Odlomci iz šestog dijela knjige, naslova “Zlatne godine” (prvi dio)

Pročitajte odlomak iz dva dijela i otputujte u nostalgična sjećanja o “najlipšem ditinjstvu” sredine “zlatnih” osamdesetih, kada nismo bili opterećeni društvenim mrežama, brzinom života ni obavezama, nego smo proživjeli djetinjstvo u sreći kakvu, nažalost, nisu imala sva djeca svijeta…

dječije-igre-u-prošlosti

Ako kažem da sam prema tome vremenu bio nostalgičan, ljudi smanjene inteligencije i velike glave, ali ne od obujma sive mase, će ispred toga nadodati prefiks „Jugo“, mada te 1988 godine nismo nismo niti razmišljali o toj komunističkoj državi, koja se lažno prilagođavala nadirućoj demokraciji i višestranačkim reformama, a u stvarnosti za nešto što će zaviti u crno većinu stanovnika tog dijela Balkana.

Međutim, to su, za nas djecu na pragu puberteta, bile najbolje, doslovno zlatne godine. Nemam namjeru biti patetičan, pa sad mudrovati o tome kako smo uživali u zdravoj prirodi, lišeni informatičke otuđenosti, što je klasična, tisuću puta spomenuta, značajka toga vremena, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da bi i mi bili krvavih očiju, od višesatnog buljenja u kompjutorske igrice, samo da su postojale.

Doduše, Čobo je, zahvaljujući bratu Geniju, informatičkom magu, imao „Amigu 1000“, pa smo mu okupirali stan, zaneseni strateškom igricom „Sjever i jug“, sve dok nas nisu, zbog dekomodiranja, najurili njegovi „starci“, pa je, većini nas i na duže vrijeme, fiksni telefon ostao jedini vrhunac dostupne nam tehnologije.

Zato smo, pogotovo za vrijeme školskih praznika, ja i moji, generacijski prijatelji iz ulice – Dena, Mićo, Kunac, Šico, Mario, Zubo, Čobo, Melvan, Robija, Genza, Grana i još mnogi drugi – bili od jutra do mraka ispred kuće.

Bolje rečeno, dok nas netko od roditelja ne bi pozvao s prozora. A svi su se drugačije glasali, tako da nisi mogao faliti dali si ti taj koji, nevoljko, mora ići kući.

Moji su imali dvije metode. Vikanje: „JU-RI-CAAA…“ ili, jednostavnije, što je prakticirala baba, pištanjem: „KSSSSSSS…“

Ako te nisu zvali zbog ručka ili večere, tada je bilo sigurno da ti prekidaju igru zbog slanja u dučan i to zbog najbanalnijih zadataka tipa;

– Aj poslušaj babu i otiđi u Ilove samlit kavu. – jer se mogla kupiti samo u zrnu, a nisu svi u kući imali mlinac.

Zanimljivo je spomenuti kako je to vrijeme bilo specifično po tome što se starije, pa i nepoznate, poštivalo i slušalo bez pogovora, a najradije smo bili na usluzi starijim momcima u ulici, primjerice Slave ili Bepa, koji su nam bili uzori i zaštitnici, pa nam je, npr. odlazak po daleko „nabijeni balun“ (loptu, op.a.) bila čast, a ne teška obveza.

Doduše, za neposluh su postojale i kazne, kojih se i danas nerado prisjećam, pa bi dobrovoljno pognuli glavu, svjesni da nam slijedi bolni “čvenger” u tjeme.

I sami smo igrali „na balun“ i to na sto načina. Od „ulica protiv ulice“, do na „jedan put taknit“, kada bi svako zauzeo jednu, od šest, klupa u parku, kao branku i raspali sve dok ne bi popadali od umora.

Posebno atraktivan nogomet je bio kada bi sklepali prave mini branke od dasaka i s mrežom od krumpira, a ako bi nam ih, kao što se često dešavalo, preko noći ukrali, tada bi se nevoljko zadovoljili i s dvije „stine“ na betonu, kao improviziranim, imaginarnim stativama.

Ono što nisam volio je bila igra u troje, gdje jedan brani na krilu od garaže, a dvojica mu gledaju zabiti deset golova, nakon kojega slijedi „strijeljanje balunom“ u guzicu. Što bi mene, kao najsmotanijeg nogometaša u ulici, redovito dopalo.

Ali zato sam bio ekspert za ratne igre, pa sam forsirao „kauboje i Indijance“ ili „partizane i Nijemce“. Većina djece su htjela biti kauboji ili partizani, ali ja sam radije izabirao ove druge. Indijance jer su bili potlačeni, a Nijemce jer su na filmovima izgledali opako i uredno, za razliku od partizana, koji su mi bili nekako priprosti.

Ratovali smo na „pa-pa“, koji je bio karakterističan zbog fingirane pucnjave i padanja, te „zapravo“, gdje smo imali i svoje logore, koje smo spretno radili od kartona privezanih između grana stabala i natkrivenih, a kako smo, po dužnostima, bili podijeljeni od radnika i straže, pa sve do vladara, ne moram posebno objašnjavati kakav je bio uzvišen osjećaj sjediti unutra i gledati kroz improvizirani prozorčić, dok vojska ispred vježba ili drži stražu pred ulazom.

A nije vojska uzalud vježbala, jer smo u ratu bili često, bilo da osvajamo tuđi ili branimo svoj logor, a u tu svrhu se nisu birala sredstva. Bili smo opremljeni štitovima od kartona i mačevima od oleandrovih grana, te sa sofisticiranijim oružjima tipa kestena, praćki, pušaka na čepove ili pljuca, ovisno od sezoni, jer nisu uvijek bila dozvoljena sva sredstva.

Znalo sa kada je „đir“ od čega. Na primjer, u vrijeme „đira od pljuca“, nisi smio imat ništa osim njih, a što je bilo najzanimljivije, po nepisanom pravilu i bez ikakvog dogovora, sva djeca grada bi gotovo istovremeno prešla na korištenje tog oružja, bez ikakve obavijesti ili neke posebne komunikacije.

Pljuce su, dakako, bile „đir od lita“, jer bi, logički, jedino tada sazrele one mesnate crvene ili tvrde žute bobice, koje bi sakupljali u kese kao zalihu municije, koje bi po potrebi i po cijelu šaku gurali u usta, te jezikom raspoređivali na pojedinačnu ili rafalnu paljbu.

Same puhaljke bi dobivali opasnim pentranjem po krovovima zgrada, gdje bi znali ogoliti na desetke antena u potrazi za savršenom cijevi, koja bi bila dužine od metra, ili još bolje, metra i pol. Posebno su se cijenile one maštovito obložene izolir-trakom i dodacima, poput bespotrebnog nišana ili ručke od štipaljki.

Često i krvavo smo ratovali s njima, ostavljajući crvene točkice po tijelu neprijatelja, ali i slučajnih prolaznika. Znali smo i rasporediti male, plastične vojnike u raznorazne zaklone, pa gađati protivniku njegove, sve dok mu ne bi pogodili i zadnjega.

Puške na čepove su bile opasnije, ali i srećom, i jako neprecizne. Radile su se od tanke ili šire daske, duljine oko metra, na koju bi se na jedan kraj zabio poduplani „laštik“, a na drugi štipaljka.

Pušku bi stavio u stanje ubojite pripravnosti zatezanjem „laštika“ s čepom do hvata štipaljke, kojeg bi otpustio u trenutku željenog hica. Srećom, nitko od nas nije ostao bez oka. Osim Miće, koji na jedno oko gotovo i ne vidi zbog strelice koja ga je pogodila dok je bio na toboganu.

Njih smo radili od konopa i zategnute oleandrove grane, s kojima smo odapinjali strelice od tankog šiblja, ali s njima nismo ratovali. Mićina trauma je plod nesretnog slučaja. Rekli bi stariji – kolateralna žrtva.

Najopasnije oružje je svakako bila praćka, bilo ona na žice ili kamenje, a koristila se isključivo za lov na gušterice ili počinjenje nebrojenih „dišpeta“ i vandalskih djela.

Na ljeto smo, u prijateljskim ratovima,  imali fazu i gađanja plodovima divljeg kestena, što bi itekako znalo zaboljeti prilikom pogotka u glavu, ali opet manje od nabacivanja kamenjem u pravom ratu s drugom ulicom.

Postoje igre koje nisu ratne, a opet je bilo ozlijeđenih. Jedna od njih je bacanje pikada, koje je super simpatično kada se zabija u nacrtanu metu na garaži, ali kada se zabilo u Ratino rame, nikom nije bilo do smijeha.

Ili u nož u Kikinu nogu, prilikom „kolombara“, igre osvajanja urezanog kruga na zemlji, gdje je cilj prisvajanje tuđeg teritorija zabijanjem noža ili „kacavide“ (odvijača, op.a.), sve dok ne postane uži od širine jednog prsta.

Ali da ne ispadne da su nam sve igre bile opasne, opisat ću i one društvene, koje su nastupale čim bi prošao onaj mrski „kućni red“ od 14.00 do 17.00, koji smo bili prisiljeni poštivati, da bi odrasli „junaci rada“ mogli malo odspavati nakon obilatog ručka.

Kao po zapovijedi, iz portuna bi izmilili „balotaši“ i bahato nam, bacanjem balota (boća, op.a.), prekinuli netom započetu nogometnu utakmicu, pa bi nam jedino preostalo podvit rep, što ne znači da bi im to i zaboravili. O ne. Nikako.

Često smo im znali taj isti teren ispišat, prokopat, pa čak i zasuti tisućama gusjenica borovog prelca, pa bi neprijatelj znao dobiti i alergijski osip, a mi porciju dobrih batina.

Stalno smo s njima bili u sukobu zbog teritorija, kao i s mnoštvom baba i majki, kojima je smetala prašina od naše igre. Kada uz to dodamo ljude koji su pekli roštilj, hladeći pive s gradskom vodom, koja je služila za sve osim za svoju primarnu namjenu, to jest zalijevanje livada, dobijemo nevjerojatan kolorit i gužvu od, ponekad, i preko stotinu ljudi istovremeno, u malom prostoru između četiri stambena bloka.

Čak je i djece bilo toliko puno da se igralo i po desetak različitih igara istovremeno, ovisno o uzrastu ili pripadnosti ulici.

Tako su jedni igrali košarku, puneći „balunima“ felgu od bicikle, zabijenu u gornji rub garaže, dok bi drugi igrali na „kukalo“, „grupa traži grupu“ ili „rode“, sadističku igru gdje jedan skače na nozi poput rode, dok ga drugi udaraju nogom u guzicu sve dok on rukom ne dotakne sljedećeg.

Što je zapravo kamilica naspram igre „na kušine“ (u nekim krajevima se zove i „trule kobile“, op.a.), gdje nekoliko dječaka skače na isti broj drugih, koji stoje zgrbljeni u nizu. Poanta priče je da ta ekipa izdrži težinu ovih na njima, što je često bilo nemoguče, zbog toga jer su skakači ciljano opterećivali samo jedan, najslabiji karik, koji bi pucao, kao i kičma mu, pa je dragim roditeljima ova rečenica ujedno i odgovor na pitanje zbog čega smo ovako iskrivljeni.

Mirnija djeca, željna normalne zabave, bi se takmičila u svim mogućim disciplinama, od tenisa do „graničara“, a ona, kojima su roditelji mogli kupiti „Pony“ biciklu ili napraviti „karet“ (daska s tri „balinjere“ i upravljačem, op.a.), su se bezbrižno vozili i spuštali niz nizbrdice, praćeni tužnim pogledima onih koji to nisu imali, uključujući i mene.

Ali jako brzo bi tugu zamijenila neopisiva radost, jer je ulica nudila jako mnogo materijala za ruganje. Jedna od stvari, koja bi nam trenutno uljepšala dan, je bilo dobacivanje čistačici Anki riječi „šperploča“, pa bi se naša, ne baš obla, junakinja zatrčala za nama i hvatala nas sve do kraja ulice, urlajući i lupajući se šakama po glavi.

A tek smijeha s Albancima iz slastičarne „Hajduk“. Cilj je bio s boka zgrade, gdje je onaj mali otvor za zrak, isprovocirati Šiptara u kuhinju i dok on trče za jednim, drugi mu krade burek. Ugodno s korisnim – u punom smislu te riječi.

Tako ja jednom prilazim prozorčiću, dok je ostatak ekipe bio ispred slastičarne.

– Suljo, Suljo... – Obratim mu se kroz rupicu.

– Ko-je? – Začuje se albanski naglasak s druge strane zida.

– Ta gif sha none! (Jebem ti mater!, op.a.) – Odgovorim.

O JE-BE-M TI!! – Je bilo zadnje što sam čuo. Uz tapkanje njegovih šlapa.

Sjeo sam na Zidić, praveći se lud, a kad su izletjeli Suljo i onaj na sladoledu, uputio sam ih u park za duhovima.

Za to vrijeme su ostali nevaljanci uzeli tacnu bureka, dvije Orele i paket korneta. Na dogovorenom mjestu smo pojeli svako svoju četvrtinu bureka, a i suhi korneti su fino hrskali po ustima. Kako smo bili gladni, odlučimo ponoviti akciju.

Suljo…Ko-je?…Ta gif sha none!…O JE-BE-M TI!

I opet ista fora. Njih dvoje izlijeću iz dućana, a ja ih sa zidića upućujem u park.

Nakon 5 minuta razvlačimo slasne baklave po ustima i zalijevamo ih kefirom.

Grooook! – Zadovoljno ustvrdim, te nadodam;

– Najeli smo se. Dosta je za danas. – Predložim ekipi, a jedan pohlepni mudrac zakrekeće;

 Ajmo samo još jedan put. – I ja budala pristanem, pa ponovno čučnem kod rupe i započnem uigranu predstavu;

Suljo…Suljo... – Ali odgovora nema. Ponavim – Suljo... – a onda me prekine glas iza mene;

 Me-ne tra-žiš? – Okrenem se, a iza mene Suljo s “četvero braća”. Bili skriveni u grmlju, majku im… Pokušam se izvući iz pogibeljne situacije;

– Ja? Tebe? Ma kakvi. Sta san se tu popišat i…

Gnjusnu laž sablasno prekine zvuk “klik”. Jedan od “braća” izvukao nož skakavac.

Zaprpao sam po pržini kao onaj noj kada bježi kojotu, a za mnom je trčalo pet pari sandala, vičući;

– STA-NI RA-ZBO-JNI-K DA TE I-SE-ČE-M… MA-U-SH KA-RE… STA-NI MA-JSTO-R… TA GI-F SH-A NO-NE…

 

(KRAJ OVE PRIČE, IZ PETOG DIJELA KNJIGE, PROČITAJTE U SLIEDEĆEM NASTAVKU)


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 10.0/10 (7 glasova ukupno)

55 komentara na “Odlomci iz šestog dijela knjige, naslova “Zlatne godine” (prvi dio)”

  1. beba

    Juga..majka i država 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 7 glasova)
    Odgovori
  2. nike

    Kad je robija poceja duvati konoplju? 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. šeki

    Kako se vice varalica ne spominje u toj postavi? Jeli kra franje i slije vec tadA?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  4. speed

    Vice Varalica je sa.svojim buljavim očima,i tupom facom,cirio iza zgrade…..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
    • Neki Ritmokontroler

      S prozora,da su ga od doma pustali da se igra s dicon a kamoli vanka danas bi bia normalan covik,manje vise ziva istina posto samo isto godiste i nikad ga nisan vidia s doticnim rekvizitima,pocea je izlazit u osnovnoj al na balun iza skole

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  5. veteran

    ovi mico sta ga spominjes….je li to mladji cubric??

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. Vlaho

    Bravo Juka, ko da sebe vidim. ’74.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  7. pazarić

    Crvene bobice su bile u điru kraj lita i poćetak škole,meni osobno pelegrinke najbolja municija,hvala lipa na jednoj prekrasnoj uspomeni na bezbrižno i zabavno djetinjstvo,palac gore

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Hvala prika. A one žute sa stabala koja rastu samo na Bolu?

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
      • pazarić

        dobar ,na Skalicama su bile crne,skineš tanku crnu kožicu,neki žuti sloj koji je ka bia sladak za progutat i onda koštica ,tvrda,spremna za ispaljivanje nekom nedužnom prolazniku u glavu,neopisiv osječaj

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
    • nik nik

      Na Kmanu smo znali “pronać” antene širokog kalibra kroz koju bi proša zrno lovora…
      Jako tvrdo i ostavlja modru fleku na odjeći i nerijetko modricu na koži…

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  8. boy16

    vrlo lijepo tj.plastično opisano,opipljivo,bravo Juka i fala Ti.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  9. -TŠ-

    Jeste li i vi imali one pracke od kabela ili je to došlo 90 tih. To je bilo opasno…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  10. veteran

    kabel i metci na lovo U? imali smo mi to vec ranih sedamdesetih.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  11. -TŠ-

    To je to, dobro da nismo svi coravi od tog. Jos me pece jedna sta san dobija u vrat. A onu “na kaušine” smo zvali “jarce kokodarce” i najvise bi najeba onaj prvi sta je bija “kusin” njemu bi namistili glavu na jaja…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  12. veteran

    a na zuje??? to je bila igra. super za vjezbat krose. uvik ka malo falijes, pa mu das pola po dlanu a pola po rebrima. katolik , ja te opet moran malo ukorit….a di su arzelinke, a di su lupescine u djunglu ispod skole???? prvo u arze, onda bacit na balun izad skole, onda se napit vode na onu spinu na garaze ispod igralista…a zatim dolazi – biz te gace posrat cu vas.
    bolje su ti ove price od navijackih sto puti, tamo ti je uvik skandal

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • Anonimno

      istina navijačke i političke uvik završe karanjen,psovanjen majki i slično,šteta mada i tu ima isto dobrih priča,zanimljivih, pogotovo uz dozu humora,jebeš kvart bez bar jednog stabla arzelinke,meni je čak i susid u kvartu ima nešpulu u vrtu,naravno poseban je bia gušt to obrat dok ga nema,veterane imaš strašnu memoriju,svaka čast

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  13. TheMladichi

    Arzelinke..a kako si se tek Đungle sitija…uf…svaka čast, ti si živa enciklopedija kvarta! 🙂

    VN:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  14. veteran

    a e! a one male crne bobice sa stabla sa zutin meson i koscicon to se zvalo – pelegrinke. bilo ih je punona gripe do kioska cevapcicara loze. lozo je vozija volgu kojoj su se klimala zadnja kola.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  15. Themladichi Fan

    Znaci ova scena s albancem je istinita sto si bio napisao i u recesijskom dnevniku

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Da. Recesijski je hibrid fikcije manjeg dijela istine, a ova verzija je istinita. Osim sto se nije zvao Suljo, ali smo ga mi tako zvali. Lip pozz

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  16. veteran

    zva se ekrem. pipita gace.bila jaketa i borovo kafene slape. nokte osisa zadnji put kad se rodija.. kukasta nosurda i brcici. one sta su ” spravljali delicije” niko nikad vidija. radno vrime 0 – 24,nema vanka

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  17. propela

    Ja san nesto mlađa generacija pa san propustja blagodati osandesetih i mulački staž odradija u pocetkon devedesetih. Uvik san zavidija starijoj ekipi na tom “stress free” razdoblju i na novosađankama, beograđankama, slovenkama i bosankama koje se guzilo u adoscelentnijem uzrastu… ali mi smo imali ispaljene zolje, kolekcije metaka i potrošenih granata plus maskirnih prsluka koliko oces pa nije bilo “pa pa” nego “bang bang” 🙂
    gušt te čitat, ka da film gledan.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Fala. A mi smo bili multipraktik generacija, prosli smo i “pa-pa” i “bang-bang”.. 😉 Doci cemo i do tog razdoblja…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  18. Čitać

    A ukrast isprid bobisa kasetu za mliko u kesama pa na koteksa niza skale. Da sad malome kazen da to napravi reka bi mi da san lud

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Prije je bilo normalno da prije otvaranja ducana isprid bude novina, mliko i jogurt. I da se samoposluzis, naravno, ako naletis prije..hehe

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
    • nik nik

      Mi smo se klizali na pothodniku između Splitova igrališta i poligona na Turskoj kuli…

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  19. defton

    “Znalo sa kada je „đir“ od čega. Na primjer, u vrijeme „đira od pljuca“, nisi smio imat ništa osim njih, a što je bilo najzanimljivije, po nepisanom pravilu i bez ikakvog dogovora, sva djeca grada bi gotovo istovremeno prešla na korištenje tog oružja, bez ikakve obavijesti ili neke posebne komunikacije.”
    najbolji dio.pogođen u sridu.mi smo to zvali “sezona”.sezona franja,pljuca,kareta,slija……dođu mi suze kad ovo čitam.svaka čast.samo takav flashback.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  20. veteran

    jos ste zaboravili par igrica ka npr janjine (ono kad priskaces pa moras ovoga drugoga potegnit peton u prkno), onda lovit gusterice na laso, pa grupa trazi grupu, kukalo, pa lovit tice na baketinu ( to je vec nauka ozbiljna, vrime o zelande, bosket, baketine, visc….), a onda je doslo i igrat na penove sa zenskicama….. pa sa kovanicama ” na crtu”…. i prvi skateboardi ( ukra bi jednu rosulu, pripila je napola, nasa komad daske i to zabija brokvama…), a onda su dosli i motorini ( pony express,java babetta, kolibric….)..i tako to

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Pomalo brajkane. U “Zlatnim godinama” pisem iskljucivo o 1988 kroz moje dvanaestogodišnje oči.. Penovi i motori tek dolaze.. 😉

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  21. veteran

    eeeeeee da. uvik zaboravin da san stariji od tebe masu. jebi ga, stara glava, u srcu mlad. 1988 – avanca za prvoga oficira makinje, stranac, lova do krova, mantanje po svitu…. a sad pisen o puvalicama i arzelinkama ?????? jebi ga, tesko je ostarit a sam sebi ne mos priznat!
    ja se uzivin, a zaboravin na godine. isto….. iman memoriju za ubit vola.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  22. pazarić

    Veteran for president!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  23. Anonimno

    Fenomenalno, totalno si me vratija u ono vrime , ala gule!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  24. TheMladichi

    Ni “ala gule” nisam cuja ima 30 godina.. 🙂

    VN:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • Neki Ritmokontroler

      Zamisli e,dosta je toga nestalo, bilo bi sad s gušton đir pogleadat s prozora “ulica protiv ulice” i onako mangupski viknit na kojeg malog cisto da se ponovi poviest

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  25. pazarić

    ovo je sve bolje i bolje,odlomci su zakon,guštaš ka malo dite,ali ni komentari nisu za bacit,prejako,da ala gule,teški retro,a jel ko bia govoria A NEC?tri prsta klamprsta,sve pobe,čiki gubi

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • Čitać

      A NEC NEC NISAN

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
    • TheMladichi

      Moj spas za mene… a daj mi obasni pravilo “tri prsta klamprsta”..?

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • pazarić

        ja protiv tebe na franje,ko bliže tratu ili još boolje uvalja,gađa ovog drugog prvi.gađaš iz trata ili npr. nađeš neku točku cca par centimetara isprid trata,nekakvu grbicu ili kamenčić,sa visine od 10 ili 15 cm ispustiš franju na tu grbicu i ako uz pomoć nagiba i pravog kuta franja uz pomoć te grbice uđe u trat,nemoraš više protivnika gađat iz trata već se približiš do te grbice ili kamenčića i od tuda ga gađaš ili ga jednostavno moš cokat,nean pojma zašto se to zvalo 3 prsta klamprsta,mislim ima si 3 pokušaja za uvaljat franju u trat uz pomoć te izbočine ako ne onda moraš gađat iz trata ili žicat nekog da ti stane u štit sa patikama,možda je to bilo samo u mom kvartu nean pojma možda je neko ima neku drugu šemu,nemoš virovat da danas neka dica nemaju pojma sta su mjesečarke,bonje,mete,sunčarka,naprsnica,tada popularna jugoslovenka,obična u bojama yu zastave koja ni onda nije vridila puno ,ka dvi obične

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
Stranica komentara 1 od 212»

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output