Odlomci iz osmog dijela knjige, naslova “Devedesete” (prvi dio)

I onda je krenulo. Ponos, bijes, radost, neizvjesnost, tuga… Svi ti osjećaji u jednom trenutku, pod jednim imenom. Devedesete.

 

1
Bila je ponoć kada je grunulo: „BOOOOOOOMM!!“ – i to tako jako da sam skoro ispao iz kreveta.

Jebate, opet su je digli u zrak..“– prokomentirao sam sebi u bradu i nastavio spavati.

Bilo je to već po tko zna koji put da su „čiketom“ (dinamitom, op.a.) razorili onu nesretnu „Borbinu“ trafiku u Parku, preko puta slastičarne „Plavi Jadran“. Albanski objekt, koji devedesetih nije smetao nikome, je opet gledao u krhotine razorenog srpskog.

Ali nisu noćni patrioti bili jedini koji su tu trafiku sustavno uništavali. U pauzama između detonacija, redovito je bila i opljačkana. A kako i ne bi kada je odstraga bila zaštićena samo tankim limom, a sprijeda staklom bez rešetki.

Poduzetniji bi odvalili lim i odnjeli cigarete, a koliko je milicija bila spora i aljkava, svjedoči nam situacija kada je Zanki ušao u trafiku, mangupski sjeo na stolicu, otvorio baksu, izvadio iz nje šteku, iz koje je pak uzeo kutiju, te konačno iz kutije izvadio cigaretu.

Onog sarajevskog Marlbora. Zadovoljno ju je ponjušio, polizao i polagano ispušio, dignutih nogu na pultu.

Tek kada je smiješni „Fićo“ uključio sirenu, skupio je koliko je stigao i nestao u mraku Parka.

Mi školarci smo bili manje zahtjevni. Kamen ili petarda na staklu je bilo dovoljno za koju kutiju bombona ili omiljeni strip, mada je bilo i fenomena poput Strike Tomaša.

On je, u želji da dohvati kutijicu prezervativa, iskušao neki filmski trik, pa je staklo oblijepio trakom i udario u njega – preko kuhinjske krpe – šakom.

Rezultat je bio obilno krvarenje i bijeg u kuću, gdje ga je dodatno iskrvario njegov tolerantni otac Ivan. Kao šlag na kraju je bila i milicija na njegovim vratima, koja ga je samo nastavila udarati.

A sve zbog gumenog paketića. On je vjerojatno jedini u povijesti kojeg je milicija uhvatila u slučaju „Borbina trafika“, a ne bi ni njega da ih krvavi trag nije doveo do kućnih vrata, na kojima je pisalo „Tomaš“.

Suprotno logici, nacionalizam je rastao usporedo sa sve moćnijim jugoslavenskim dinarom, koji je pokorio marku i učinio je dostupnom svim građanima.

Dovoljno je bilo spustiti se na pazar i gledati sve one sumnjive likove koji bi ti prilazili i šaptali;

– Mijenjam marke, mijenjam marke..

Bilo ih je na stotine. Pazar i voće su preuzeli Albanci, a prevarantsku igru s kutijama šibica Bosanci i lokalne varalice.

Na tu igru bi uvijek netko nasjeo, iako je to bila najprozirnija prevara u povijesti čovječanstva.

U igri je, navodno, uvijek bio samo jedan igrač, koji bi maleni tapetić stavio na pod i na njemu vrtio tri kutije od šibica u kojima je – ispod samo jedne – bila malena kuglica.

Govorio bi prolaznicima;

Moje je da sakrijem, vaše je da otkrijete… ’ko pronađe kuglica dobije sto maraka!.

Većina je znala da su to „šibicari“ kojih se treba kloniti, ali uvijek bi naišao naivac koji bi zastao i pokušao, pogotovo kada bi se iza leđa „šibicara“ našao nepoznat lik koji bi mu, kao, pomogao otkrivši gdje je kuglica.

Naravno, i taj je bio u igri, a kada bi naivac izvadio novce i ugazio na odabranu  kutiju, kuglica bi, eto ti je vraže, isparila.

A ako bi se čovjek pobunio i poželio utjerati pravdu, odjednom bi se oko njega stvorilo još nekoliko prevaranata, koji su do tada bili neprimjetni u čuvanju straže od dolaska milicije.

Još jedna nova pojava je obilježila tu eru njemačke marke. Famozni „Duty free shopovi“. Niknuli su poput gljiva nakon kiše i prodavali proizvode koji su za nas, u socijalizmu, bili nedostupni.

Osim ako ti netko u obitelji nije bio pomorac, kao Zubi, koji bi došao u ulicu s kesom nekih šarenih bombona, o kojima smo mi proleterska djeca mogli samo sanjati.

Ipak, kako je sav narod  došao do maraka, tako sam i ja, tko zna kako, došao do svojih deset i našao se na ulazu Koteksovog „djutića“.

Sjećam se da sam drhtao od uzbuđenja dok sam koračao unutra i da sam zanijemio od onog mirisa i šarenila koje je meni tada izgledalo kao da je s neke duge planete.

Nije mala stvar četrnaest godina jesti dvije vrste čokolade, te isto toliko bombona i žvaka, a odjednom se naći pred cijelim brdom marki čije ime nisam znao ni izgovoriti.

Pokazao sam na čokoladicu „Twiks“, onu najveću, platio je i izletio s njom vani kao da će mi je netko ukrasti.

Nakon što sam dobro pogledao oko sebe, da ne bi u blizini bio neki prijatelj koji bi me pitao „griz“, sjeo sam na klupu i počeo je jesti. Polako i dugo, jer sam htio da taj trenutak potraje vječno i kao da sam se bojao da ih sutra opet neće biti.

A bilo ih je. Svega je bilo. Dućane su preplavili strani proizvodi, roba i tehnika, na trenutak je izgledalo da nam se smiješi svjetlija socijalna situacija, ali ubrzo je zamračilo. I to s novim predznakom rata.

Dok su čak i Afrikanci, na čelu s tek oslobođenim Nelsonom Mandelom, slavili dolazak slobode i jednakosti – i to s bijelim pripadnicima apartheida, koji su ih do jučer obespravili i tretirali kao građane drugog reda – na Balkanu se istodobno zveckalo oružjem i pozivalo na razlaz, do jučer, „bratskih naroda i narodnosti“.

Povijesno gledano, eskaliralo je na siječanjskom i izvanrednom 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije, u Beogradskoj „Savi“, kada su Slovenci tražili unitarnu Jugoslaviju, autonomiju i izbacivanje „verbalnog delikta“ iz zakonodavstva, a svi im zahtjevi bili odbijeni, zbog čega su demonstrativno su napustili skupštinu.

Odmah nakon toga Ivica Račan, kao predstavnik hrvatskih komunista, izjavljuje da Hrvati ne prihvaćaju Jugoslavensku partiju bez Slovenaca, što su podržali Bosanci i Makedonci, ali ne i Srbi, pa dolazi do povijesnog raspada komunističke partije.

Jugoslavija i dalje postoji, ali je i djeci jasno da je taj savez naroda još samo na papiru.

Osim Bosanaca i Makedonaca, svi se okreću protiv prefiksa „Jugo“. Pa čak ni ponovnom prvaku Europe, košarkaškom klubu Jugoplastici – koji je u travnju uzeo novi naslov protiv Barcelone na njenom terenu – nitko više ne skandira ime, već nadimak „Žuti“.

Tri dana poslije, HDZ pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj. Demokracija je zakucala i na naša vrata, ali obični ljudi su je, nažalost, krivo tumačili.

Jedan od bizarnijih slučajeva je bio kada je Morrison iz Torcide – vidjevši  Matu Poštara, mrtvog pijanog na službenom motoru i to kako krivuda iz suprotnog smjera – povikao;

MATE, BOGATI, JESI LUD?! U KRIVOJ TRACI SI! – a ovaj mu nasmiješen odgovorio;

Sad ja Moro mogu…hik…šta me volja! Demokracija je! Hik…

Isto tako, dolazio sam iz škole i pred kućom zatekao pravi mali miting. Jedan ogromni kamion, beogradskih tablica, stajao je ispred Mažuranićevog šetališta 71 i nekoliko ljudi je unosilo stvari u njega.

Ništa to ne bi bilo čudno da okolni balkoni nisu bili okićeni hrvatskim zastavama i da ljudi nisu dobacivali: „Ajmo Srbi, nestanite!“, „Pakujte se Cigani!“ i slično.

Ne bi mi čak ni to bilo toliko šokantno da se nije radilo o obitelji Ergić, čiji je sin Zoran bio naš vršnjak i prijatelj.

Najobičnije dijete iz kvarta kojeg smo zvali „Tamba“ i koje po ničemu nije bilo drugačije od nas. Do tog trena.

Kamion je krenuo u bespovrat ispraćen salvom uvreda. Ironično, jedini koji su ga pljuvali su zapravo bili njihovi donedavni kućni prijatelji. Vrag je očito došao po svoje.

(Ovdje je izostavljen jedan intimni pasus koji ćete moći pročitati u knjizi, op.a.)

Bez politike nije moglo proći niti na onoj sladunjavoj Euroviziji koja je, ironično, održana na kipućem Balkanu i to u Zagrebu.

Pobijedio je Talijan cirkuskih dimenzija – Toto Cotugno – koji je pjevao baš o ujedinjenoj Europi, a mnoge druge države su također veličale demokratske izbore u Istočnom bloku.

Jugoslaviju je predstavljala Tajči koja je visoko kotirala s pjesmom „Hajde da ludujemo“. Međutim, više od toga, ona je preko noći postala hrvatska mega zvijezda i idol mladima.

Nikad nisan shvaćao razlog njene popularnosti, pošto su joj pjesme bile na razini „Cicibana“, ali očito je imala karizmu ili je nečim začarala te ljude, kada su je čak i navijači opjevavali.

Doduše, u ponešto izmijenjenom kontekstu, pa je Torcida u Beogradu, jednu inače ljubavnu pjesmu pjevala ovako;

Ajde da ludujemo ove noći, ajde da povadimo srpske oči, tvoje su usne kao čokolada, Srbija propada.. – a Delije bi još dubokoumnije odgovorile;

Tajći je kurva!.

Kada još dodamo i Bad Blue Boyse sa svojom verzijom;

– Ja sam momak za HDZ, mrzim demokratske promjene, Franjo Tuđman na nebu sja… – dolazimo do zaključka kako je Tatjana Matejaš zaludila sve slojeve društva.

Tako da ne čudi kako su je pjevušile sve curice u tom zadnjem razredu osnovne škole. U prvoj generaciji koje se nije primala u omladince. I zadnjoj koja je nastavnike oslovljavala s „druže“.

Striko već odavno nije bio s nama, nego je zapeo u šestom razredu, a mi smo se tih dana više bavili politikom nego svojim pubertetskim hirevima.

Kao stari ljudi smo buljili u televizore i gledali prve sukobe Hrvata i Srba

Dinamo je igrao utakmicu s Crvenom Zvezdom, ali bez igrača. Oni su zapravo bili gledaoci, a navijači su igrali jedni drugima po glavama u direktnom prijenosu u trajanju prave utakmice.

U revolucionarnom upadu u teren, Bad Blue Boysi su vodili krvavu bitku s Delijama na tribini i milicijom na travnjaku. U jednom trenutku Dinamov igrač udara milicajca i ulazi u legendu. Zvonimir Boban.

Istovremeno u Australiji, na nogometnoj utakmici protiv njihove nacionalne vrste, Hajduk istrčava na teren s povijesnim, hrvatskim grbom i time izazva nacionalnu euforiju navijača koji ga masovno dočekuju na aerodromu.

Tih dana je veći broj ljudi sa zastavama bio jedino na trgu bana Jelačića gdje je jedan čovjek stajao na balkonu i zadovoljno držao ruke iznad glave. Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik.

Baba je u kući pekla uštipke i spominjala nešto u vezi „Kucmana“, kako ga je neupućeno zvala, a dida je iz utabane fotelje promrsio;

Ajde Ane bogati ostavi se tih lopova i politike!

Sjeo sam pokraj njega i upitao ga;

A šta je dida, oli ti sad i ovi naši po ne valjaju?“– a on mi nervozno odgovori;

Ajde mali ne pizdi. Kvragu su moji sa ovin conkulastin glavama. Opet će najebat mali čovik…

Tada sam shvatio da je dida u biti anarhista i da će uvijek biti kontra svega. Tipično dalmatinski.


(kraj u sljedećem nastavku)


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.1/10 (24 glasova ukupno)

42 komentara na “Odlomci iz osmog dijela knjige, naslova “Devedesete” (prvi dio)”

  1. A

    Samo anarhija. Tako je.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Dr. Jekyll

    Lipa priča.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. ŠPURTIL

    Zanimljiv tekst.A Strikan je najjači ipak!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  4. karlo

    Borbina je bila ka samoposluga

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  5. Kapetan Kugla

    super priča

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. bihac

    vrh prica
    bravo juka

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. danijel90

    Još jedna odlična priča. pozdrav iz slavonije od čitatelja koji tada jedva da je bio rođen, il se uopće nije ni rodio…samo tako nastavi ☺

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. Chibs

    Hajduk je u australiji istrcao bez ikakvog grba.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -2 (od 2 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Ne, nego u trenerkama. Ispod je bio grb..

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • Chibs

        Iako je kapetan Hajduka na turneji u Australiji bio Mladen Pralija,inicijator skidanja grba sa petokrakom bio je Igor Štimac.dijaspora je to od hajduka i ocekivala,ali uprava i vodstvo puta nije ni blizu tako razmisljalo.prije prve ut.protiv croatie melburn štimac i ostali skidaju grb i na zagrijavanje izlaze u trnerkama.prije pocetka ih skidaju na opce odusevljenje hrvata kada su vidili da nema grba sa petokrakom.na poluvremenu je bilo prijetnji od strane vodstva prema igracima ..povijesni grb je prisiven prilikom dolaska u domovinu.

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
  9. Mcml

    Dida je bija u pravu

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 3 glasova)
    Odgovori
  10. Chibs

    Juka,tekstovi su ti odlicni i uzivan u njima.nemoj zamirit sta nesto ispravin,detalji su mi vazni,dobro pantin.oce li bit prica iz Zuricha 2003?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. jax teller

    Juka Svaka Cast ,izvrsno napisano ,steta sta je jedan Mali ulomak ,javi kada ce knjiga ako se moze znat ,,,,svako dobro u ovoj godini uz obilje zdravlje i vrhunskih tekstova ,,,,,

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  12. bore lee

    pakujte se cigani,,hahhahaa

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -3 (od 3 glasova)
    Odgovori
  13. zapad

    Juka kad će knjiga?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  14. Penky

    Pronasao sam ovu stranicu prije par mjeseci i mogu reci da je pravo osvjezenje.Iako nemam veze sa Splitom i Hrvatskom, zbog nacina na koji covjek pise i docarava prije svega svoja iskustva, jedva cekam da nesto novo “izadje”.
    Imao sam priliku i da procitam dijelove autorove “biografije” na netu, da ponesto cujem i uzivo o njemu (mada zivim u istocnoj Bosni) – respekt za sve, i pisanje i hrabrost.

    Pozdrav

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  15. amidala

    Dida je bio u pravu! A duty free shopovi, tada smo taman selili u novi stan, sve od tehnike smo tamo kupovali 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  16. Juraj Bonacci

    Jeli moguće da je svačija baba imala problema s Franjinin prezimenon 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  17. Juraj Bonacci

    Prava Hrvatica nezna reći tuđman :). Moja je govorila ” oni TuŽman ” 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • matko biljak

      Prava Hrvatica je pismena. Tvoja ocito nije bila.

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  18. Drki

    Ovo je jebeno dobro osvjezenje pamcenja! Ali ta zgoda sa Tomasem je urnebesna, to necu nikad moc zaboravit! Dida je bija u pravu!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  19. Slavonac

    Pozdrav
    Vjerujem da bi svi pomogli novčano donacijama za izdavanje knjige
    Tako ako neide sa izdavačem daj račun banke
    Vjerujem u veliki odaziv
    Živjeli !

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Bez sumnje bi prijatelju moj vjerni, ali znaš kako bi onda pilo. Opet plaćenik..hahaha.. Ne, ipak ću to svojim snagama. Izbacit ću prvu ja se nadam što prije…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  20. Slavonac

    Pa ” ima nas Čvorovića daj da se organizujemo “

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  21. Mladic 1950

    Gleda san video nereda na maksimiru i na tom istom neredu vide se momci u narancastim spitkama.
    Kako to objasnjavas?jel torcida isto tu sudjelovala il su i bojsi isto nosili spitke naopako

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  22. TheMladichi

    Boysi su isto okretali spitke

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  23. Pula

    Dobronamjerno, ako ćeš stvarno tiskati knjigu mali ispravak. Slovenci su ko i mi bili protiv unitarnog, odnosno centralističkog uređenja. Svako dobro…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  24. Turanjac81

    Ovaj kiosk je u Karlovcu kod osnovne škole Dragojla Jarnjević

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output