest godina.

Kako smo i mi bili uporni, za nekoliko dana smo svi imali svoje kutije cigareta, mahom te nesretne „Stoše“ ili „Croatie“, koje su nam virile iz stražnjih džepova „rebatinki“, a pogotovo ove druge, iz nacionalnih razloga.

Koliko god da je apsurdno da netko u svoj mladi organizam i u jedini organ koji služi za disanje, uvlači otrovne spojeve izgaranja duhana, još je apsurdnije bilo da ne pušiš, jer bi u društvu jednostavno bio „papak“, a šanse da te pogleda neka kvartovska curica bi ti bile jednake logorašu u Auschwitzu.

Često nismo imali novaca, pa bi pušili ono što bi i užicali, a i imali smo Kvasu, malog glavatog Dugopoljca, koji nije bio „gradsko dite“, pa bi mu svatko od nas, nakon serije „čvengera“ i „penkali“ po „vlaškoj tikvi“, dao svoju praznu kutiju, koje je on morao napuniti žicanjem po kvartovskim kafićima.

Kada bi se vratio, svatko bi pregledao svoju kutiju, pa bi mu netko nezadovoljan – „Koji si mi kurac samo Opatiju užica“ – ponovo dao „čvenger“, a netko zadovoljan – „Gle, užica mi je sarajevski Marlboro!” (koji je glasio za najbolji duhan u Jugoslaviji, op.a.) – bi mu čak dao i da povuče koji dim s nama. Nikad se nije znalo.

Kad nije bilo Kvase, novaca ni ljudi za žicanje, uvijek su, kao zadnja nada, ostajale pojedine trafike, koje su prodavale cigare na komade, pa bi znali pješačiti i po pet kilometara za kupiti pet cigareta, koje bi popušili za manje od pet minuta, a najgora varijanta je bila kada bi ti, u povratku, dežurni lijenčina rekao;

– Ostavi mi pušiti!.

Tu rečenicu sam strašno mrzio, jer je značilo da se od omiljenog svitka moram odreći na pola užitka, pa sam ih često balio po filteru, samo da me nitko ne pita da mu išta ostavim.

Isto je bilo i sa sendvičem. Ako ga ne bi pojeo kući ili negdje krišom, gotovo sigurno bi ostao bez njega jer bi pet, šest gladnih usta iskesilo svoje očnjake i propiskutalo drugu najmržu rečenicu, a to je:

– Daj mi griz!.

Problem nabave cigareta je kratkoročno riješio Kunac, genijalno spajajući trgovinu, ekonomiju i čarobnjaštvo po principu – daj ništa, dobij proizvod, a trgovac se još i klanja.

Kako? Pa fino, primijetio je da cijena novine „Slobodne Dalmacije“ košta isto kao i kutija „mekog Benstona”, pa bi jednostavno došao u prvu trafiku i uz;

– Teta, mogu prolistat novinu? – uzeo krišom dvije, od kojih bi joj jednu nakon desetak minuta vratio, a s drugom bi došao do susjedne trafike i pobožnim glasom rekao:

– Teta, mogu li zaminit ovu novinu za cigare, pošto mi je tata zabunom kupija dvi?

Prolazila bi ta priča tko zna koliko dugo da nas nije obuzela pohlepa, pa smo to radili desetak dana, sve dok nas kvartovski milicioner nije zaskočio i nabio nogom u guzice, uz obavezno istezanje ušiju do pucketanja hrskavice.

Besplatnih cigara više nije bilo, ali je špijunski nastrojene trafikantice stigla zaslužena kazna.

Naime, od tog dana je bio običaj, prije škole, zaletjeti se svom snagom u stražnju stranu trafike, tako da nesretnicu zatrpa sva sila onih stripova, cigareta i ostalih, marljivo složenih proizvoda, a jednom prilikom smo joj, uz to, još i stavili katanac od vani, pa su je kolege izvlačile kroz prozorčić.

Druga štetnost, uz cigarete, s kojima smo pokušali biti „odrasli“ je alkohol.

Iako smo vatreno krštenje maliganima imali u prvim minutama te 1989.g., pravo pijanstvo smo okusili tek tri mjeseca kasnije, preciznije 5. ožujka, kada je vozač nekog „tamića“ neoprezno parkirao kamion pun boca vina „Jure“ pokraj Strikine ulice i otišao ručati u „Apolla“.

Poput malih mravi smo nestali u Parku, noseći svatko svoju kutiju vina.

Kako je bio kišni dan, sjeli smo na klupe pod stabla i otvorili nekoliko boca, a baš tada je prema nama krenulo desetak momaka iz pravca vrtića.

Stariji iz Parka! – rekao sam ostalima, a netko je nadodao:

– E sad smo najebali, ovo je njihovo misto!.

– A ništa, ostanimo sad tu, pa šta bude. Ako budemo bižali, još će nam biti gore. – zaključio je treći.

Prilazili su nam na tako sablastan način, da nam je srce lupalo od straha.

Bili su nekih šesnaest, sedamnaest godina stari i tako moćnog izgleda u onim „Spitfire“, „Vijetnam“ i „Jeans“ jaknama., s dodacima – poput vunenih kapa u talijanskim ili crven-bijeli-plavi bojama.

Iako nitko od njih nije imao nikakav rekvizit Hajduka, osim hrvatske zastave s odrezanom petokrakom i šalom Intera iz Milana, jasno mi je bilo da idu na popodnevnu utakmicu s Vojvodinom, koja je te godine bila hit prvenstva.

Stali su ispred nas, a jedan visoki, s gustom, ricastom kosom je pitao:

– A znate li vi dico da niste smili ovde doć? Šta ćemo sada?

– A nismo znali…ićemo ća. Evo uzmite vina… – govorio je Zubo drhtećim glasom.

Baš lipo od vas. Samo, uzeli bi ga mi i sami. – nastavio je dugonja pričati. Te nadodao, vadeći iz džepa injekciju s iglom;

– Nego, jeste li svjesni da ćemo vas sad za kaznu nadrogirati, a?

Nekoliko trenutaka je trajala zlokobna napetost, uz njihovo hijensko smijanje, sve dok se, s druge klupe, nije oglasio jedan s kestenjastim „repima“ (frizura „fudbalerka“, op.a.), koji je dijelu ekipe lijevao lijepilo u njihove kese;

– Ajde Zlatko ne seri. Pusti dicu na miru!

Šta ti je Ice, ne možemo im dozvolit da… – pokušao je ovaj kontrirati, ali mu je taj drugi, sa stavom vođe, prišao, unio se u lice i rekao;

– ’Oću li ti ponavljati?

Nakon toga je prišao nama i pitao nas;

A odakle ste vi momci? – pa smo mu, skoro u glas, odgovorili;

Tu, poviše, iz Mažuranićeve..

Eto vidite da su naši. Slobodno budite s nama, neće vas niko dirat. – rekao je taj Ice, koji nam se odmah svidio, te se vratio na drugu klupu.

Pili smo i promatrali smo ih širom otvorenih očiju, diveći se svakom njihovom pokretu, govoru ili potezu.

Iako su radili stvari koje nikako nisu bile dobre, od grijanja heroina na žlicu, do motanja trave u rizlu.

Znali smo da je to opasno, ali kako da odoliš sceni četvorice na klupi, koji svatko ispod svoje „Ku Klux Klan“ kapuljače udiše ljepilo iz kese?

Bili su Torcida, mangupi i klošari u jednom, a mi smo htjeli biti kao oni – naši novi uzori.

Mislim da smo od tog dana, bez ikakvog dogovora, svi pustili kosu, a jedino što sam u tom trenutku htio je bila crna „spitfire“ jakna.

I to ne ona jeftina kopija iz „Naftalina“ dućana, već original talijansku, koju si mogao kupiti samo kod švercera na Peristilu.

Crnu, s narančastom unutrašnjosti, za koju nikako nisam mogao shvatiti čemu služi, i onom naljepnicom na čičak, koja je bila na džepu lijevog ramena.

Ta kultna jakna je u Splitu jednostavno imala statusni simbol i ako si htio biti mangup, morao si je imati. Ni auto ni novce niti išta drugo. Samo nju.

Doduše, neki su štovali i „Vijetnamku“, ali meni je ona bila odvratna, više nekako pankerska.

Pili smo tako na klupi i promatrali ih. Jednu stvar sam se tada sebi zakleo, nikad heroin ili dop, kako su ga zvali.

Čak me nije toliko bilo strah ni posljedica, koliko te grozne igle i samog postupka – od cijeđenja limuna u, prljavu i zagorenu, jušnu žlicu, pa dodavanja sivog praha i filtera od cigarete – sve do kuhanja smjese upaljačem, koju bi, nakon vrenja, povukli u injekciju, u kojoj je već bila krv.

Takav koktel, u slengu – “šut”, se ubrizgavao, tj. „furao“, u žile po cijelom tijelu, od ruku, do ostalih dijelova tijela, pa čak i ispod jaja, što su radili okorjeli „đaneri“.

A često su konzumirali sve, samo ne čisti heroin. Primjerice, jedan „junkee“ iz kvarta se snalazio za svoj heroin prodavajući „zajebe“ drugim narkomanima, tako da smo se uvijek smijali kada bi ušli u njegov portun i vidjeli rupu u zidu, promjera haubice od 122 mm.

Da, prodavao je „kolegama“ sivi zid boje heroina, što su vjerojatno drugi radili i njemu, pa tako u krug.

Zato ne čudi što je splitske narkomane, ironično, ubijao zapravo čisti, kvalitetni heroin, koji je bio šok za njihova tijela.

Zlokobni i fatalni „overdose“. Riječ koju sam tih godina toliko puta čuo i isto toliko puta na sprovodu bio.

Kažu da je “UDBA” ubacila čisti heroin u redove navijača Hajduka, a sad, bilo to istina ili samo teorija zavjere, činjenica je da su „Jugoslaveni“, po pitanju drogiranja, kaskali za „trulim kapitalizmom“ više od pola stoljeća i opet ih – po broju igala na ukupan broj žila u državi – pretekli u samo pet godina.

Pošast je obuzela i stare i mlade, broj razbojstava je porastao, i to – najčešće – od obijanja dućana i trafika, do bizarnih otimanja torbica nedužnim bakicama.

Najopasniji su bili narkomani s „abecedom“, tj hepatitisom u svim varijantama, jer nisu prezali od ničega, a napadali su i pljačkali sve, koristeći se ponekad i zaraženom injekcijom, kao oružjem.

Gledao sam u Zlatka i zamišljao ga baš takvim likom, kad me u razmišljanju prekine Ice;

– Momci, idete li s nama na utakmicu?

Ustali smo svi kao jedan, potvrdno klimnuli glavama i krenuli za njima da se ne predomisle.

Nije mala stvar prvi put otići na Torcidin “Sjever”, u pratnji starijih momaka iz kvarta, koji su na tribini imali svoje ime.

 

KRAJ PRIČE U SLIJEDEĆEM NASTAVKU…


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.9/10 (15 glasova ukupno)

44 komentara na “Odlomci iz sedmog dijela knjige, naslova “Ludilo počinje” (prvi dio)”

  1. boy16

    Lipo…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. boy16

    Lipo!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. korkyra

    KRAJ PRIČE U SLIJEDEĆEM NASTAVKU… 🙁
    lipo i dirljivo …

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 1 glas)
    Odgovori
  4. Nexus

    Pretpostavljam da je dio ovoga istina… Ice bi triba bit Ico purger ka, a Zlatko onaj momak kojeg su zvali Leska?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -2 (od 2 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Knjiga je istina. Nema fikcije tu

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
    • TheMladichi

      Ice je Prnjak, živ je i zdrav,, živi u Berlinu i još se i dan danas zaleti na koju europsku Hajduka. Zlatko je mlađi brat od dvojca “nestašnih” blizanaca Perkovića. Također živ i u Sinju je… Ako sta još nije jasno, samo pitaj.. 😉

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  5. spitfajer

    dva puta san pročita, apsolutni vrh, možda i najbolji tekst do sad…i ja san svoju spicu jedva dočeka, pa kad san je napokon kupija nosija san je i kad nije bila potriba hahaha…jedva čekan nastavak!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Ja prvo razumija da si napisa “špricu”, pa zasta, zamislija se na tren i tek kad sam ponovo pročita shvatio…hahaha…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
  6. :))

    kad ce knjiga?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Još samo 23 dijela… 🙂 To bi bilo, još dvi godine.. osim ako je ne odlučim izdat prije nego ih izlistam na portalu.. kako bilo, ne još… a i čemu žurba? Na njoj neću zaradit, tako da uživam i ovako.. 😉

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  7. joke1311

    koliko je malo potribno da se vratim u prošlost i sitim se nekih sličnih piz… iz djetinjstva …. dovoljan je jedan ovakav text …zato prijatelju nastavi pisat da mogu guštat i vraćat se u djetinjstvo

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  8. hp

    jel ti pises ovo navijacima ili sredovjecnim domacicama pa im ovako sokantno objasnjavas 😀
    Zašto su ljudi sa hepatitisom najopasniji i ne prežu od ničega 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Hahaha…a moj lipi… 🙂
      Ne brišem komentare pa neću ni tebi..
      Zašto misliš da su tekstovi namijenjeni samo navijačima? Nije bit hepsa, nego đanera sa stažom koje više nije bilo briga za ništa…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  9. hp

    Smijace ti se brate po splita na pola ovoga…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Onda će mi druga polovica pljeskat na onu drugu polovicu…hehehe… A ako me pola Splita čita…nadam se da shvaćaš šta to znači.. 😉

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +3 (od 5 glasova)
      Odgovori
  10. hp

    ovo ko da je pisano za novinarku lenku 🙂 i ove sa interneta na stadion.. onaj pita jel ice -ićo i blizanac – onaj pok. leska 🙂 takvi će ovo gutat, al valjda si ima ambicije da ti štivo nije samo za U17 i zgražanje gorenavedene.
    Pinki st 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. bula nk

    1. Odavno nisan vise uziva u u nekom tekstu a na tribini san otkad i autor
    2. Zašto si na ovoj stranici kad ne valja? Natira te neko? 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  12. ivan

    1.mozda sam znatizeljan ali nesta mi nije jasno.koliko sam iz tvojih tekstova razumia ti si 76 godiste pa kako onda braca blizanci mogu biti “stariji momci”kad su i oni 76 godiste.toga se dobro sicam jer sam stariji od njih godinu.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Siguran si da misliš na braću Zorana i Zlatka Perković? Možda misliš da si godinu stariji jer su oni pali nekoliko razreda. Npr. kad sam ja išao u peti Bratstva, oni su bili osmi. I to par puta.. 🙂 A to ti je taman to sta sam i napisa “momci od 16-17”.. Prema naših 13 su bili “stariji” a ne inače…pozz

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • ivan

        Virujem da znas sta govoris ali siguran sam da kad sam ja isa 2 razred u bratstva da su oni bili prvi.Ja sam u razred isa sa Hrvojem Maticem kojega si spominja u ranijim tekstovima.Jesu li oni stariji od njega?Skuzaj sta pilam ali malo si me zbunia.Cudno mi je kako te se nesicam a skoro smo generacija.Jesi li zivia u kucama pokraj bivseg doma za samce a sadasnjeg hotela?.pozzz

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
  13. SD369

    a pocetak price je scena iz filma Rane, ne mozes mi rec da nije, ostatak jako dobar…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  14. Slavonac

    Bravo ,dugo smo čekali na neku novu priču .Svaki dan pogledam tvoju stranicu
    očekujuči novu priču. Samo naprid Katoliče ! Pozdrav iz Slavonije

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  15. propela

    Mlaćenje po televiziji je bilo standardan ritual obiteljskog života 🙂
    Navuka si nas ovim odlomcima, ko će sad čekat knjigu još dvi godine…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  16. krnjolac

    Juka jel se slučajno sićaš rezultata sa te utakmice,sada kada si me sitija i datuma?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  17. speed

    Boze moj tad jos nije “dosao” na svijet Vice Varalica,tako da su mlade mame vjerovatno mogle jos mirno spavati,hahahaha…..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  18. Ka je ono

    Jedva cekam nastavak brate. Pozz

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  19. fakin

    uvod je malo bačen na rane

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Kad smo već kod “Rana”, možda jednog dana napišen knjigu i o domaćim, splitskim “Ranama”, tj. o podzemlju od osamdesetih do kraja prvog desetljeća 21. stoljeća. Moglo bi biti zanimljivo.. 😉

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +3 (od 3 glasova)
      Odgovori
  20. Ka je ono

    E pa kad smo vec kod ‘rana, onda znam o kome ces pisat ali bit je ono doli kad otvoris stranicu. Ideli, nostalgija i pravda. To nemos napisat jer znas samo par sfera ovog drustva, sto je za pohvalu ali ipak neznas opsirniju spiku ko su bili i jos su Gazde momaka koji su se furali na ‘rane, pa cak osim sto su krvarili od propucavanja pa nadalje ima ih i pokojnih, pokoj im dusi. Stoga, bolje malo razmisli o kom sta jer neki su ‘plesali samo jedno ljeto, dok su oni pravi bili i jos su u sjeni UDBE pa do danasnjih sticenika drzavne mafije. Jugo-krim scena je bila jaka po tome sto su imali zastitu drzave jer neko je mora rjesavat Hrvatske gastrajbajtere po njemackoj i sl. Tako je poceo Arkan, a o nasima necu jer znam kad triba mucat! Tako da nije sve crno-bilo, vec je toliko nijansi koliko struje u lipoj nasoj?! A vec smo ka drzava prigorili dok se te ‘struje, bogate na nama sirotinji. I oni ka sta su Sanader pa do obicnih krimosa koji eto opet imaju ljude iznutra pa su zivi i zdravi. Pa su nekí i cak ugledni stupovi ovog drustva zvanog demokracija a ono teski kapitalizam, jbg. Pozz

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Opušteno…ne zanima me kriminal da bi ga hvalio ili propagirao. Samo satira na tu temu…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  21. Ka je ono

    Znam da nebi propagirao kriminal vec odat pocast nekim momcima koji su za neke bili ispravni a za društvo kriminalci ili bar pocetnici u tome. Zelis na svoj nacin dokumentirat istinu ovog grada i to ostavit u nasljeđe drugim generacijama. Sve kužim, tija sam samo rec citat od TBF-a, glavne face izvuc ce se uvjetno. A i pisma je na mistu. Ko ima love neka plati zastitu, pa i ja bi tako da okrecem miljune ali mi se vise neda robijat jebiga. Dosta mi je, pa i previse!!! Kuzis me? Pozz

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  22. birtija

    bit će ovo dobro, bar ti imaš o čemu pisat hehehe uživan…fala ti 😀

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Nema na čemu! Radost mi je. A i previše, tako da ne znam što bi sve izostavio da knjiga na koncu nema 1000 stranica… 🙁

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output