Odlomci iz jedanaestog dijela knjige, naslova “Majko, baci mi bombe” (prvi dio)

“Majko ja san. Taki. Aj baci mi bombe, zaboravija san ih! – Prvo je na trenutak vladao muk, a onda se ženski glas opet oglasio: – Ma di ću ti bacat bombe sa balkona, jesi lud? Dođi gori po njih!
– Ma žurim majko! Ode ih baci, ode. U meko. – odgovorio je Tyson glasom razuma, pokazujući prstom na mali travnjak…”

6d5d7752153d67cd91152ead805fb06c
Masters – s ona dva oronula Pinball flipera – nije bio samo kvartovski salon za zabavu, već i popularno sastajalište mladeži s početka devedesetih.

I tu večer sam sjedio u oblaku dima i slušao priče starijih. No ovaj put mi je prisjelo njihovo mudrovanje. Kao foliramo se da smo navijači, a ne idemo na gostovanja nego se klošarimo po kvartu.

Uvijek sam žalio što nisam skupio muda i s trinaest godina, poput mnogih, išao u Beograd. E onda bi se mogao pohvaliti pravim prvim gostovanjem, a ne ovako. Sutra neki jebeni Šibenik igra i to bi trebalo biti gostovanje? – mislio sam u sebi, dok su stariji srali i dalje.

Dobro, kad sutra krećemo na to govno? – upitao sam bahato, čisto da to skinem s dnevnog reda, umjesto da kome odvijačem probijem plućnu maramicu.

Već u devet ujutro, željeznički kolodvor je bio prepun pijanih mladića u Jeansu i crnim spitfire jaknama. I ne samo pijanih. Dop je, nažalost, i dalje bio jako popularan.

Iako su nam bila puna usta zajedništva Torcide, vrlo vjerojatno bi solo pojedinac, u najmanju ruku bio opljačkan, ako ne i prebijen, od strane onih koji su takvu žrtvu vrebali. A bilo ih je.

Zato si trebao biti odan kvartu koji te štitio. Tradicionalno, Brđani su bili najbrojniji i najbahatiji. Imali su jako konfliktne pojedince, koji su u svakom trenutku bili spremni za neku tuču ili razbojništvo.

Dobre ekipe je imao Kman, Sućidar i još neki, da sad ne nabrajam sve te odlikaše, a Raduničani su stajali sa strane i pušili svoje smotuljke, gledajući s visoka te vlaje. Da, njima je svatko, istočno od Dubrovačke, tj. nekadašnje Avnojevske – bio seljak.

Predivna atmosfera... – promislim i uđem u oronuli vagon nacionalnog prijevoznika.

Bilo nas je skoro petsto i nitko, ali ama baš nitko nije imao namjeru platiti kartu, iako nije koštala više od kutije cigareta. Bilo je ratno vrijeme i novca je bilo malo. A sve i da ga je bilo, to je tada bio takav trend.

Kontrolorima nije preostalo ništa osim da se obrate novoustrojenoj hrvatskoj policiji.

Ala evo pandurija. – reče neki junak, a policajac ga uhvati rukom za vrat i zaurla;

KO JE PANDUR PIČKA TI MATERINA, A?!

Par momaka je krenulo na njega da oslobode momka u uskom prolazu vagona, a ovaj se uhvatio za pištolj i zaurlao još jače;

OĆETE DA VAS SARANIM ODE ODMA? MRŠ!!

I kako odbiti čovjeka nakon tako uljudbene zamolbe? Ono što neću nikada zaboraviti je frizura tog policajca. Imao je dugu kosu gotovo do ramena, što svjedoči o organiziranosti MUP-a u to ratno vrijeme.

U kupe je stala cijela ekipa iz našeg kvarta. Nas par mlađih i tri starija. Debeli Joke, legendarni Ice i vjerni mu prijatelj Bartul.

Boli nas kurac. Malo nas je, al’ smo govna. – izrekao je Ice malo čudan zaključak i zaspao zajedno s kompanjonom. Interesantno, oba su imali palčeve u kaišu hlača, a glave su im se savile na koljena.

Mi smo, srećom, ipak išli na neko drugo gorivo. Joke je unio kantu od deset litara domaćeg vina, koje nam je trajalo taman do Šibenika, u koji smo, doduše, došli nakon dva sata zakašnjenja, jer je nekome bilo izrazito zabavno svako deset minuta potegnuti ručnu kočnicu.

Na kolodvor izlazimo oko 14 sati, ismijavajući napore desetak policajaca da nas zaustavi, pa uz pjesmu krećemo prema centru grada.

Inače, Šibenik je grad jako blizak Splitu, a opet tako dalmatinski zavidan našoj strateško-sportsko-kulturno-kultno-utjecajnoj superiornosti, pa se uvijek osjećao nekakav animozitet.

Za vrijeme Jugoslavije su se vucarali po nižim ligama, pa je prizor – s petsto raspjevanih navijača ispod svojih prozora – bilo nešto što su samo na televiziji vidjeli.

A opet s druge strane, Torcida – skupina koja se kalila po najvećim gradovima bivše države i Europe – je imala osjećaj da ulazi u pusti grad. Nigdje napetosti i adrenalina.

Pokušalo se i s provokacijama (“Izađite na ponistre, pozdravite teroriste”, “Ši Ši – popuši”, “Četrdeset prve streljali smo Radu, sad se isto sprema Šibeniku gradu..” i ostale dubokoumne pjesmice, op.a.), ali nikakvog protesta osim nijemih pogleda s balkona i prozora.

Ma da je barem tko krumpir bacio, kad već nema sjekira kao u Beogradu, ali ništa.

Dolazimo na rivu i zauzimamo sve kafiće.

Ispred jednog staje Ice i kaže masi ljudi;

Ajmo ekipa, ka. Ice časti! 

Dva sata je preko pedeset ljudi pilo,a na odlasku se ice potpisao na neki papir. Rekao je konobaru;

Čuvaj to brale dobro. To ti vridi više nego ovi naši “ruđeri” (prvi hrvatski dinari, op.a.) i marke skupa!

Nastavljamo prema Šubićevcu, a na trgu neka gužva. Ubrzo saznajemo da desetak naših, po svoj prilici s Bača, maltretira nekoliko njihovih navijača, koji su jadni u fontani.

Šta radite vi? -.upita ih Ice, a veseljak odgovori;

A učimo ih plivat, ka… – i zaceni od smijeha.

Međutim, osmjeh mu ugasi ogromni lik s Brda, baci ga na pod i stane gaziti po prstima. On jauče na podu, a njegovi kukavički spuštaju glave. Kaže mu Brđanin;

I ti si Torcida? Pičko mala, sad ti plivaj u prašini.

Nakon lekcije i tjeranja nogom u guzicu, uzima narančaste kape i šalove, te ih vraća iznenađenim Šibenčanima.

Pred stadion dolazimo sat vremena prije i s istočne strane preskačemo zid, te gazimo preko igrališta prema sjevernoj tribini. Nas stotinjak, s Icetom na čelu, naravno.

Do početka utakmice punimo cijelu tribinu, ima nas preko tri tisuće, pojačani navijačima Hajduka iz šibenskog zaleđa. Domaći ih nazivaju rodijacima i mrze više nego ikoga na ovom svijetu.

Poseban dekor daje i neboder iza naše tribine, s kojeg još stotinjak ljudi sudjeluje u dekoru, nerijetko i s Hajdukovim rekvizitima.

Doduše, puna je i suprotna tribina, ali uglavnom normalnih, pasivnih navijača, osim male grupice od stotinjak balavaca s narančastim obilježjima. Netko mi je rekao da se zovu Funcuti.

Prvim sudačkim zviždukom pakao od navijanja, cijela tribina skače, a teren je zasut trakama, bakljama i dimnima, koje se svako malo pale. Južnoamerička atmosfera dnevne utakmice.

I onda u jednom trenutku pola suprotne tribine skače na grupicu od desetak naših koji su, Bog zna kako, završili na suparničkoj strani.

A ovi prgavi, tukli bi se s njih stotinu. Među kojima, u prvim redovima, primjećujemo baš one koje smo spasili od plivanja u fontani.

Vidiš kako nam vračaju našu dobrotu? – reče Ice i krene se probijati kroz policiju da uđe u teren. Dolazi do tuče sa sada brojnijim organima reda, dok se u međuvremenu stanje na suprotnoj tribini smiruje.

Naime, svi sada u strahu gledaju hoćemo li uspjeti probiti kordon policije i krenuti preko terena na njih. U svoj toj gužvi nekoliko momka uspije doći do terena, pretrčati ga i krenuti na njihove transparente, uz ovacije cijele naše tribine.

Nevjerojatna situacija. Domaći navijači kupe svoje transparente, a jedan momak se čak penje na njihovu tribinu, izmjenjuje par udaraca s prvim redom i spašava svoj život skokom nazad u teren.

Treba li napominjati kako su taj dan bili naši junaci koje smo grlili i čestitali im svi od reda? Ej, on je sam krenuo na tribinu od nekoliko tisuća ljudi!?

Manje važno, Hajduk dobiva utakmicu, a poslije nje krećemo u grupi prema kolodvoru. Ima li veće slučajnosti i Božje providnosti što kod fontane opet nailazimo na ona tri Funcuta?

Evala momci, kako ste? – upita ih Ice. Nisu odgovorili. Znali su što slijedi. Samo se čulo Iceovo;

Ajmo Funcuti, plivanje. Kraul, delfin, koji god stil znate…

Spavao sam u vagonu i razmišljao koliko su puta ti jadni momci bili u toj nesretnoj fontani. Oko mene je ekipa spavala naslagana poput riba u konzervi, a vlak je opet naglo zakočio.

Bartul je samo jedno oko otvorio i rekao, prije nego je opet zakljucao (sneno stanje ovisnika, op.a.);

Brale, koji je kurac tim mulcima, ka?

U Split sam došao prije ponoći, pa završio na nekom tulumu kod Pruže na Pujankama. Simpatično neko društvo, uglavnom Imoćani. Red uniformi, pa red civila, ali svaki govori “Prčin ti Isusa” i to s krunicom na vratu.

Bilo mi je, kao djetetu odgojenom na rocku, jako čudno vidjeti kako prekaljeni hrvatski ratnici slušaju srpske narodnjake, ali ih se nisam usudio pitati, nego sam nastavio piti svoju “štok-kolu”.

Probudio sam se oko podne i zatekao domaćina kako čisti stan od rigotine, čahura, opušaka. Trebalo je ići kući pa sam mu se zahvalio na svemu i rekao mu da se vidimo u školi.

Na izlasku iz portuna opet vojska. Cijeli kamion “Četvrte brigade” i poznato, tamnoputo lice pred parlafonom. Bio je to Tyson, poznati splitski redar, koji je tako ličio na tog još poznatijeg boksača.

Nervozno je pritiskao zvono na osmom katu, a onda se javio stariji ženski glas;

Ko je? – a vojnik je nervozno odgovorio;

Majko ja san. Taki. Aj baci mi bombe, zaboravija san ih!

Prvo je na trenutak vladao muk, a onda se ženski glas opet oglasio;

Ma di ću ti bacat bombe sa balkona, jesi lud? Dođi gori po njih!

Ma žurim majko! Ode ih baci, ode. U meko. – odgovorio je Tyson glasom razuma, pokazujući prstom na mali travnjak, u najmanju ruku kao da ga priča na videofon.

Naravno, ubrzao sam korak u slučaju da ga majka i posluša.

U kuću sam ušao veselo kao da nisam danima izbivao i odmah s vrata upitao;

Majko, šta ima za ručak? – a ona je spominjala riječi tipa “neradnik”, “nesrića”, “skitnica” i slično. Ne, nije me to smetalo. Dapače, bilo mi je čak i simpatično, jer sam znao da je moja dobra majka u pravu, ali me smetala činjenica što je trebalo čekati sat vremena do ručka, a iz malog radija je izlazila odvratna glazba emisije “Po željama”.

Ne znam zašto, ali u mojoj kući je uvijek je svirao samo taj prokleti Radio Split. Ne daj Bože neka druga stanica! I uzalud bi krišom prebacio na npr. “Radio Brač”. Moj genijalni ujak bi, iz svoje sobe, zaključio da u kući ne svira ista muzika (da, i u sobi mu je svirao Radio Split!), pa bi se u tren stvorio u dnevnom boravku i – s onim finim, profesorskim prstićima – okrenuo ono kolo na 101 MHz.

Jaja su krčkala u tavi, a neki Stipe je u eteru poručio – “Mome sinu jedincu da ga Bog čuva pri odlasku u ročnu vojsku” – uz pjesmu: “Vojnička tuga je velika”. Nakon toga je došao red svatovskih.

“Mojoj dragoj kćerki Snježani, sve najbolje povodom sklapanja braka od mame Kate uz pjesmu: – Požurite konji bijeli”. Onda bi mala Snježa, vidno dirnuta, uzvratila svojoj histeričnoj mami s pjesmom koja je išla ovako nekako;

– Hvala ti mama za svaku stvar, čak i za koji udarac grub… – I tako u krug. Do beskonačnosti.

I onda se netko pita kako smo mogli stalno biti na ulici? Samo sam zgrabio svoj sendvič napunjen pečenim jajima i spustio se iza kuće na klupu.

Ali koštala me te godine ulica. I Pružu isto. Meni je, na kraju školske godine, u svjedodžbi bilo zapisano osam jedinica, stotinu i trideset neopravdanih izostanaka i loše vladanje. Pruži još i gore.

Ali njega nije bilo briga. Njega nije bilo mjesec dana u školi. Tek tada je do mene došla tužna vijest koje me potresla do krajnje boli.

Naime, te 1993. godine su, na jednu obiteljsku grobnicu u Zagvozdu, urezani novi stihovi;

“U cvijetu svoje mladosti dao si život svoj, za vjeru, narod i hrvatsku domovinu”.

(kraj u sljedećem nastavku)


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.6/10 (20 glasova ukupno)

30 komentara na “Odlomci iz jedanaestog dijela knjige, naslova “Majko, baci mi bombe” (prvi dio)”

  1. Mićo

    Slava junaku! Torcida Zagvozd!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +7 (od 7 glasova)
    Odgovori
  2. speed

    Slava poginulim herojim!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 3 glasova)
    Odgovori
  3. kjaj

    Svaka cast na tekstovim. Nasmijalo me ovo s bombama. Samo tako nastavite

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. ševacbikova

    Samo mali ispravak…nije zva mater,nego sestru 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Ma mater života mi 🙂

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • ševacbikova

        Juka bia san tu majke mi..navea bi i sestrino ime(a ima ih dvi),ali bilo bi previše da i to naveden…hahaha

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 2 glasova)
        Odgovori
      • juka21

        Zva je sestru

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +1 (od 1 glas)
        Odgovori
  5. ševacbikova

    Sićan se još jedne Taysonove..”IMAN BONBU..NA 50 METARA RANJAVA,A NA STO UBIJA!!” 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  6. the mladichi simpatizer

    samo mali ispravak:
    “prčin ti is’sa”

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  7. ševacbikova

    Na ovom “gostovanju” u Šibeniku smo ja i i moja dva čovika roknili kuću na Šibenskim Vidicima i pomeli tv i video.Tv je priki iz ruku ispa već nekih 100 metara dalje od kuće i puka mu ekran,a video smo donili u vlak i zboksali ga u zahod.Vratili se u kupe i dogovor je bia da svako par minuta odemo vidit,jeli sve u redu s “video casette recorderom”.Nakon trećeg obilaska,prika se vraća u kupe i govori nam:”PIČKA MU MATERINA”!! A nas dvojica ono u čudu “KOME”??? KONDUKTERU..puka nan je video!! Odma smo istrčali iz kupea i tili mu se najebat majke,ali nismo ništa mogli napravit,jer je vlak bia pun pandura.Odlučili smo ga nać na povratku do Splita,zatuć ga i negdi do Splita izbacit iz vlaka,ali od tog trenutka od tog “konduktera” ni traga ni glasa..više ga cilin puten nismo nijedanput vidili..ko da je u zemlju propa!! Biće brajo i dan danas gleda porniće na VHS podlozi! 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -3 (od 5 glasova)
    Odgovori
  8. Matan Špalatrin

    Ovu priču o Tajsonu mi je ispričao pokojni Jasen Drnasin, izviđač Četvrte i prvi hrvatski kadet koji je završio čuveni West Point.

    Legendarna priča.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  9. a,e

    Priča super, evo samo mala upadica na račun pok. PRUŽE, čitam nekakvu knjigu koja govori o žrtvama u Domovinskom ratu i onda naletim na zanimljiv podatak, bar za mene, da je iz toga kraja od kud je bio pok. poginulo oko 230 ljudi, znači iz imotske krajine 230 na raznim ratištima diljem HRV. Navode se imena Josipa Jovića, Sokola Đereka zapovjednika u Vukovaru, Zdeslava Turića prve žrtve grada Zg u ratu itd. te da ih je u obrani zadra i dubrovnika poginulo masu ali da se nisu nikada povukli, zadar obranili na bokanjacu, dubrovniku oslobodili Golubov kamen. Možda nije vezano za temu ali meni dosta zanimljivo, neka im je laka Hrv zemlja, ZDS.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +10 (od 10 glasova)
    Odgovori
    • Anonimno

      Imotska krajina najviše diše za hrvatsku… ko zna kraj i ljude zna o čemu prican

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +3 (od 7 glasova)
      Odgovori
      • Hrvatina

        Ma je li rane ti, mi iz ostalih krajeva smo kurac? A imoćani prvi za uteć u Njemačku:)

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +4 (od 10 glasova)
        Odgovori
        • Anonimno

          To nisan reka. . A ako ti misliš da si kurac..izvoli

          VA:F [1.9.22_1171]
          Ocjena: +6 (od 6 glasova)
          Odgovori
        • a,e

          Nije u redu da tako pišeš, napisao sam da ovaj podatak nije vezan baš za temu ali meni jako zanimljiv. U knjizi svaki od njih ima svoje ime i prezime a ti mrtvi sa imenom i prezimenom zaslužuju naše poštovanje, bar moje. oni sigurno nisu poginuli u švabiji nego u Hrvatskoj, braneći je od Vukovara do Dubrovnika, s tim da u njihovoj krajini nije bilo neprijatelja, tj. nije opalila neprijateljska puška. Ti dečki su poginuli kao dragovoljci braneći druge gradove u Hrvatskoj, to su činjenice koje ti možeš prihvatiti ili nemoraš ali je to istina, bez obzira što netko mislio o njima. Da ne bi bilo da lažem knjiga ti se zove U TEMELJU KAMEN, AUTORICA DR. GORDANA TURIĆ, ČIJI JE SIN ZDESLAV KAO IMOĆANIN BIO PRVA ŽRTVA GRADA ZG U RATu. Za mene su svi oni koji su svoje živote ugradili u temelj ove države Heroji, bez obzira iz kojeg kraja Hr i BiH bili.

          VA:F [1.9.22_1171]
          Ocjena: +7 (od 7 glasova)
          Odgovori
    • vrgoracki mangup

      Mi iz “crvenog Vrgorca” smo na broj stanovnika bili drugi po broju branitelja dragovoljaca u Domovinskom ratu, na razini RH, tako i po broju ovisnika o dopu u to vrime, ali i po broju NOB boraca za vrime 2.svj. rata.
      Eto, ovo isto nema nikakve veze s temom.
      Uvik drugi

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +4 (od 4 glasova)
      Odgovori
  10. Matan Spalatrin

    https://www.youtube.com/watch?v=fvDEFsevQic

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. 1950

    Juka kad ce nove price sa tribine

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  12. TheMladichi

    Pomalo batice. Sad prvo putopis… 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • 1950

      A znan bilo je gostovanje u podgorici prije misec dana al ima nas mladih sta nas stvarno zanima kako je bilo prije pet sest sedan godina i napalili smo se na te price

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
      • TheMladichi

        Lipo. Ali moram razvuc da traje jos dvi god. Još petnaestak priča i gotovo je. Osim ako ne krenem opet.

        A sad ozbiljno. Znam da vam je lipo to čitati. Ali sami stvarajte povijest i priče. Ima vas miljun, jači ste nego mi ikad… pozu

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +1 (od 3 glasova)
        Odgovori
  13. ivan

    JEDNO OD JACIH GOSTOVANJA -ŠIBENIK-I VOKRI KOJI ZAPRICAVA ŠOFERA AUTOBUSA,,

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  14. sea

    Zapelo!?nema price dugo,dugo,sta se desava di je zapelo???jbg ili jesi ili nisi…..nema odustajanja,a ti “jesi”,go ahead…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      A malo oko foto izložbi i putopisnih predavanja. sutra ćemo izbaciti jednu. I u petak drugu

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  15. Slovenac

    Ej Juka svaka cast ovo je najbolja stvar koju sam procitao godinama

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  16. ŠF

    Juka prkane ne laži

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output