Odlomci iz šestog dijela knjige, naslova “Zlatne godine” (drugi dio)

Pročitajte odlomak iz dva dijela i otputujte u nostalgična sjećanja o “najlipšem ditinjstvu” sredine “zlatnih” osamdesetih, kada nismo bili opterećeni društvenim mrežama, brzinom života ni obavezama, nego smo proživjeli djetinjstvo u sreći kakvu, nažalost, nisu imala sva djeca svijeta…

ex-yu-reklame


(NASTAVAK OD PRETHODNE PRIČE…)

Ni krađa voća nije bila baš bezazlena i u nju se upuštao samo mali, ali odabrani tim, pogotovo otkad je Granu upucalo sačmom krupne soli. Čovjeku vjerojatno dosadilo svakodnevno šuškanje oko kuće i otimanje breskvi, šipka i arzelinki, pa je opalio dva hica iz puške.

Ali to nam je bilo najukusnije voće, bez obzira što smo ga doma imali na tone.

Tko je imao hrabrosti otiči u drugu ulicu krasti voće i riskirati sačmu ili batine od roditelja, mogao je produžit još malo i do Peristila, gdje su šverceri prodavali „rebatinke“, karte za „trešetu“ i petarde, koje su nas jedino zanimale, pa bi junaku dali novaca da nam kupi „Piratke“, „Swedese“ i „Magnumke“, koje su bile jednostavnije za upotrebu od „garbure“, s kojom si se trebao namučiti da iz „važa od piture“ ili „Cedevite“ opališ hitac.

Ipak, taj mineral, poznatiji kao Karabit, je u kontaktu s vodom i plamenom stvarao jaku eksploziju, pa je bio jako popularan u blagdanskim aktivnostima. Krao se iz sjeverne luke, gdje je bio skladišten za potrebe željeznica, a poseban je bio gušt pljuvanja na njega i udisanja tog reskog i kiselkastog plina, prije stavljanja u zatvorenu posudu s jednom malom rupicom, na koju bi prislonili zapaljeni papir, trenutak prije eksplozije od koje su se kuće tresle.

Pogotovo onaj put kada smo u kantu smeća ubacili kesu te „garbure“, popišali se i oprezno zapalili, umalo završivši na BBC-u.

Manje maštoviti dječaci bi izmolili „starce“ da im u „Ribomaterijala“, na vrh pazara, kupe “starter-kolt” s onim zlatnim mecima, a oni više maštoviti bi im isti uzeli, u cijev stavili ispucanu čahuru, koju bi im ispalili u guzicu ili neki drugi dio tijela. Osim oka, naravno.

O onima što bi kupili riječke „Parafinke“, šibice s elastičnim tijelom i motali ih po tri u foliju, kao rakete, ne želim niti pričati.

A postoje neke igre, kao na primjer „slije“, karte i „franje“, koje su, podsvjesno utjecale da neki od nas, jednog dana, postanu i kockari. Uz ostalo, jeli.

Za sličice svi znamo, a Bogu hvala, nije ih nedostajalo cijelo djetinjstvo. Kada nije bilo prvenstava i nogometaša, uvijek si mogao sakupljati neke druge, ovisno što je tad bilo aktualno.

Meni su u sjećanju ostali albumi: „Tarzan“, „Sandokan“, „Flora i Fauna“, „Paja“, „Auto moto“, „Hajdi“ i još mnogi drugi.

Princip igre je bio pogoditi ispod kojeg od dva plika sličica je veći broj, šanse 1:1 kao i u ruletu, na crno-crveno, te izmjeničnih bacanja sličica na pod, sve dok jedna ne bi poklopila drugu. Tada bi taj zadnji kupio sve s poda.

Naravno, znalo se tu i krasti, pa čak i otimati iste. Da bi brže popunio album, morao si se i mijenjati s drugom djecom, pa smo svi nosili one papiriće s brojevima koji nam nedostaju.

Neke sličice su, nepisanim pravilom, vrijedile više, a nekih je bilo i manje otiskanih, što je bio marketinški trik „Figurine Paninija“, da se kupuje više. U „Životinjskom carstvu“ je koban bio onaj prokleti albatros kojeg nitko nije imao. A i som, oca mu brkatog.

U našoj ulici je bio običaj da, kad sakupiš album, s prozora pobacaš ostatak sličica drugoj djeci, što je uvijek bio veliki spektakl, koji je završavao prepirkom i plačem.

„Franje“ („špekule“, „klikeri“, op.a.) su također bile jedna od najpopularnijih dječjih igara na principu kocke – uloži dogovoreni broj kuglica na „trat“ (trokut kraj rupe u zemlji, op.a.)  i gađaj iz ruke ili valjaj, ovisno o vrsti igre, koja se igrala na nekoliko načina.

Isto kao i kod „slija“, i ovdje su „franje“ bile dječja valuta, čija vrijednost je bila različita kod kuglica od različitih materijala i boja.

Na primjer, znam da su najmanje vrijedne bile one staklene „raznobojke“. Njih dvije se davalo za jednu „jednobojku“, koja je pak u istom odnosu bila naspram porculanske „bonje“, ali opet ispod „sunče“ od finog stakla. Znam, komplicirano, ali ovo je samo osnovna skala vrijednosti u širokoj lepezi vrsta i podvrsta tih okruglih dragulja.

Nevjerojatno, ali istinito, jednu partiju „franja“ nam je prekinuo medvjed, prešavši nam točno preko terena, praćen našim izbezumljenim pogledima. Ej, pravi mrki medvjed, latinskog naziva „Ursus arctos“, kojeg je na lancu vodio neki pijani Cigo.

Da ljudi, na kraju dvadesetog stoljeća i na Mažuranićevom šetalištu, umalo pa u centru grada, medvjed na dvije noge pije pivu, prisiljen bolnim potezanjem za onaj „karik“ u njegovom nosu.

Bilo je tih Cigana sa „čudnim zanimanjima, poput onog što je svaki dan, u sred ljata, prolazio gradom i vikao: „PO-PRA-VLJA-MO KI-ŠO-BRA-NEEE…“, pa su nas stariji plašili kako takvi kradu djecu, što smo mi shvatili ozbiljno i bježali od istih kao od vraga.

Ima još puno anegdota o tom neobičnom, nomadskom narodu, ali vratimo se temi.

Na karte (a kad kažem „karte“, u Dalmaciji se isključivo misli na one za birškulu, op.a.) se igralo po romane ili za kaznu, što je značilo da bi gubitnik morao dobiti od ostalih „kacot“, „pecku“, „čvenger“ ili „penkalu“, ovisno po što se igralo.

„Kacot“ je bio najgori, doslovno strišaj šake od tjeme, od kojeg bi refleksno zajaukao i počešao se, a u najgorem slučaju bi ti se i zacrnilo pred očima. „Pecka“ je bila kamilica, blagi udarac s dva prsta po podlaktici., za razliku od „čvengera“ i „penkale“ koji bi itekako zaboljeli ako je udarač imao „mota“.

Prvo je bilo strišaj srednjeg prsta u glavu, zvano još i „frnjokula“, a drugo je bilo zatezanje istog lijevom rukom i odapinjanje prema glavi nesretnika.

Uzgred budi rečeno, u ulici ih se najviše nadobivao mali, ali glavati Kvaso. Mislim da je objašnjenje suvišno.

Što se kockanja po romane tiče, to je bio pravi doživljaj, jer si mogao otiči s cijelom vrećom dobivenih ili izgubljenih svezaka „Zlatne serije“ ili „Lunov Magnus stripa“.

Ja sam najviše volio čitati „Zagora“, jer mi je njegova priča bila pozitivna, a ništa manje ni „Alan Forda“, koji je uveliko utjecao na razvoj mog smisla za humor.

„Mister No“ mi je bio simpatičan, „Komandant Mark“ nemaštovit, „Tex Willer“ dobar, ali malko preozbiljan, dok su „Kapetan Miki“, a pogotovo „Veliki Blek“ bili baš ono nerealistični, pogotovo jer je svatko od tih junaka mogao sam prebiti stotinu neprijatelja.

Da ne spominjem kako su vješto baratali oružjem, iako nikad nisu stavljali nove metke u pištolj. Kad tome još nadodamo i čuveni srpski prijevod tipa: „Donald Duck = Paja Patak“, onda umjesto akcije dobiješ komediju.

Što se tog „Paje Patka“ tiče, njega si mogao naći u nakladi dječjeg „Mikijevog almanaha“ i, ozbiljnijeg, „Politikinog zabavnika“.

Gotovo svi ti časopisi, osim „Alan forda“, su bili od srpskih nakladnika, isto kao što je i većina filmova bila njihove proizvodnje, a uz Bosance su glasili kao najbolji humoristi.

Tako se, od nebrojenih komedija, rado sjećam antologijskih „Ko to tamo peva“, „Davitelj protiv davitelja“, „Maratonci trče počasni krug“ i „Tesne kože“, a manje rado partizanskih preseravanja tipa „Ne okreći se sine“, „Boško Buha“ i još raznoraznih bitaka na Kozari ili Neretvi, gdje su se spičkali milijuni na grandiozne scene i dnevnice stranim glumcima, kao što je bio, npr. Yul Bruner, samo da bi pokazali oduševljenom narodu kako se hrabra partizanska vojska sprdala s nesposobnim Nijemcima, koje je tamanila kao „vaške“.

„Žikina dinastija“, s forsiranjem „Lepe Brene“, mi je bila odvratna, a rado su je gledali i prepričavali seljaci, nikako gradska „dica“.

Kusturičin „Dom za vešanje“ je bio maestralan, a hrvatski humor su osvjetlale antologijske serije „Velog i Malog mista“, čije epizode smo mi, splitska „dica“, upijali kao spužve i koje su značajno utjecali na razvijanje naše ljubavi prema rodnom gradu i nogometnom klubu „Hajduk“.

Bosanci su rasturali s „Top listom nadrealista“, koja je kroz fantastičan humor djelovala i proročanski, navijestivši  skorašnji rat i raspad Jugoslavije.

Zanimljivo je još napomenuti kako su u cijeloj povijesti Yu kinematografije snimljena samo dva horora, i to srpski „Leptirica“, o vampiru Savi Savanoviću, koja je bila neviđena sprdačina, osim onog urlika „kukuvije“, kojeg i danas znam sanjati, majku im onu nenormalnu.

Meni je, osobno, puno bolji bio „Izbavitelj“, film hrvatske produkcije, o ljudima-štakorima, koji se čak dao i pogledati. Od zagrebačke škole filma su vrijedile još jedino dvije kultne serije: „Smogovci“ i „Prosjaci i sinovi“.

Srbi su konkurirali s izvrsnim „Boljim životom“ i „Sivim domom“, dok su Crnogorci gurali svoju „Đeknu“. Sve su bile bolje od američke, pionirske sapunice „Dinastije“, koja je, istovremeno, oduševljavala napaćene kućanice i smarala normalane ljude.

Crtići tog vremena su bili toliko dobri, da su se na neke, poput „Tom and Jerry-a“, „A je to“, “Pink Panthera“ i „Ptice trkaćice“, davili od smijeha i djeca i roditelji, a bili su tu još i „Bajum-Bajum“, „Štrumfovi“, „Gustav“, „He-man“, „Šegrt Hlapić“ i još mnogi iz „Disneyeve“ i, jako dobre, Čehoslovačke produkcije.

Glazba je, također, bila najbolja u povijesti, a s tranzistora, kazetofona i walkmana, te na pucketavim gramofonima, je svirala hrvatska: „Azra“, „Prljavo kazalište“, „Srebrna krila“, „Magazin“ „Parni valjak“, „Film“ i „Haustor“, srpska: „Riblja čorba“, „Električni orgazam“, „Partibrejkers“ i „Idoli“, makedonski „Leb i sol“, dok su duševni Bosanci rasturali sa „Zabranjenim pušenjem“, „Crvenom jabukom“, „Divljim jagodama“, „Bijelim dugmetom“, „Plavim orkestrom“ i „Merlinom“.

Solo pjevači, poput brkatog Miše Kovača, poete Đorđa Balaševića, te „šmekera“ Momčila Bajagića i Zdravka Čolića, su lomili srdašca svih naroda i narodnosti podjednako, za razliku od narodnih pjevača, kojih je u to vrijeme bilo jako mnogo i zbog kojih su se, uglavnom, lomili stolovi u prigradskim i seoskim krčmama, ali o tom pokretu neću pisati, jer se osamdesetih u Splitu takva glazba nije slušala.

Ne mogu biti licemjeran pa reći da su onih 40 000 ljudi na njenom splitskom koncertu, iz 1985. godine, bili voštane figure, dakako da je bilo fanova koji su to slušali, posebice pridošlica i “vojnih lica”, ali se znalo gdje je inače mjesto toj „muzici“. Na periferiji.

U niti jednom lokalu, na širem području grada, se nije moglo naći lokal koji pušta „cajku“.

Ma koji glazbeni pravac volio, doslovno si svoje ljubimce susretao na svakom koraku, od televizije, plakata pa do najobičnijih žvaka, tipa Plivinih „Tin i tine“ i Krašovog „Diska“, koji su, osim obojene gume u obliku cigareta, davali i po jednu samoljepivu sličicu s omiljenom zvijezdom.

Super stvar ako si iz Konjskog i slušaš Šerifa Konjavića, kojeg sam, jebem ga onako garavog, imao peteroduplog.

Ali se bar žvaka mogla žvakati, za razliku od popularne „Bazooke“, koja je lijepo mirisala, ali bila idealna za slomiti zub. Na televizijskim reklamama su davale tako velike balone, ali je u stvarnosti to bilo potpuno drugačije, kao uostalom i u svim reklamama tog doba, koje su, osim propagandnog informiranja i nasmijavanje napaćeni narod.

Do suza. Iako im to nije bila namjera.

Meni je ostala neprikosnovena reklama za Radensku, koju predstave svi narodi Jugoslavije i usput svi ispadnu idioti, jer Dalmatinac „piva“, Zagorac pijan krivuda na bicikli, Slovenac pederko u „Kekec hlačama“, Srbin mrtav pijan na svadbi, Šiptar baca i hvata kuglice „sladoljeda“ u slastičarni, Bosanac „kafani“, a Crnogorac pleše kolo.

Za plakat od smijeha je i reklama za „Zastavu 128“., gdje „ponos Kragujevca“ izlazi iz mora i bez vozača, mada se iz aviona vidi ruka skrivenog kaskadera, a za kraj ljepotica ponosno pozira pored nove limuzine. I dan danas se smijem.

Zanimljiv je bio i serijal reklama o „Eva sardinama“ gdje idiot vuk redovito pobere batine od revnosnog morža, te ona o „Bronhiju“, od kojeg se, kao, lakše diše.

Mogao si sad do kraja knjige nabrajati sve te silne reklame, od „Pekabelinih sladoleda“, „Kraš expressa“, pa do najidiotskije reklame svih vremena – magičnoj i svemogućoj krpi „Tipi-topi“, ali ona, što je doslovno dizala, jeli, hm.., moral sveopćeg muškog roda je bezvremenska „Pipijeva“ reklama s legendarnom miss Jugoslavije Anom Sasso, mada nikad nisam shvatio kakve su veze imali „baluni“ navedene gospođice sa žutim sokom, ali to zapravo i nije bilo važno.

Bitno je da su skakale gore-dolje, kao i naše oči pred tv ekranima tada. Isto kao i u rijetkim trenucima soft erotike u nekom francuskom ili partizanskom filmu, gdje smo tako htjeli vidjeti tu golu sisu, ali bi nam roditelji odmah prekrili oči ili rekli: „Ne gledaj to!“.

Doduše, ne bi ni oni gledali. U ključnom momentu bi svi ukućani izgubili interes za film, tako da bi „dida“ zaspao, baba bi se sjetila da, eto, mora napraviti uštipke, majka dobila poriv za kukičanjem nekog stolnjaka i tako sve dok ne bi prošla opasnost, pa bi svi nastavili gledati kao da se ništa nije desilo.

Ali onog dana, kada sam krišom pogledao legendarni film „Emmanuelle“…tada je sve počelo.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.9/10 (14 glasova ukupno)

55 komentara na “Odlomci iz šestog dijela knjige, naslova “Zlatne godine” (drugi dio)”

  1. Dobri1950

    Jos u podrumu iman par kutija od cipela sa romanima, iman kesu franja, neke slije i pljucu staru bar 25 godina…a sritna franja cila CIKNUTA (mjesecarka), ali je tad nebi minja za nista.
    A one velike smo zvali “bombace”.
    A na GUZE na vrata od garaze, ko najmanje na nogu ide na branku…
    A mose pijade ona igra…a liti.kad je bilo dosadno u gluvu uru cekat bus sta je prolazija kraj stande (a vrata otvorena) pagadat sofera kesama vode ili jajima, redovito bi bus sta nasrid ceste pun ljudi a sofer za nama do dalme…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Je…to gađanje autobusa je bija hit. I uvik bi zaustavili bus! Haha…

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  2. ZD Voštarnica

    Raudi tipo C, Sandokan, Svedesa, Minerva, Fiesta, Zeus, Magnum, Mefisto

    Ajmeee lipoteeee!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. Mcml

    Raudice kako smo ih zvali mi smo ka dica bacali,ali to je bilo tamo ’96-7e

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. ZD Voštarnica

    Je čovik je u pravu, i u Zd su kasnije došle. Žutka sa zelenim slovima. Dobro je rokala.
    Evala za stranice. Nisu isti ljudi, grad ali svakog od živopisnih likova iz tekstova mogu pronaći u nekome od naših domaćih đanera, farabuta i fajtera.

    Kapa doli!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. Odin

    Jbt pa ovo na kraju je živa istina. Ja mislio da je to samo bija fenomen iz moje kuce. Čak i parenje slonova bi izazvalo lancanu reakciju ne gledanja u tv. Svi bi počeli nesto kao prckat ili pričat o nekim nebulozama. Osim dide,dida bi dobija oni diciji osmjeh i uživa bi u bilo kakvom parenju ili naznaci istog.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
Stranica komentara 2 od 2«12

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output