Odlomci iz šestog dijela knjige, naslova “Zlatne godine” (prvi dio)

Pročitajte odlomak iz dva dijela i otputujte u nostalgična sjećanja o “najlipšem ditinjstvu” sredine “zlatnih” osamdesetih, kada nismo bili opterećeni društvenim mrežama, brzinom života ni obavezama, nego smo proživjeli djetinjstvo u sreći kakvu, nažalost, nisu imala sva djeca svijeta…

dječije-igre-u-prošlosti

Ako kažem da sam prema tome vremenu bio nostalgičan, ljudi smanjene inteligencije i velike glave, ali ne od obujma sive mase, će ispred toga nadodati prefiks „Jugo“, mada te 1988 godine nismo nismo niti razmišljali o toj komunističkoj državi, koja se lažno prilagođavala nadirućoj demokraciji i višestranačkim reformama, a u stvarnosti za nešto što će zaviti u crno većinu stanovnika tog dijela Balkana.

Međutim, to su, za nas djecu na pragu puberteta, bile najbolje, doslovno zlatne godine. Nemam namjeru biti patetičan, pa sad mudrovati o tome kako smo uživali u zdravoj prirodi, lišeni informatičke otuđenosti, što je klasična, tisuću puta spomenuta, značajka toga vremena, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da bi i mi bili krvavih očiju, od višesatnog buljenja u kompjutorske igrice, samo da su postojale.

Doduše, Čobo je, zahvaljujući bratu Geniju, informatičkom magu, imao „Amigu 1000“, pa smo mu okupirali stan, zaneseni strateškom igricom „Sjever i jug“, sve dok nas nisu, zbog dekomodiranja, najurili njegovi „starci“, pa je, većini nas i na duže vrijeme, fiksni telefon ostao jedini vrhunac dostupne nam tehnologije.

Zato smo, pogotovo za vrijeme školskih praznika, ja i moji, generacijski prijatelji iz ulice – Dena, Mićo, Kunac, Šico, Mario, Zubo, Čobo, Melvan, Robija, Genza, Grana i još mnogi drugi – bili od jutra do mraka ispred kuće.

Bolje rečeno, dok nas netko od roditelja ne bi pozvao s prozora. A svi su se drugačije glasali, tako da nisi mogao faliti dali si ti taj koji, nevoljko, mora ići kući.

Moji su imali dvije metode. Vikanje: „JU-RI-CAAA…“ ili, jednostavnije, što je prakticirala baba, pištanjem: „KSSSSSSS…“

Ako te nisu zvali zbog ručka ili večere, tada je bilo sigurno da ti prekidaju igru zbog slanja u dučan i to zbog najbanalnijih zadataka tipa;

– Aj poslušaj babu i otiđi u Ilove samlit kavu. – jer se mogla kupiti samo u zrnu, a nisu svi u kući imali mlinac.

Zanimljivo je spomenuti kako je to vrijeme bilo specifično po tome što se starije, pa i nepoznate, poštivalo i slušalo bez pogovora, a najradije smo bili na usluzi starijim momcima u ulici, primjerice Slave ili Bepa, koji su nam bili uzori i zaštitnici, pa nam je, npr. odlazak po daleko „nabijeni balun“ (loptu, op.a.) bila čast, a ne teška obveza.

Doduše, za neposluh su postojale i kazne, kojih se i danas nerado prisjećam, pa bi dobrovoljno pognuli glavu, svjesni da nam slijedi bolni “čvenger” u tjeme.

I sami smo igrali „na balun“ i to na sto načina. Od „ulica protiv ulice“, do na „jedan put taknit“, kada bi svako zauzeo jednu, od šest, klupa u parku, kao branku i raspali sve dok ne bi popadali od umora.

Posebno atraktivan nogomet je bio kada bi sklepali prave mini branke od dasaka i s mrežom od krumpira, a ako bi nam ih, kao što se često dešavalo, preko noći ukrali, tada bi se nevoljko zadovoljili i s dvije „stine“ na betonu, kao improviziranim, imaginarnim stativama.

Ono što nisam volio je bila igra u troje, gdje jedan brani na krilu od garaže, a dvojica mu gledaju zabiti deset golova, nakon kojega slijedi „strijeljanje balunom“ u guzicu. Što bi mene, kao najsmotanijeg nogometaša u ulici, redovito dopalo.

Ali zato sam bio ekspert za ratne igre, pa sam forsirao „kauboje i Indijance“ ili „partizane i Nijemce“. Većina djece su htjela biti kauboji ili partizani, ali ja sam radije izabirao ove druge. Indijance jer su bili potlačeni, a Nijemce jer su na filmovima izgledali opako i uredno, za razliku od partizana, koji su mi bili nekako priprosti.

Ratovali smo na „pa-pa“, koji je bio karakterističan zbog fingirane pucnjave i padanja, te „zapravo“, gdje smo imali i svoje logore, koje smo spretno radili od kartona privezanih između grana stabala i natkrivenih, a kako smo, po dužnostima, bili podijeljeni od radnika i straže, pa sve do vladara, ne moram posebno objašnjavati kakav je bio uzvišen osjećaj sjediti unutra i gledati kroz improvizirani prozorčić, dok vojska ispred vježba ili drži stražu pred ulazom.

A nije vojska uzalud vježbala, jer smo u ratu bili često, bilo da osvajamo tuđi ili branimo svoj logor, a u tu svrhu se nisu birala sredstva. Bili smo opremljeni štitovima od kartona i mačevima od oleandrovih grana, te sa sofisticiranijim oružjima tipa kestena, praćki, pušaka na čepove ili pljuca, ovisno od sezoni, jer nisu uvijek bila dozvoljena sva sredstva.

Znalo sa kada je „đir“ od čega. Na primjer, u vrijeme „đira od pljuca“, nisi smio imat ništa osim njih, a što je bilo najzanimljivije, po nepisanom pravilu i bez ikakvog dogovora, sva djeca grada bi gotovo istovremeno prešla na korištenje tog oružja, bez ikakve obavijesti ili neke posebne komunikacije.

Pljuce su, dakako, bile „đir od lita“, jer bi, logički, jedino tada sazrele one mesnate crvene ili tvrde žute bobice, koje bi sakupljali u kese kao zalihu municije, koje bi po potrebi i po cijelu šaku gurali u usta, te jezikom raspoređivali na pojedinačnu ili rafalnu paljbu.

Same puhaljke bi dobivali opasnim pentranjem po krovovima zgrada, gdje bi znali ogoliti na desetke antena u potrazi za savršenom cijevi, koja bi bila dužine od metra, ili još bolje, metra i pol. Posebno su se cijenile one maštovito obložene izolir-trakom i dodacima, poput bespotrebnog nišana ili ručke od štipaljki.

Često i krvavo smo ratovali s njima, ostavljajući crvene točkice po tijelu neprijatelja, ali i slučajnih prolaznika. Znali smo i rasporediti male, plastične vojnike u raznorazne zaklone, pa gađati protivniku njegove, sve dok mu ne bi pogodili i zadnjega.

Puške na čepove su bile opasnije, ali i srećom, i jako neprecizne. Radile su se od tanke ili šire daske, duljine oko metra, na koju bi se na jedan kraj zabio poduplani „laštik“, a na drugi štipaljka.

Pušku bi stavio u stanje ubojite pripravnosti zatezanjem „laštika“ s čepom do hvata štipaljke, kojeg bi otpustio u trenutku željenog hica. Srećom, nitko od nas nije ostao bez oka. Osim Miće, koji na jedno oko gotovo i ne vidi zbog strelice koja ga je pogodila dok je bio na toboganu.

Njih smo radili od konopa i zategnute oleandrove grane, s kojima smo odapinjali strelice od tankog šiblja, ali s njima nismo ratovali. Mićina trauma je plod nesretnog slučaja. Rekli bi stariji – kolateralna žrtva.

Najopasnije oružje je svakako bila praćka, bilo ona na žice ili kamenje, a koristila se isključivo za lov na gušterice ili počinjenje nebrojenih „dišpeta“ i vandalskih djela.

Na ljeto smo, u prijateljskim ratovima,  imali fazu i gađanja plodovima divljeg kestena, što bi itekako znalo zaboljeti prilikom pogotka u glavu, ali opet manje od nabacivanja kamenjem u pravom ratu s drugom ulicom.

Postoje igre koje nisu ratne, a opet je bilo ozlijeđenih. Jedna od njih je bacanje pikada, koje je super simpatično kada se zabija u nacrtanu metu na garaži, ali kada se zabilo u Ratino rame, nikom nije bilo do smijeha.

Ili u nož u Kikinu nogu, prilikom „kolombara“, igre osvajanja urezanog kruga na zemlji, gdje je cilj prisvajanje tuđeg teritorija zabijanjem noža ili „kacavide“ (odvijača, op.a.), sve dok ne postane uži od širine jednog prsta.

Ali da ne ispadne da su nam sve igre bile opasne, opisat ću i one društvene, koje su nastupale čim bi prošao onaj mrski „kućni red“ od 14.00 do 17.00, koji smo bili prisiljeni poštivati, da bi odrasli „junaci rada“ mogli malo odspavati nakon obilatog ručka.

Kao po zapovijedi, iz portuna bi izmilili „balotaši“ i bahato nam, bacanjem balota (boća, op.a.), prekinuli netom započetu nogometnu utakmicu, pa bi nam jedino preostalo podvit rep, što ne znači da bi im to i zaboravili. O ne. Nikako.

Često smo im znali taj isti teren ispišat, prokopat, pa čak i zasuti tisućama gusjenica borovog prelca, pa bi neprijatelj znao dobiti i alergijski osip, a mi porciju dobrih batina.

Stalno smo s njima bili u sukobu zbog teritorija, kao i s mnoštvom baba i majki, kojima je smetala prašina od naše igre. Kada uz to dodamo ljude koji su pekli roštilj, hladeći pive s gradskom vodom, koja je služila za sve osim za svoju primarnu namjenu, to jest zalijevanje livada, dobijemo nevjerojatan kolorit i gužvu od, ponekad, i preko stotinu ljudi istovremeno, u malom prostoru između četiri stambena bloka.

Čak je i djece bilo toliko puno da se igralo i po desetak različitih igara istovremeno, ovisno o uzrastu ili pripadnosti ulici.

Tako su jedni igrali košarku, puneći „balunima“ felgu od bicikle, zabijenu u gornji rub garaže, dok bi drugi igrali na „kukalo“, „grupa traži grupu“ ili „rode“, sadističku igru gdje jedan skače na nozi poput rode, dok ga drugi udaraju nogom u guzicu sve dok on rukom ne dotakne sljedećeg.

Što je zapravo kamilica naspram igre „na kušine“ (u nekim krajevima se zove i „trule kobile“, op.a.), gdje nekoliko dječaka skače na isti broj drugih, koji stoje zgrbljeni u nizu. Poanta priče je da ta ekipa izdrži težinu ovih na njima, što je često bilo nemoguče, zbog toga jer su skakači ciljano opterećivali samo jedan, najslabiji karik, koji bi pucao, kao i kičma mu, pa je dragim roditeljima ova rečenica ujedno i odgovor na pitanje zbog čega smo ovako iskrivljeni.

Mirnija djeca, željna normalne zabave, bi se takmičila u svim mogućim disciplinama, od tenisa do „graničara“, a ona, kojima su roditelji mogli kupiti „Pony“ biciklu ili napraviti „karet“ (daska s tri „balinjere“ i upravljačem, op.a.), su se bezbrižno vozili i spuštali niz nizbrdice, praćeni tužnim pogledima onih koji to nisu imali, uključujući i mene.

Ali jako brzo bi tugu zamijenila neopisiva radost, jer je ulica nudila jako mnogo materijala za ruganje. Jedna od stvari, koja bi nam trenutno uljepšala dan, je bilo dobacivanje čistačici Anki riječi „šperploča“, pa bi se naša, ne baš obla, junakinja zatrčala za nama i hvatala nas sve do kraja ulice, urlajući i lupajući se šakama po glavi.

A tek smijeha s Albancima iz slastičarne „Hajduk“. Cilj je bio s boka zgrade, gdje je onaj mali otvor za zrak, isprovocirati Šiptara u kuhinju i dok on trče za jednim, drugi mu krade burek. Ugodno s korisnim – u punom smislu te riječi.

Tako ja jednom prilazim prozorčiću, dok je ostatak ekipe bio ispred slastičarne.

– Suljo, Suljo... – Obratim mu se kroz rupicu.

– Ko-je? – Začuje se albanski naglasak s druge strane zida.

– Ta gif sha none! (Jebem ti mater!, op.a.) – Odgovorim.

O JE-BE-M TI!! – Je bilo zadnje što sam čuo. Uz tapkanje njegovih šlapa.

Sjeo sam na Zidić, praveći se lud, a kad su izletjeli Suljo i onaj na sladoledu, uputio sam ih u park za duhovima.

Za to vrijeme su ostali nevaljanci uzeli tacnu bureka, dvije Orele i paket korneta. Na dogovorenom mjestu smo pojeli svako svoju četvrtinu bureka, a i suhi korneti su fino hrskali po ustima. Kako smo bili gladni, odlučimo ponoviti akciju.

Suljo…Ko-je?…Ta gif sha none!…O JE-BE-M TI!

I opet ista fora. Njih dvoje izlijeću iz dućana, a ja ih sa zidića upućujem u park.

Nakon 5 minuta razvlačimo slasne baklave po ustima i zalijevamo ih kefirom.

Grooook! – Zadovoljno ustvrdim, te nadodam;

– Najeli smo se. Dosta je za danas. – Predložim ekipi, a jedan pohlepni mudrac zakrekeće;

 Ajmo samo još jedan put. – I ja budala pristanem, pa ponovno čučnem kod rupe i započnem uigranu predstavu;

Suljo…Suljo... – Ali odgovora nema. Ponavim – Suljo... – a onda me prekine glas iza mene;

 Me-ne tra-žiš? – Okrenem se, a iza mene Suljo s “četvero braća”. Bili skriveni u grmlju, majku im… Pokušam se izvući iz pogibeljne situacije;

– Ja? Tebe? Ma kakvi. Sta san se tu popišat i…

Gnjusnu laž sablasno prekine zvuk “klik”. Jedan od “braća” izvukao nož skakavac.

Zaprpao sam po pržini kao onaj noj kada bježi kojotu, a za mnom je trčalo pet pari sandala, vičući;

– STA-NI RA-ZBO-JNI-K DA TE I-SE-ČE-M… MA-U-SH KA-RE… STA-NI MA-JSTO-R… TA GI-F SH-A NO-NE…

 

(KRAJ OVE PRIČE, IZ PETOG DIJELA KNJIGE, PROČITAJTE U SLIEDEĆEM NASTAVKU)


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 10.0/10 (9 glasova ukupno)

55 komentara na “Odlomci iz šestog dijela knjige, naslova “Zlatne godine” (prvi dio)”

  1. konjak

    dobra stara vremena…

    kad će tekst o ranama? To čekam od kad si najavio.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Brzo, obečavam. A jednog dan, ako Bog da, će ići i knjiga “Splitske Rane”, o krim sceni grada 1990-2000. Čitulja na st način 😉

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +2 (od 2 glasova)
      Odgovori
  2. Samo ja

    A Juka kralju, nisam cita knjigu, tek je sad citam. Ostalo sam prolista, uglavnom ono sto me zanima. Znaci spomenija si igru na kusine di je mora puknit lanac doskokom na vrat ili na kicmu. A jesmo bili ludi, svasta nam je padalo na pamet da se igramo. Nije bilo kompjutora i to mi je danas drago jer smo imali ispunjenije djetinjstvo od velike vecine danasnjih genija. Kako si i sam reka, cast izuzecima. Pogledacu sad ama bas sve. Totalno si me navuka na proslost. Ja svako par dana posjetim stranicu, opalim koji komentar i to je to. Tek sad razumim ove sadasnje genije-svemirce. Pozdrav brate. Nisam spava pa sam od jutros nakon programa na stranici. Aj bok. Nazovem te radi onog dogovora

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. Kranjčevićeva

    1988. trule kobile,pa brutalna igra “Rode”….nije baš zaživila….:-)

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. Samo ja

    Juka, oces li napisat pricu o nasem druzenju u radunici, vinarija veritas? Pa onaj dogadaj s kantom od smeca koja je nabaceno do kraja zavrsila onom sta je uvik vika da ce nas sasic katanom do pasa a ruke mu taman bile uz tilo tako da je nabijena cila, a kad mu je njegov kompa napokon skinija s glave, tj cilog gornjeg dila tila tip zapjenija ubit, zaklat, katana uz par kg smeca po glavi i ramenima. Jesmo popadali od smija, a ja se sakrija iza tebe, Kvase, Bubija, pok Prke tabletomana i varija ka sta upravo sad varim od smija dok ovo pisem jer je to bilo urnebesno a usput i tragikomicno jer mi je ža tipa sta sam mu to napravija; Jbg! Kao i puno, puno nasih pizdarija koje smo radili u pjanom stanju. Uglavnom sam ja bija inicijator uz par Prkinih sranja da su kontejneri gorili; pokoj mu dusi! Bija je ok lik! Pa gostovanje u Šibeniku di nas je policija kao taksi sluzba odvela od vlaka do kuce mog rodaka Boska. I jos puno, puno delicija koje smo ucinili da je samo taj period za velik dio knjige napisat! Kad budes pisa ne zaboravi me zvat da nesto ne propustimo jer bi bilo steta da tvoja publika bude iti malo zakinuta za dogodovstine i budalastine uz veliku dozu crnog humora bude zakinuta!!! A okrsaj na bacama uz thompsona, bombe i noza? Au, Juka moj, imas ti toga dosta za odradit! Vidija sam ti brata sinoc. Aj pa se cujemo i vidimo na kavi. Samo ovako kako si poceja nastavi, ucemo u povjest ST-a na poseban nacin. Ideja za blog na ovaj nacin ti je genijalna! Veliki pozz;-)

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. Samo ja

    P.S. Bumbe, raspe, rivolveri i Đin psiho profil!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. Dobri1950

    Juka legendo…vratija si me puno nazad…kad san bija mulac i prolazoja sve to…koje lipo vrime majko moja…straj me kakvo ce mi ditinjstvo imat dica danas-sutra. IZGUBLJENA GENERACIJA

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. nik nik

    Ne znam je li neko igra “rode”
    Poprilično bolesna igra u kojoj 1 igrač(roda) skače na jednoj nozi i vata ostale po terenu(cca 5×5 metara)…
    Koga takne,ostali ga igrači mlate nogama dok ne takne pik.
    Isto je i onome koji vata a spusti obe noge na pod.
    Najgore je onome koji izađe iz terena.On mora proć kroz kordon i popit porciju…
    Uglavnom bolesno zabavna igra

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. sea

    Jebote kakav deja vu!!!da ala gule,da bonjerice,pljuce….a mislin da ova knjiga ima vecu tezinu nego rat i mir….prejako,neprocjenjivo….

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
Stranica komentara 2 od 2«12

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output