Odlomci iz sedmog dijela knjige, naslova “Ludilo počinje” (drugi dio)

U drugom nastavku, sedmog dijela knjige – posvećenom 1989. godini – pročitajte sve od djetinjstvu na prijelazu velikih političkih promjena, odrastanja na ulici uz neke nove uzore i životne vidike…

mark

 

(Nastavak)… Na Mažuranićevom ulijećemo u stari “MAN-ov” autobus s harmonika zglobom i onim vratima iz četiri dijela, kupljenom uoči “Mediteranskih igara”, te uživamo u vožnji punu stanicu.

Za razliku od putnika, mahom penzionera, koji negoduju klimanjem glave ili ignoriranjem nekoliko ovih s kesama ljepila u ruci.

Izlazimo na stanici kod matičara i pri iskoraku na pločnik osjećam kao da tonem u neki pamuk, pri čemu mi se noge savijaju u koljenu, koje me udara u vlastitu bradu i umalo šalje na spavanje.

Jebate, to je znaći to pijanstvo! – ustanovim, a dvojica me podignu, te nastavimo teturajući put stadiona.

Iako je utakmica tek u pet, dva sata prije već je desetak tisuća ljudi oko stadiona. Ali nitko ne ulazi.

Odjednom netko vikne: “AJMO EKIPA SAD!” i stotinjak navijača jurne put jednog ulaza na sjeveroistoku. A jurnemo i mi. Iako nismo shvaćali zašto.

Kada sam shvatio da je zadatak preskočiti tri metra visoku ogradu sa šiljcima na vrhu, došlo mi je da odustanem, ali više nisam mogao nazad.

Nekoliko milicionera je udaralo po leđima ove iza mene, a ja sam radije izabrao da se nabodem na te oštrice, nego da brkonje igraju “jo-jo” (popularna igra s “laštikom”, op.a.) sa mnom.

Kako mi je odgojna palica sijevnula pokraj kičme, tako sam, poput „ptice trkačice“, automatski „zaprpao“ po prašini i to takvom silinom – da sam nekom narkomanu, doslovno preko leđa pretrčao i skočio na ogradu. Koju sam savladao s odličnim, ako ne računamo hlače, koje su se iskidale po šavu.

Tek tada sam shvatio čemu služi ona narančasta strana spitfire jakne. Naime, oko mene je sve bilo u toj boji, s dodatkom dugih kosa i manjkom zubi. Nevjerojatna scena.

Biti dio te priče, tog zajedništva je u tom trenutku bio moj sav svemir. Pjevali smo kao dio te ekipe, skakali i radili sve što i oni. Jednostavno – bili smo Torcida!

Nosilo nas je kretanje tog grotla po raznim dijelovima tribine, bilo zbog „šutke“ (bacanje kao na pankerskim koncertima, op.a.), bilo zbog međusobnih tučnjava, kojih je bilo nekoliko.

Vrhunac utakmice – uz nacionalno skandiranje: „HRVATSKA!“ ili „MI HRVATI!“ – je bila bakljada, koja je, s tim narančastim plamenovima i dimom, bila nešto najuzbudljivije što smo ikad vidjeli.

Savršeno je dizala atmosferu i intezitet navijanja. Sve su svoj kraj dočekale na atletskoj stazi stadiona.

Pred kraj drugog poluvremena sam malo sjeo, pa na posljetku i zaspao, pod utjecajem alkohola i umora.

Kad su me probudili, saznao sam da mi je netko, vjerojatno iz zabave, progorio jaknu i da je Hajduk izgubio na penale.

Sutradan smo u ulici cijeli dan prepričavali događaje s utakmice i proglasili sebe aktivnim navijačima.

E sad, da bi bili ozbiljni navijači, trebalo je i poraditi na imageu. Preciznije, došli smo do zaključka kako puštanje kose i nabavka „spitki“ neće biti dovoljno, pa smo se svi odlučili tetovirati kod Čobe, koji je već imao iskustva s tim zanatom.

Naime, prvijenac mu je bio tetoviranje kvartovskog mangupa Bepa, kojemu je tetovirao, pazi sad, spektakularno originalni natpis – Bepo!

Dobro, nismo se ni mi proslavili s izborom jer je Robija tetovirao slovo „R“, ja Hajduk i veliko slovo „T“ na ramenu, a Mićo isti natpis, ali iznad palca.

On se, za razliku od nas, u narednim godinama, zbog konobarskog zanata, pokajao – pa je istu spalio nekim vrućim željezom.

Inače, sam postupak je bio umakanje iglice za šivanje – koja je, do onog ulaznog dijela, bila omotana koncem – u „Rotring“ tuš, koji je smatran kvalitetnijim od „TOZ-ovog“.

I tako, jedno umakanje, jedan ubod, jedno slovo, petsto uboda, a cjelokupan rad me koštao punih šest sati sjedenja na portunu.

Ali isplatilo se. Iako je još bilo rano proljeće, svi smo od tog dana nosili majice bez rukava i hvalili se po kvartu.

Halo, imali smo trinaest godina i natpis voljenog kluba na sebi. Neprocjenjivo.

Biti navijač tih godina je imalo smisla, jer nema sporta, od timskih do individualnih, u kojima klubovi i reprezentacije Jugoslavije nisu bili prvaci ili donosili nekakve medalje.

Živjeli smo sport, pratili ga preko medija i razgovarali o njemu poput odraslih. Teško da je bilo nogometaša, košarkaša ili vaterpoliste iz Splita, a da mu nismo znali ime.

Tako je bilo i s košarkaškim klubom „Jugoplastika“.

Prolazio je kroz ulicu osebujni Jure Zoković – lik koji je se za opkladu skidao gol ili trčao do Omiša, ali nije bio lud, nipošto, već prava sportska riznica znanja – pa smo mu dobacili s klupe;

– Aj Jure, nabroji nam sastav Jugoplastike. – a čovjek je u pet sekundi, frfljajući nabrojao;

– Sretenović, Perasović, Pavičević, Kukoč, Čizmić, Burić, Tabak, Sobin, Rađa i Ivanović.

Ma nema Splićana koji to isto ne bi znao, kao i da su jako kvalitetna ekipa, ali ono što je svima bila nepoznanica je da ta ekipa ima šanse na Europskom prvenstvu u Munchenu.

Kako su „Žuti“ pobjeđivali iz utakmice u utakmicu, tako se atmosfera u Splitu sve više žarila.

Svi uz televizore su pratili nove košarkaške genije – Tonija Kukoća, majstora asistencija s elegancijom Pink Pantera, velikog šutera i organizatora Dina Rađu, te sve ostale igrače – koji su zaista bili dobar kolektiv, što je i glavni razlog njihovog igranja u finalu s izraelskim Maccabijem.

Tog dana, 06.04.1989.g. su izašli na parket i ušli u legendu, porazivši suparnike sa 75:69.

Kao hipnotizirani, svi Splićani su izašli iz svojih kuća u uputili se u centar grada – pa tako i mi – raspjevani, ponosni i sretni što smo iz grada europskih prvaka.

Ako je spektakularan prizor prepunog centra do zore i osebujnog čistača ribe – Joška Bačića Žile – kako se penje na „kampanel“ sv. Duje sa zastavom Jugoplastike, što reći za sutradan, za bakljadu onih sto i pedeset tisuća ljudi u špaliru, od aerodroma do dvorane, koji su igrače nosili na ramenima, pjevali im pjesme i posipali cvijećem?

Bili smo ponosni sudionici te priče.

U pučkoj terminologiji, taj fenomen se zove „doček“, a splitska povijest obiluje takvim događajima.

Mada, nije uvijek ta riječ označavala samo sportski ili neki drugi svečani trenutak. Mi navijači smo ga koristili i za zasjedu gostujućim navijačima.

Obično je to bio napad vlaka na Kopilici, kojeg bi iz pravca Kmana zasuli kamenicama, te isprepadali normalne putnike, dva brkata milicionera i onih nekoliko seljaka, simpatizera „Crvene zvezde“ iz Knina.

Neobjašnjivo, dali zbog straha ili zemljopisne udaljenosti, u naš grad uglavnom nisu dolazili gostujući navijači.

Te godine smo, osim prvog porno magazina u boji, slovenske proizvodnje – „Vrućeg kaja“ – kupovali i prvi navijački mjesečnik, srpske proizvodnje – „Ćao Tifo“.

Taj magazin sam fanatično skupljao, divio se slikama bakljada i onim smiješnim kolažima, te čitao od početka do kraja, pa čak i onaj smiješni dio za dječja prepucavanja – „Čitatelji pišu“ – gdje se, u moru budalaština, moglo čitati i smijati na pisma tipa;

Ćao drugari. Ja sam Steva i pripadnik sam skupine Kurjaci iz Leštana. Ima nas jedanaest i posedujemo zastavu, baklju te dve dimne kutije…

Iako smo bili isključivo navijači „Hajduka“, radovali smo se svim uspjesima grada i regije. Možda je najbizarnija situacija, u povijesti naše ulice, bila Edijevo pijanstvo i baklja – u čast pobjede grupe „Riva“, na „Eurosongu“ u Laussani, tog svibnja 1989.g.

Što se stranih klubova tiče, nikad im nisam bio veliki fan, ali bi mogao reći da sam simpatizirao Feyenoord i Atalantu, te posebno Liverpool, zbog onih crveno-bijelih zastava na Anfield Roadu.

Dobro, iz inata curicama u razredu, navijao sam i za Milanski inter. Dok su one skupljale slike ljepuškastog Paola Maldinija i samim time davale do znanja u kojem smislu ih nogomet zanjima, ja sam se radovao što je te godine „Scudetto“ odnijela čelična njemačka trojka Matthaus-Brehme-Klinsman, ispred ljepotana i njegovih troje „tulipana“ – Van Bastana, Gullita i Rijkaarda.

To ljeto je bilo zadnje bezbrižno u našim životima. I živili smo ga kao da je zadnje.

Uvijek je bila neka akcija, bilo da idemo igrati „picigin“ na Bačvice ili se zabaviti u jednoj od četiri gradske igraonice.

Prva i najbliža nam je bila „Masters“ u Parku. Nekoliko flipera i sva sila delikvenata i dilera. Sve u svemu, legendarno mjesto iz zlatnog doba mog kvarta.

Druga je bio „Bollero“ na Gripama i u svojih stotinjak kvadrata je imala desetak stolova za bilijar, tri flipera – od kojih je bio najpopularniji „Pinball“ – te nekoliko igrica pucačine i dječjih autića.

Muzika je svirala iz prastarog „jukeboxa“, a sviralo bi ti i u ušima kada bi te onaj ćelavi, zbog neke psine, dohvatio onim biljarskim trokutom ili pleskom.

Interesantno, i voditelj treće igraonice – one u Marmontovoj ulici, preko puta restorana „Bastion“ i robne kuće „Maja“ – je također imao odgojne metode za neposlušne.

Taj stari i krupni mangup bi ti – s onim batrljkom od odsječenog prsta, umotanog u neku kožu – opalio tako jaki „čvenger“, da bi ti se zavrtjelo u glavi.

Nedaleko, na pazaru, je bila i četvrta igraonica. Zvala se „Kada“ i imala je najviše stolova i aparata.

Također smo imali i četiri kina: “Balkan”, “Marjan”, “Tesla” i “Central” – ne računajući još i alternativno „Zlatna vrata“, vojničko „JNA“ i ljetno „Bačvice“.

Znali bi vikendom otići čak u tri različita. Prvo bi u „Centrala“ pogledali neki „blockbuster“, u smrtnom strahu od pedera Roje, a onda bi se samo prebacili u „Tesle“ na neki porno, upitne kvalitete.

Zanimljivo, to kino je na krovu imalo i ljetnu varijantu, sa svega pedesetak stolica, poput trećeg na Bačvicama, u koje bi ušli preko ograde, sjeli na plastične stolice pod borovima  i uživali u filmovima.

Dobro, priznajem – i u gađanju kamenčićima onih ispred nas.

Svugdje smo išli u čoporu, kako u kino, more ili grad, tako i u „štetu“.

Namjerno nisam rekao riječ „krađa“, jer se „šteta“ radila iz zabave, a ne koristoljublja, bilo da se radi upadu u tuđe voćnjake ili skladišta, poput onog, s poligona za bicikle, na „Turskoj kuli“, kad nas je petnaest – zajedno s ekipom iz „Bombe“ – prošlo pored vojnika „JNA“ na cesti i isto toliko, za par minuta, prošlo pored njega na „Pony“ biciklima.

Dobro, Đonson se počastio i malo više, pa je nasmiješen proletio na „Tomosovom Ziku“.

Da se malo opravdam, „štete“ su ponekad bile i “humanitarnog” karaktera.

Ma kako čudno zvučalo, to ljeto sam preskočio ogradu splitskog zoo vrta i odnio nekoliko velikih, vodenih kornjača, koje sam sutradan pustio na „Radmanove mlinice“, kod Omiša.

Nelogičan potez, ako uzmemo u obzir da su u zoo-u imale i hranu i mir.

Ali što je zapravo zdrava logika? Gađati iz mračnog parka kestenjem aute na semaforu?

Tu je Tomo izvukao deblji kraj jer ga je krupni čovjek, iz jednog „Mercedesa“, uhvatio i rastezao za vrat pola sata, kao harmoniku, koju je također rastezao pola sata poslije, na koncertu u dvorani „Gripe“. Bio je to narodni pjevač Halid Muslimović, koji je taj napad okarakterizirao kao nacionalistički.

A bio je tako nevino vandalski, iako je ta priča imala temelja. Jer upravo to ljeto je počela umirati Jugoslavija. I raspadati se komunizam u cijelom svijetu.

Prvo je kineska Partija nanjušila opasnost u prodemokratskim prosvjedima studenata. Epilog – preko devet stotina pogaženih tenkovima i izrešetano mecima na trgu Nebeskog mira u Pekingu.

Sutradan, 05.06., jedan čovjek je na istom trgu sam stao pred nepreglednu kolonu tenkova i ušao u legendu.

Dvanaest dana poslije i 7648 kilometara zapadnije, preciznije – u Zagrebu, glavnom gradu SR Hrvatske – okupila se još jedna skupina prodemokrata, okupljenih oko naziva „Hrvatska demokratska zajednica“, te najavila osnivačku skupštinu u hotelu „Panorama“.

Jugoslavenske vlasti na njih ipak nisu poslali tenkove, ali je skupština održana tajno u barakama NK „Borac“ na Jarunu.

Nedugo, 28.06., Srbi su se ponovno okupili u milijunskom broju. Ovaj put na kosovskom Gazimestanu, navodno u čast slavne bitke koju su izgubili, ali s parolama „Velikoj Srbiji“ i sljedećim bitkama koje ne smiju izgubiti.

Iako je Hrvate savršeno boljela neka stvar za izgubljenu autonomiju Kosova, negodovalo se i kritiziralo – onako, u tiho, da „netko“ ne čuje – jer nas se itekako ticao rastući nacionalizam Srba i njihova moć, koju je podupirala JNA.

Ali kada se isti miting ponovio u Hrvatskoj, preciznije – kod crkve Lazarice, na Kosovu polju kraj Knina – tada je boksač Jure ustao, bacio bocu u televiziju – gdje smo, u kvartovskom kafiću „Smokvica“, gledali „Dnevnik“ – i rekao;

– Ma jebat ćemo mi vama mater Srpsku!

Gledali smo ga skamenjeni kako odlazi, začuđeni rečenicom koju je izgovorio. Nikada prije, do tada, nisam čuo da se netko, na takav način, izrazio o nacionalnoj netrpeljivosti.

U nekim godinama prije, to je značilo sigurnu i višegodišnju kaznu na Golom otoku ili Lepoglavi.

Ljudi su znali biti zatvoreni i prebijeni zbog puno banalnijeg „prekršaja“, tipa pjevanja „nepodobnih“ pjesama kao što su bili „Ustani Bane“ ili „Vilo Velebita“.

Očito je stega popustila, pa ako ćemo se samo po muzici ravnati, te godine se na scenu vratio i Vice Vukov, talentirani pjevač koji je od „Hrvatskog proljeća“ bio prognan iz države, a „Prljavo kazalište“ je na trgu Bana Jelačića, pred dvjesto tisuća ljudi, održao koncert u kojem su svi u jedan glas otpjevali pjesmu „Mojoj majci“, poznatiju kao „Ruža Hrvatska“.

Nacionalni naboj se jednostavno osjećao u zraku, kako na tom koncertu, tako i na ulici, u školi, poslu…

Osim „Prljavaca“, slušali smo i „Azru“, „Čorbu“, „Zabranjeno pušenje“, Mišu Kovača, Olivera i još mnoštvo dalmatinskih glazbenika, a definitivno najluđi pjevač te godine je bio vinkovački Satan Panonski, koji je se – na punk koncertu u Zagrebačkom „KSETU“ – isjekao do krvi, u čijem okusu su uživale dvije polugole djevojke.

Zapad je neupitno sve više prodirao u naše živote. Osim u Kunca. On me pozvao kod sebe i pustio mi kazetu s ustaškim bećarcima.

Izgledalo mi je nevjerojatno slušati nešto o čemu prošle godine nisi smio ni razgovarati. Bilo je jasno da je pitanje vremena kada će se Jugoslavija raspasti i kada ćemo se zaratiti sa Srbima.

Iako smo se već počeli gledati mrko. Naime, Mićina zgrada je bila „vojna“ i u njoj je živjelo puno oficirskih obitelji „s one strane Drine“.

Iako prijatelje, kao što je bio Slobo, nikad nismo dirali niti odbacili od sebe, grafit – “Ovo je Hrvatcka“ – je osvanuo na njihovoj zgradi. Da, dobro ste pročitali – Hrvatcka, jer je baš tako Bepo „piturom“ i napisao.

U međuvremenu, dok su ratne trube upozoravale na moguće sukobe „bratskih naroda“, mi smo već odavno vodili svoje male ratove.

Naime, iako je naš kvart bio najveći u Splitu, nikad na pitanje: “Di živiš?” – ne bi odgovarali sa: “Na Bolu.” – zbog uvijek istog, prokletog sljedećeg pitanja: “Je l’ na Braču?”. Jednostavnije nam je bilo reći – “Iz Parka”.

Tada bi svako znao da smo s područja južno od slastičarne “Plavi Jadran”, sjeverno od ulice Mažuranićevo šetalište, istočno od osnovne škole “Bratstvo i jedinstvo” i zapadno od AVNOJ-eve ulice, s onim velikim parkom u sredini.

Baš ta AVNOJ-eva ulica je osamdesetih bila nepisana granica sa Siromašnom četvrti, našim najvećim kvartovskim neprijateljem.

Nazvana po kultnom američkom filmu iz 1979.g., bila je realna prijetnja svakom prolazniku kroz nju, pogotovo nama iz Parka.

Glavno mjesto okupljanja Siročića su bile tribine školskog igrališta, gdje je uvijek bilo bar dvadesetak kosatih i neuhranjenih delinkvenata, s kesama ljepila.

Nezgodno je bilo kada bi te mater poslala na pazarić u dućan, a ti nabasaš na njih.

U najboljem slučaju bi dobio ciglu u zamjenu za kućne novce, a nerijetko i razbijen nos, kao specijalni bonus dodatak. Međutim, ne bi ni oni prošli lišo kada bi ih zatekli na našem teritoriju, primjerice kupovini bureka u slastičarnici “Hajduk”.

Posebno bi bilo brutalno kada bi ih nagazila zloglasna braća Perković, kao onda 1987. kada su dvojici siromaha udarali glavom o onaj zidić ispred Idrizovog objekta. Čak su ih onako onesviještene mazali sladoledom i pišali se po njima, vrišteći od smijeha.

Digla se Siromašna četvrt na noge, mobilizirali trideset najluđih delikvenata i napravili presedan u kvartovskom ratovanju.

Ušli prvi put na naše svetište, u samo srce parka. Scena iz “Ratnika podzemlja”.

Trideset silueta šutke prilazi centru parka u formaciji, otkrivajući svoju aktivnost samo žarom cigareta i zveckanjem lanaca.

Na mjestu šest klupa nikog, osim jednog koji ih ni ne primjećuje zbog zauzetosti gonganjem ljepila. Ludi Đeke. Ostao sam u kvartu jer mu se s ostalima nije išlo na Hajduka.

Podigne glavu i ugleda oko sebe trideset sjena kako im se u mrklom mraku žare cigare u ustima.

Šta ćemo sad momčino, a? – upita jedan od njih. A Đeke se nasmije se onim promuklim, narkomanskim glasom i reče;

A sad ćete mi lipo jedan po jedan popušiti kurac! – i otrgne jednu dasku od klupe.

Dobio je teške batine, ali je s držanjem izborio ulazak u kvartovsku legendu.

Vratimo se u sadašnjost – dvije godine nakon prvog i zadnjeg ulaska neprijatelja u Park – kada je mlađa ekipa iz Siromašne, na čelu sa Škiljom, došla u Park hvatati lokalne curice.

To zasmeta lokalnom Deni Doktoru, koji se s mulcima iz Siromašne pokači, a ovi mu šipkom slomiju ruku. Nakon toga veća grupa domaćih prebija Škilju i njegove, što je više nego jasno – počinje novi rat.

Odmazda Siromaha kreče brzo i iznenada. Ponovno se ponavlja 1987.godina. Zenga iz Siromašne vodi tridesetak naoružanih momaka i ponovno zatiču usamljenika na klupi.

Ne, nije to opet bio Đeke. Radilo se o Draganu, poznatijem kao Drkiju, koji je tu čekao svoju curu. I ponovo isti scenario, Drki se ne da, ali na kraju biva izudaran, a motor mu razbijen.

Sljedećih dana i mi mulci dajemo obol toj borbi. Gađamo se kamenjem s njihovim vršnjacima, svako sa svoje strane AVNOJ-eve. Jedan juriš i par njihovih glava je krvavo.

Slavili smo pobjedu u ulici, ali k’o danas se sjećam kako se u zraku doslovno mogla osjetiti napetost, kako smo s klupe gledali put ceste kada će naletjeti na nas.

Mi smo bili prva ulica na braniku Parka od Siromašne. Četiri zgrade na uglu Mažuranićevog i AVNOJ-eve.

Napetost je pojačala vijest da centralni park neće stati na našu stranu, zbog toga što blizanci nisu htjeli u sukob s partnerima u poslu.

Ostali smo sami i prepušteni brojnijem neprijatelju. Nas je bilo najviše dvadeset i to većina ispod četrnaest godina, a vijesti iz Siromašne su govorile kako ih na tribinama ima već preko trideset i to mahom starijih.

Netko je otišao po fajtera Zankija u get, jer je po majci pripadao našem kvartu. Pa je sa starijim Bepom otišao u park tražiti pomoć.

Nije ih bilo skoro sat vremena, a preko ulice se orila pjesma: “Suve šljive i orasi, mi smo braća siromasi!”

Jeben prizor. Četrdesetak neprijatelja se spuštalo niz skale s letvama i bocama. Neki su hodajući i ljepilo udisali iz kesa.

Povukli smo se na beton ispred parka i čekali sigurne batine iz neravnopravne borbe s višestruko jačim Siromasima.

Stali su na par metara od nas i uz sarkastične osmijehe počeli prijeteći lupkati palicom od dlan.

Iz grupe im istupe dvojica, Prde i vođa Debeli, te priđu našem Bepu, koji je, doduše, uživao respekt kod njih, ali ovaj put su strasti nadjačale poštivanje.

– Šta vam je ovo tribalo brate, jel znaš da ćete sad dobiti batine? – zaprijeti Debeli.

Prvi put sam vidio uplašenog Bepa kako igra na uzaludnu kartu pokušaja hvatanja na osjećaje, pa mu je drhtavim glasom rekao:

Debeli, brate, nismo ja i ti mulci, triba ovo izgladit i...- pa mu rečenicu prekine pucanje letve od rame Debelog.

Nema priče! Ajmo, crta odavde pičke jedne! – Bio je to Bebi, do njega Ice, a iza njih još tridesetak momaka iz Parka.

Siromasi su lagano ustuknuli, nećkajući se što da naprave. Tada se začuje iz drugog pravca: ”

Ajmooooo…!! – Vikao je Zanki. Tetoviran i u bijeloj potkošulji s baseball palicom, predvodio je još veću grupu huligana.

Bila su to zapadno parkovska braća iz Bombe, nerealno ružnih komunističkih zgrada kod osnovne škole.

Iz tri pravca smo se zaletjeli na njih takvom silinom, da ih je pola u prvom naletu popadalo pod cipelarku, a ostatak ekipe je bježalo, spašavajući živu glavu.

Zanki i Bebi su pikirali samo na Debelog, te su ga na vrhu ulice sustigli, ubacili u neki grm i zatukli.

Kako nas je sad tu bilo preko stotinu, a pobjednički zanos potjerao krv u mozak, netko viknu;

Ajmo ekipa na Siromašnu! – što je masa s veseljem prihvatila i tako smo krenuli pisati najslavnije stranice kvartovske povijesti.

Nepregledna masa ljudi prelazi AVNOJ-evu, naoružana od kamenja, letava i lanaca, do baseball palica i nunčaka. Auti koče, majke bježe s djecom, prolaznici stoje skamenjeni od straha.

I onda povijest. S dvije strane se opkoljava njihovo svetište, tribina školskog igrališta i nakon kratkotrajnog otpora, dvadesetorici branitelja časti Siromašne ne preostaje ništa nego da se predaju.

Neki su se toliko uživjeli da su zarobljenike htjeli vezati za tribine, gasiti opuške po njima, na što skoči Karlo Zanki, udari prvog našeg i reče;

Ovako papci, ko takne jednog od ovih momaka imat će posla sa mnom! Koji van je kurac ka? Jesu se momci pošteno borili? Onda ne budite pizde.

Nitko nije proturječio, a sve i da je htio, ne bi imao kada jer su se iz daljine čule milicijske sirene.

Nastao je stampedo, u kojem je nekoliko boca i kamenja poletjelo čak i prema miliciji, koja je u to vrijeme bila strah i trepet svima, a onda su se svi razišli ka svojim kućama.

Bila je to velika pobjeda Parka i zadnji sukob između ta dva kvarta.

Uletio sam u portun kao sprinter pred jakim snagama milicije koje su nas hvatale kroz grmlje oleandra.

Ulazim nevino u stan, a na televiziji, naravno, opet vijesti. U krupnom planu nasmijana faca političara s početka ove priče.

Držao je u ruci neke novčanice i pričao o konvertibilnosti istih i njihovom vezanju za marku u odnosu sedam naprama jedan.

I doista, taj čovjek je bio jedan od rijetkih političara kojki nije lagao. Gospodarstvo je krenulo, standard je porastao, ali… U krivi trenutak.

Naime, Jugoslavija je vjerojatno jedina država u povijesti koja se urušila u trenutku njenog ekonomskog procvata.

A istovremeno se srušio i jedan zid koji je bespovratno promijenio sliku svijeta.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.3/10 (13 glasova ukupno)

13 komentara na “Odlomci iz sedmog dijela knjige, naslova “Ludilo počinje” (drugi dio)”

  1. brda

    Komunjaro!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 7 glasova)
    Odgovori
  2. skalice

    kad će knjiga?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -3 (od 3 glasova)
    Odgovori
  3. tomislava

    A Vice Varalica?? Ima li novih vijesti o njemu?? Molim odgovor…Hvala….

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. perković

    Zna li se di su danas braca perkovici?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 3 glasova)
    Odgovori
    • peđa brbin

      ja mislin da je jedan od njizi posta pivač, mislin da je uzea nadimak thompson

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +5 (od 5 glasova)
      Odgovori
  5. maxx

    Ti tulipani su godinama kasnije silovali čeličnu njemačku trojku kao i cijelu Europu,a Maldini je bio i ostao jedan od najboljih braniča na svijetu.Pa možda su curice iz razreda znale o nogometu više od tebe:D

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -4 (od 6 glasova)
    Odgovori
  6. ulaz L

    sretan put i Uspješan povr6atak

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -2 (od 4 glasova)
    Odgovori
  7. borbeni

    inter 89. uzima titulu sa mateusom i bremeom. klinsman stixe tek na leto.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. Dobri1950

    Igraonica “u Jale” nasuprot Maje…bija san iventar tamo u to vrime…aj napisi koju ric o tucama skola protiv skole, znalo se tada ko je bija najjaci u kojoj skoli…to bi moglo bit zanimljivo 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. veteran

    jure bokser – jure radja, svjetski fenomen. boksa, oda se picu, ode na lijecenje i opet se vrati boksu ka da nista nije bilo. i batarelo je bija dobar. na kmanu je ipak najbolji boksac ( mozda cak i bolji od darka dukica) bija edo kutlesa. da su onda bila ova vrimena….cudo bi to bilo. onda se umisto u teretanu islo nosit vrice u pivovaru

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  10. Drki

    Lipo se prisjetit tih dana, a jesu me bili dobro ispeglali tu vecer Sirocici! Lomile su se letve po meni a bilo je i rupa od brokava… Ali zanimljivo uglavu nisam dobio ni jednu, zato je nekoliko njihovih glava platilo od lanca i katanca sta sam Zika zakljucava, a i on je izasao iz tog okrsaja s rupom na deklu! Sican se te veceri da su taman Dado , Miki i Bebi doletili pomoc. A sutra je usljedio konacan obracun sa Siromasnom kako si opisao samo te moram ispravit da se to dogodilo na pocetku 1992 godine.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output