Odlomci iz jedanaestog dijela knjige, naslova “Majko, baci mi bombe” (drugi dio)

Preko pedeset tisuća ljudi je Mišino pjevanje: “ako me ostaviš, kad poželiš kraj…” – pjevalo na svoj način: “ako ne postaneš novi prvak ti…”, a on je – s cipelama od krokodilske kože i obučen u raskopčanu havajsku košulju, ispod koje se na runjavim prsima isticao lančić s križem, te lagane, ljetne hlače – samo u transu raširio ruke i spustio glavu, uživajući u huku s tribine…”

koncert miso kovac-091008-8Photo by: Zvonko Kucelin/ZadarskiLIST

Kako je školska godina, hvala Bogu, završila uspješno kao nikada do sada, došlo je vrijeme da se zasluženo odmorim. Barem sam se tome nadao. Međutim, stanje u kući je financijski bilo sve gore i došlo je vrijeme da se opet sezonski zaposlim.

Kako nismo imali vezu niti za kupiti kokoš preko reda na pazariću, majka je mudro zaključila da se obratim Student servisu u vezi posla. Odmah mi je kroz glavu prošla i neka druga opcija, čisti obrambeni mehanizam od rada, ali sam se sjetio da trafike više nisu Borbine, već lijepe naše hrvatske s modernim katancima, tako da mi nije preostalo ništa drugo osim da je poslušam.

Tu noć smo ja i Dado proveli ispred ulaza s par boca vina, ne bi li ujutro prvi dobili posao. Zaspali smo pred zoru na nekim kartonima.

– Ajmo momci, buđenje! – Rekla je debela i cvikata službenica, koja nas je prekoračila dok je otvarala vrata od ureda. Ono što sam ugledao u tom raskoraku me nagnalo na povraćanje, ali sam se u zadnji tren suzdržao, pa sam laktom tutnuo kompanjona, kojem je bala curila niz obraze.

Sad je preostalo samo čekati. Za utjehu je bilo jedino što smo bili prvi od još njih pedeset koji su nas, onako zgužvane, u čudu gledali.

I onda se ukazao On. Debeli i dlakavi brko, nalik na tadašnju američku porno zvijezdu Ron Jeremya.
Umarširao je u kancelariju obučen u onu glupu havajsku košulju, hlače od štofa i kožne sandale s obručom oko prsta, posprdno zvane “isusovke”.

Nakon kratkog razgovora, izašao je s nekim papirima u ruci i rekao;
– Ajmo prva tri omladinca sa mnom!

Radosno smo poskočili za njim, zajedno s još jednim momkom, a Dado ga je dobronamjerno upitao;
– A di idemo šjor, koji je posal u pitanju? – Ali iz “Rona” nije izašlo ni slovo.

– Čudan neki tip.. – Pomislih, ali me utješi činjenica da je najbitnije kako smo konačno našli posao, pa sad što to bilo.

Ubrzo dolazimo pred jedan Mercedes W123 imotskih tablica s konjskom potkovom na hladnjaku. Ulazimo u njega, a onda prizor iz Kusturićinih filmova.
Nije me iznenadilo što su sjedala presvučena telećom kožom niti što je volan obložen vunom, ali kad sam vidio da se s retrovizora njiše pravi preparirani sokol s crven-bijeli-plavi trakicom oko vrata, nisam izdržao da ne puknem od smijeha. Samo me je prezirno pogledao, pa sam ostatak puta gledao kroz prozor.

Još ga je taj treći lik, izvjesni Ante iz Solina, upitao gdje idemo, a kad nam je vepar kratko procijedio kroz zube: “Jel vi idete radit ili pričat?” – do kraja puta smo proveli u predivnoj tišini.

Progovorio je tek kad smo došli pred neto oslobođeni Zadar. Izbacio je dva krampa iz prtljažnika i rekao: “Na!”.

Nisam se pretjerano obradovao alatu, ali što da se radi, više nije bilo povratka. Hodali smo za njim još kratko uz cestu, a onda nam je pokazao na neke kolčiće i rekao;

– Oden raspal’te metar i po u dužini, po metra u širini i metar u dubinu. Jel’ van sve jasno?

Samo smo refleksno klimnuli glavama, a on je još nadodao;

– Unda ja iden poslon. Kad se vratin za tri ure da bude gotovo, pa ćemo na drugu lokaciju i gotovo za danas.

Dok smo se ja i Dado blijedi gledali, vridni Ante je već počeo udarati svoju rupu. Skužio sam da radimo uporišta za one velike reklame.

– A ništa, ajmo onda radit, pa u kurac! – reče Dado i s onim svojim mršavim, neradničkim rukama raspali po zemlji. I stane psovati.

– Šta je bilo Dalibore? – Upitam ga. A on mi odgovori nervozno, obliven mrtvačkim znojem;

– A neće kramp iz zemlje, majku mu!

Dao sam mu i ja ruke, ali jedva ga uspijemo iščupati.

Nakon toga pokušam i ja, ali rezultat isti. Da ne griješim dušu, provali smo mi to još nekoliko puta, ali nije išlo. Prokleta, kamenita zemlja je jednostavno bila pretvrda.

– Šta sad da radimo, muku ti Isusovu? – upitam Dadu, a onda zajedno pogledamo u Antu. Kopa k’o vuk.
Nije puno napredovao, ali udara. Upitam ga;

– Pa kako uspiješ kopat kad je ovako tvrda zemlja? – A udarnik mi odgovori, pokazujući krvave žuljeve na rukama;

– Rođo, mene kad zaboli, samo pljunem u ruku i udrem još jače!

Svjesni da nikad nećemo biti kao Ante, počnemo smišljati planove kako se izvući iz nezgodne situacije bez krvavih ruku. Prva je bila moja ideja da slomimo kramp, pa kažemo da nemamo s čime raditi.

Povukli smo se dvadesetak metara u šumu, naslonili alat uz deblo i jedno deset minuta se zaliječali na njega nogama, ne bi li ga slomili, ali nam ni to nije išlo za rukom. To jest nogom. Kakva nemoć…

Pa se Dado dosjetio da odglumimo kako mu je nešto upalo u oko, pa da ga moramo hitno voziti u bolnicu.

Dok smo mi smišljali taktiku, eto ti odjednom “Rona” s kesicom sendviča. Trenutno smo problijedili. Šapnem Dadi;

– Trebamo se, kako god znamo, domoći sendviča prije nego šta skuži..

Evo mojim sokolovima marende da mi okrijepite malo! – Kaže, po prvi put, nasmijani “Ron”.

Odjednom iz rupe iskoči Ante i zgrabi svoj sendvič. A onda se brko smrkne.

Čekaj, a di je vaša rupa? – Reče, nesvjestan da upravo stoji na njoj, ali je ne vidi. A kako bi i je i vidio kad je nismo ni zagrebali.

Zauvijek ću pamtiti slow motion prizora kako zrakom leti Panino kruh s mirisnom mortadelom, koju je ovaj u trenutku ludila šutnuo nogom. A mi tako gladni.

Sramotno bi bilo citirati iti dio iz bogatog repertoara psovki, a vrijedan detalj spomena je pokušaj Ante da nas opravda kako je zemlja tvrda, a mi nenavikli na težak rad, koji je završio nogom u njegovoj guzici od razjarenog “Rona”, koji je urlao;

– ULAZITE U AUTO PIČKA VAN MATERINA, PODAVIT ĆU VAS SVE!!

Sa šezdeset i devet kilograma i nisam imao neke šanse protiv te duplo teže svinje, ali sam jedan kvalitetan kamen uzeo u ruku, pa da mu ga tresnem o glavu ako krene.

Nije krenuo, ali smo ipak posjeli Antu na mjesto suvozača. Za svaki slučaj. Psovao je sve do Splita, a onda nas iskrcao na Gripama i otišao bez riječi.

Dado je sutradan došao do njegovog ureda kod crkve sv Petra, ali je umjesto nadnice dobio masnu šamarčinu. Klasa optimist. Pod čudnim okolnostima su noć nakon popucala stakla na njegovoj kancelariji, ali novce nikad nismo dobili.

Kako je priča s poslom neslavno završila i majka zaključila kako nitko neće njenog sina iskorištavati, a ne platiti, tako su za mene počele ljetne radosti. Osim kupanja i picigina na Bačama, bilo je tu i pregršt drugih radosti, poput cjelodnevne vožnje i nestašluka po kabinama splitskog metroa.

Da, dobro ste čuli. Split je te 1993. godine, punih stotinu nakon Moskve, dobio taj suvremeni način prijevoza. Doduše išao je trideset kilometara na sat, nad zemljom i samo do Kaštel Starog. Kažete onda da to nije metro nego vlak? Ako je poteštat Nikola Grabić rekao da je to metro – onda je to metro! I nas je radovao po cijele dane. Sve dok ga ubrzo nisu ukinuli. Toliko o splitskom metrou.

Moj ljetni dan bi počeo jutrom u Parku. Nakon malog baluna bi slijedio ručak, a nakon ručka odlazak ekipno na more. Poslije mora bi opet nešto pojeo i trk na Pijesak. Tamo neizbježna partija karata i piva iz mini marketa. Pa još malo više pive i onda pjesma do Gripa gdje smo pratili malonogometnu momčad Jadroplov.

Nakon nekoliko obaveznih prekida utakmice, oprostili bi se od nogometaša i išli na “pozdrav Boleru“. Bolero je bio onaj salon za zabavu na Gripama, gdje je žetone prodavao pomalo ekscentrični i, pitam se zašto, nervozni brko, kojemu bi radnju svaki put ritualno zasuli kišom kamenja i pobjegli prema Radunici.

Vikao bi za nama – “STANITE MAJKU LI VAM JEBEM BANDITSKUUU…!!!” – no naravno da nikome nije padalo na pamet da stane i da upita tog dobrog čovjeka što nas treba. A i kako bi kada je znao izvući i nekakvu sablju iz bagulina (štapa za hodanje, op.a.).

Sljedeća postaja bi nam bila radunička vinarija Veritas, gdje bi uzeli po litru kiselog vina kojeg bi na obližnjem igralištu miješali pivom u napitak popularno zvan – pivo’vna, koje nas je pretvaralo u demone. Ukoliko bi imali viška novaca, što je bilo rijetko, svratili bi još i u caffe Nagual.

Zadnja postaja je bio Get s vječnom dvojbom – da li u Klub zanatlija ili Tri volta?

Kako smo taj put nehotično prevrnuli neki šiptarski banak na pazaru, a dežurni policajac iz svih sistema – Đogaš – povikao: “STAN’TE!”, tako smo pojurili Krešimirovom i skrenuli desno. Znači, žrvanj sudbine nas je ipak uputio u Klub zanatlija. 

Duhanski oblak dima i jedna lampa nad ogromnim stolom je bila scena oko koje se okupilo mnoštvo sredovječnih ljudi. Kosatih, prljavih i izrezbarenih grubih lica.

Mogli su to biti ribari, manuali, lopovi ili raznorazni jebivjetri. Jedino u što sam bio siguran je to da su oni Getari – temperamentni ljudi koje život nije mazio i koji su ti kadri krv i dati i pustili, ovisno o situaciji.

Taj stol nije bio onaj klasični s rupama nego za specifičnu igru zvana Karambol. Iako su je oni igrali na svoj način. Jednostavno boćali su po njoj ili dalmatinski – igrali na balote.

Sve dok jedna golema i ispucana ruka nije zakotrljala kuglu koja se tako prokleto zaustavila u razini s protivničkom.

En ti Gospu, a čija je bliža? – upitao je bradonja u izlizanoj džins jakni, a maleni čovjek s ožiljkom iznad oka mu je odgovorio;

Tribat će mirit. Aj mali vidi čija je bolja! – obratio se neznancu koji je odsutno gledao u prazno.

A “mali” je bio Andrija, koji je i inače imao specifičan pogled na svijet, a pogotovo sada kada je još bio pod utjecajem jointa iz Radunice.

Vrag bi ga znao što je on tog trena čuo, ali krojačkog metra se nije latio. Samo je odsutno ustao i rukom im sve kugle vratio nazad.

Halo! U zadnjoj ruci izjednačene partije po pečene gavune i vino?!

A šta si to učinija inbecilu? – upitao ga je izrogačenih očiju jedan s kapom francuzicom na glavi, dok su drugi bili manje raspoloženi za pričanje.

U hipu su se stvorili oko Andrije – koji jadan nije bio niti svjestan svoga zlodjela – a jedan od njih, kojeg su zvali Kapo, ga je uhvatio za vrat i unio mu se prijeteći u lice.

Kako je reakcija bila pretjerana, a Andrija moj prijatelj, uhvatio sam tog lika za ruku i rekao odmjerenim glasom;

Dajte ljudi nemojte, nije on to namjerno i… – PUF!

Nisam dugo pričao. U tren sam se našao na podu u polunesvijesti. Seljak te pogodi u oko ili nos, ali ovaj mi je munjevito zakačio bradu. Očito boksač koji je karijeru završio neslavno.

Nadvilo ih se nekoliko nada mnom i postojala je realna opasnost od “cipelarke”, ali ih je omela stolica koja je doletjela među njih.

Bio su to  Maki i ljepuškasti Lino, kojemu je odjednom, iz rukava “koledž jakne” iscurilo brat-bratu metar i pol lanca. Onog sa širokim karikom.

Stali smo im prkosno na crtu, ali što mogu četiri tinejdžera protiv duplo više starijih i okorjelih bitangi? Ništa, osim držati jedan drugom leđa i pokazati morževima malo dobrog navijačko/punkerskog fighta.

Jedino zajedničko s njima je bilo što smo i jedni i drugi u ustima imali cigarete, a kratka tuča je bila strašna, prava muška, ali s jasnim krajem. Batinama koje nam ne ginu.

Iako sam uvijek cijenio te Getare, jedan mi je za cijeli život promijenio mišljenje o njima. Naime, iako su bili puno nadmoćniji, taj je u ludilu izvukao i neki preklopni nožić, pa mi je u strahu proradio mozak i sjetio sam se da u džepu imam ono što sam odmah trebao upotrijebiti. Suzavac.

I tako, dok su se oni zabavljali trljanjem očiju, mi smo pobjegli iz konobe kako su nas noge nosile. Ali često smo se tamo vraćali, jer u Zanat, kako smo ga popularno zvali, se čovjek jednostavno zaljubi.

A kako i ne bi, kada je uvijek sve isto, od one odvratno šporke koltrine (dalm. zavjese, op.a.) na ulasku u zahod, pa do onog starog flipera u separeu.

Čak je i osoblje isto. Sto godina im je, ali sir i slane inćune uvijek služi isti konobar, a gosti sjede oko onih razbacanih, limenih stolova i na stolicama od kojih ama baš niti jedna nije ista. Uglavnom se pije domaće vino iz dozera uz neizostavnu partiju Briškule i Trešete (talijanska kartaška igra, op.a).

Znakovito, i karte su iste. Zgađeno zaključujem po tome što je, zbog prljavštine od masnih ruku, taj špil tih karata svaki put sve deblji.

Iako požutjela od dima, tu je i maketa Torcidinog sjevera, sa svih onih pet tisuća navijača izrezanih od kartona, dres Milana Rapajića, kao i posteri svih onih Playboyevih zečica iznad šanka.

Ma o kakvom Playboyu pričam pobogu? To je prefino za ovakav lokal. Ipak se radilo o starletama “Dalmacijavina”.

Iako rijetko, ponekad smo – poput normalne omladine – išli i u disko klub.. Pogotovo ako bi napravili neke novce ili našli kojeg naivnog sponzora. Lav više nije bio u điru, a za Mississippi smo bili premladi. Stariji su se tamo zabavljali puškarajući se s pijanom vojskom, a nama je hit bio Kakadu ili Valentino, gdje bi – kod mog prijatelja i redara Joze Grobara – ponekad i besplatno pio.

U ovog prvog bi se redovito popičkali s nekom drugom ekipom, pa bi nas debeli redar Aco iznio za kragne vani. Tih godina je tučnjava bila neizostavni repertoar omladine u izlasku. Ako nije bilo nereda, nisi ni bio vani.

Pa i ne samo u disku. Na primjer, tog rujna je na Poljudu nastupao Mišo Kovač. Noć svijeća, kao se zvao taj koncert, je za nas bio noć razbijenih noseva, jer je prvo počeo s razmjenom aperkata s debelim kontrolorima u Prometovoj trici, a završio je šaketanjem na sjeveru Poljuda. Nikad nisam saznao zašto. Ali pamtim da je to bio najposjećeniji koncert na kojem sam bio.

Preko pedeset tisuća ljudi je Mišino pjevanje: “Ako me ostaviš, kad poželiš kraj…” – pjevalo na svoj način – “Ako ne postaneš novi prvak ti…”, a on je – s cipelama od krokodilske kože i obučen u raskopčanu havajsku košulju, ispod koje se na runjavim prsima isticao lančić s križem, te lagane, ljetne hlače – samo u transu raširio ruke i spustio glavu, uživajući u huku s tribine.

Voljeli smo tog lika. On je za nas bio i ostao simbol Dalmacije i Hajduka.

Ubrzo je počela nova školska godina. Mjesto radnje isto – zadnja klupa do vrata, kao i radnja – potapanje Pružinih podmornica ili pogađanje skrivenih pojmova, samo okolina donekle drugačija. Oko nas neka nova ekipa, godinu dana ili dvije mlađa.

Taj prosinac smo, na razini škole, skupljali humanitarnu pomoć za nekakav Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Nisam nikad ni čuo za ta mjesta, a razrednica nam je objasnila kako se radi o pomoći našim Hrvatima u Lašvanskoj dolini. To je bilo vrijeme kada je Hrvatska ratovala na dva fronta. U svojoj domovini i Bosni.

Da se tu nije samo radilo o nekakvom građanskom ratu, već o ozbiljnoj najavi događanja i na globalnoj razini, posvjedočio je jedan nemili događaj dana 14. prosinca 1993. godine.

Naime, Alžirski muslimani su taj dan, u znak podrške braći iz Bosne, ubili četrnaest Hrvata, mahom radnika zagrebačke Hidroelektre.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.7/10 (7 glasova ukupno)

31 komentara na “Odlomci iz jedanaestog dijela knjige, naslova “Majko, baci mi bombe” (drugi dio)”

  1. Imotcki

    Govno malo ostavi se nas imoćana…JASNO??

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -12 (od 12 glasova)
    Odgovori
    • Splićo

      Oooo pa vi majmuni znate i čitat…lipo..lipo 🙂

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +6 (od 8 glasova)
      Odgovori
    • Irud

      A ti si garant bio glavni fighter u 3. Imotskoj jel?

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +4 (od 4 glasova)
      Odgovori
  2. spinut

    a velike pameti i u vas. je da imate velike glave ali u njima sarbun.. 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 3 glasova)
    Odgovori
  3. Speed

    Speeddd

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 2 glasova)
    Odgovori
  4. ivan

    nismo imali vezu ni za kupit kokos priko reda na pazaricu..JEBENO DO BOLA..PREJEBENOO

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 3 glasova)
    Odgovori
  5. Jole

    Ispravak netočnog navoda. Kada Hrvati iz Bosne i Hercegovine kao konstitutivan narod ratuju u toj istoj državi sa druga dva konstitutivna naroda, to ne znači da Hrvatska ratuje u BiH. I pitanje: voliš li Vesnu Pusić?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -2 (od 2 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Joke, opet provociraš. Jesmo. Dio naše vojske je iz RH prešao granicu i zajedno s HVO branio naša ognjišta u Hercegovini. Imaš problem s time? Ja ne.

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +3 (od 3 glasova)
      Odgovori
  6. Ero

    To znači da Hrvatska ratuje jer su bile prisutne postrojbe hv dobrim djelom popunjeni hercegovcima i bosancima tako su 92 u bih ratovali 4.gardijska 2.gardijska 1.gardijska i postrojbe zrinski ifrankopani

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. Jole

    Postoji vise stvari koje nisu mjerljive. Jedna od njih je količina ljudske gluposti. Dokazano u ovom tekstu i raspravi. Zaključi autor: RH ratovala u BiH. I nakon demantija opet tvrdi: Jesmo!.Imaš li iti jedan dokaz (snimku, satelitsku snimku, foto …) kojim glupost možeš potvrditi. Jer ako imaš tada mijenjaš povijest na ovim prostorima. Od svih službi, agenata, satelita eto jedino ti imaš dokaz da je RH umješana u rat u BiH. Ili ipak nemaš nego ti je jedini “dokaz” jako””pouzdani” pijani svjedok koji ti je o tome priča na klupici. Momak ostavi se ćorava posla. Da tebe i slične tebi neko upita: ko je napa Hrvatsku? odgovor bi bio srbija. E pa nije. Jer nigdi nema DOKAZA da je republika srbija napala Hrvatsku. Ili novija povijest. Ko je napa Ukrajinu? Ti odma urličeš: rusija! Ne, ne. Nigdi dokaza da je to napravila republika rusija. I zato nastavi o pričama sa tribine, bikijadama,o pijanim poslima … a ozbiljne teme zaobiđi u širokom luku.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -4 (od 4 glasova)
    Odgovori
    • 7 korpus.

      Uozbilji se Jole molim te. HV je ratovala i 92 u Hercegovini i 93. u Uskoplju/G. Vakufu protiv muslimana. Ratovala je i 1995., ali ovaj put skupa sa ArmijomBiH protiv četnika na potezu Drniš, Grahovo, Drvar, Jajce, Mrkonjić Grad, koje je i oslobodila.
      https://www.youtube.com/watch?v=HAhG2hFL66o

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 2 glasova)
      Odgovori
      • Ritchmond

        Ratovala je i 92 u Posavini,tada smo isto bili agresori,ali su nam Srbi to tvrdili. Kod Uskoplja je bila nategnuto satnija 7 gardijske i takodjer 5,kao i kod Mostara.I to naizmjence,niti 150 ljudi.To je sve od tih vasih fantomskih prividjenja mase gardijskih brigada.Inace pozdravi mi Krajisnike u 7 korpusu.Fino su nam vratili za ustrojavanje i opremanje u Rijeci i Zagrebu.Malo na Gorazde,koji pokusaj deblokade Sarajeva i onda udri po srednjoj Bosni.Nije da su bili losi,dapace,samo kad je vec dotur MTS isao preko linija i u Bihacki dzep,moglo ih se ubaciti bez problema u ljeto 92.Valjda je lakse bilo u srednjoj Bosni.

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +1 (od 1 glas)
        Odgovori
    • TheMladichi

      “Da tebe i slične tebi neko upita: ko je napa Hrvatsku? odgovor bi bio srbija. E pa nije. Jer nigdi nema DOKAZA da je republika srbija napala Hrvatsku. Ili novija povijest. Ko je napa Ukrajinu? Ti odma urličeš: rusija! Ne, ne. Nigdi dokaza da je to napravila republika rusija.”

      S ovim si mi sve rekao o sebi. Ne brini, nisi ti drugačiji od većine ološa po Balkanu. Ništa ti nisi bolji od Srbina ili Bugara. Samo jedno malo, obično i licemjerno smeće s Balkana može ovo izjaviti! Ne kurvin sine, nije Srbija nas napala. Sami smo poslali tenkove na sebe iz Beograda! Ne đubre jedno usrano, nisu Rusi napali Ukrajiunu na NJENOM TERITORIJU, jer, eto, nisu objavili rat i nisu udarili svom vojskom. Isto tako sad nisu ni u Siriji, kao ni Amerikanci u Iraku ili Turci koji udaraju Kurde svaki dan. Ništa od toga nije jer službeno kurvinski političari šute, pa se, eto, to ne događa. A svi znamo da se događa. I onda dođe jedno govno poput tebe i tvrdi da Srbija nije napala Hrvatsku u Domovinskom ratu???

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +7 (od 7 glasova)
      Odgovori
    • vrgoracki mangup

      A Jole cudo jedno si pametan, nema govora. Ali pismen jesi, moram priznat.

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  8. Jole

    ajmeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee. ajmmmmmmmmmmmmmmmmm majko. evo i prekograničnih likova koji žele potvrditi tezu o nemjerljivoj ljudskoj gluposti. relevantni reporter i još relevantniji svjedok. ajjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjjmmmmmeeeeeeeeeee. ODUSTAJEM. MAJKE MI. S OVON DOSTA.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. Jole

    momčino smiri se malo. baci oko na presudu šešelju.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Zbog toga sam se sad i ulogirao. Da, pustilo je Šešelja koji po tebi nije bio agresor iz Srbije jer ona formalno nije bila u ratu s nama. Isto kao sto nihe bio ni Arkan, Orlovi, Niski specijalci i ini… ufff…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  10. Filozof

    Mogu da te pitam Juka, bez obzira na to šta sad Jole tvrdi, ako je Srbija u posljednjem ratu napala Hrvatsku (u čemu se slažemo), kako je to onda Hrvatska “branila svoja ognjišta” u Hercegovini? Koja je razlika? Zašto je jedno napad a drugo odbrana (mislim imali su i Srbi svoja ognjišta u Hrvatskoj)?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. TheMladichi

    Bosna je mala Jugoslavija. Tu su stvari bile daleko kompliciranije. Tu su tri naroda međusobno ratovali svak sa svakim, a u više navrata i surađivali. Tako da bi vojska npr. Hr bila etiketirana kao agresorska (od strane npr. ABH), a u drugoj situaciji bila pozvana kao partner. Teška je to tema…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  12. Ritchmond

    Razlika je sto je Hrvatska doista branila svoja “ognjista” u BiH,dok su Srbi etnicki pocistili do kraja 1991 godine apsolutno sve sto nije Srpsko na prostoru pod njihovom kontrolom u Hrvatskoj,da ne pricamo o ratnim zlocinima koji su slijedili,a takodjer i “zapisavanje” teritorija gdje nisu bili vecina,pa su konstantno artiljerski tukli Osijek,Vinkovce,Zadar,Sibenik,Gospic,Dubrovnik,Karlovac,Novu Gradisku,Lipik,Pakrac,Sisak,Slavonski Brod..I na apsolutno svim prvacima su slijedili pjesadijski -mehanizirani napadi iz artiljerijsku pripremu na nase linije obrane..Pa si postavljam logicno pitanje ako su branili svoja “ognjista”,sta su trazili u jednom Dubrovniku ili Zadru?..Sa tim u vezi treba istaknuti kako je BiH posluzila kao odskocna daska daljnjim operacijama ka Hrvatskoj..Banjalucki korpus je kretao za Hrvatsku,Tuzlanski isto,Hercegovacki prema juznom bojistu..Uz to se nemilice takodjer artiljerski tuklo po nasim polozajima u Hrvatskoj,a prema medjunarodnim konvencijama ratovanja drzava smije uci na teritorij susjedne do 60km ako je se vpjno ugrozava..Sto je u nasem slucaju i vise nego ocito bilo..Zato se i uslo na teritorij Hercegovine da se napravi “deblokada” juga Hrvatske i odbaci neprijateljske linije kako vise ne bi mogli imati dominatne kote sa kojih su djelovali..A ako bas hoces,prema.medjinarodnom pravu smo mogli i dublje djelovati u istocnoj Hercegovini,ali se nije islo..Ista stvar je napravljena u Posavini,preko cijeg teritorija su dijeloviTuzlanskog korpusa otisli prema Nasicama,Osijeku i Vinkovcima..Brod je velicinom grad nakon Vukovara koji je najvise stradao u artiljerskijim napadima,sa najvise civilnih zrtava i daleko najvise pobijene djece..A nisu ih tukli sa polozaja Vojske RSK,nego iz Posavine..A na tu istu Posavinu kod probijanja koridora su sudjelovale znatne srpske snage iz Hrvatske,narocito Kninski korpus..Bit ce da su i oni branili srpska ognjista na potezu Derventa-Brod gdje su Hrvat bili vecina..VRS im je zahvalio tako sto su poslali pojacanja da prekinu kominikaciju kod Kasica u Malsenici 1993,valjda su sada Srbo iz Bosne branili srpski Zadar.. Nadalje,na prvim izborima u BiH svi su glasali za nacionalne stranke,ali su se pojmovima legalnost,legitimnost i igranjem sa ustavno-pravnim poretkom najmanje igrali Hrvati u BiH..Cak i dogovor Zulfikarpasic,Filipovic-Cosic,Jovic o muslimansko-srpskom prijateljstvu dok i muslimani u redovima JNA dijele pravdu po Hrvatskoj,jasno je pokazala sto Sarajevo misli o Hrvatima u BiH..Narocito nakon izjava da rat u Hrvatskoj nije njihov rat,iako su organizirane paravojne jedinice sa teritorija BiH i dolazili dobrovoljci iz Srbije,te kasnije isli prema Hrvatskoj,a do temelja je spaljeno i mjesto Ravno koje je na teritoriju BiH,nije bilo dovoljno Sarajevo,pa su tvrdili da je JNA njihova armija..Ovdje treba istaknuti i kako je Hrvatska strana u BiH u cije ime su na medjunarodne sastanke kontakt grupa isli predstavnici vlasti u Hrvatskoj,jedina pristala na sve medjunarodne ugovore o BiH,a svaki je predvidjao ocuvanje Bandinterovih i avnojevskih granica..Znaci od Lisabona i Cuhtilera,do Vance-Owen i Owen-Stoltenberg plana..A u Zenevi je odbacen od Bosnjacke strane ugovor koji je doslovno predao teritorij BiH juzno od Uskoplja da se reinteigrira u Hrvatsku..Sama konstitutivnost naroda u BiH i novi Ustav,pokazao je da ga svatko tumaci na svoj nacin,kao i cinjenica da sluzbeno Sarajevo i ratna vlada nije bila legalna i legitimna..Predstavljali su jedan narod i vojsku koja je stitila interese tog naroda,a do mijenjanja pozicija predsjedavajuceg u predsjednistvu nikada nije doslo..Cak i prije izbijanja sukoba,Alija je sebi nelegitimno produzio mandat..U oba sukoba i sa Srbima i Bosnjacima,etnicke strukture opcina oko kojih je bio HVO,nigdje se nije promijenio u odnosu na popis iz 1991 godine,dok je VRS i armija BiH etnicki ocistila od Hrvata sve sto je stigla i mogla..Znaci i ovdje je ocito vidljivo da se Hrvati doista samo branili..Potpisivanje Splitskog sporazuma doista moze biti sporno iz djelovanja HV u BiH(ne i pripreme za Oluju jer smo imali pravo osigurati zaledje),ali ste davno zgazili sve konvencije o pravima ratovanja svojim djelovanjima u zapadnoj Bosni i Podrinju,a nastavak ofanzivu na Bihacki dzep nakon Srebrenice je bio signal medjinarodnoj zajednici da dopusto HV da urazumi Srbe i stavi ih za mirovni stol..Uostalom sto se bunis..Dobili ste opcine Samac i Brod,a izgubili vukojebine Grahovo,Glamoc i Drvar..Sa tim sto smo vam vratili u Daytonu Mrkonjic i Sipovo..Da ne pricam da u nekim opcinama poput Dervente ili Brckog gdje su Hrvati bilo u velikom broju,nitko nije gotovo ostao..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 3 glasova)
    Odgovori
  13. Ivan

    Filozof@ odjebi sa tim nizerazrednim podpitanjima.vole..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  14. ae reko štae

    nije mi jasno šta ovi četnici uvik dolaze optuživat i propitkivat a mi hrvati se moramo opravdavat.nabijen vas prolivi naporni puni mržnje.u svitu se sve minja samo četnik uvik isto gura.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • Filozof

      Jeli bolan odkud tebi da sam ja četnik? Iz mojeg komentara si to zaključijo? Pa nas su srbi unakazili i više od vas. Ne tražim ja ni od koga opravdanja, ali kad neko tvrdi da su se hrvati u Bosni branili, onda to zahtjeva opravdanje takve tvrdnje.

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
  15. NG BLACK

    Gdje je prica s tribine Juka? Mjesec i pol je proslo!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  16. Krmak

    Nisam skroz u toku al me zanima jel moguce kupit knjigu, hvala na odgovoru ^^

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  17. TM87

    Svaka cast na tekstovima, Juka. Prije nekoliko mjeseci sam citao tvoje navijacke price i budala kakva sam tek sinoc skontah da imas i druge price. 🙂

    Bio sam samo jednom u Splitu, kad je Zeljo gostovao za 99. rodjendan na Poljudu i kad smo se fino sa murijom pomarisali a oni nama jebali majku na granici. 🙂

    Upade mi u oko tvoja zadnja recenica, jer ta teska prica nije ispricana do kraja. Kao Bosnjak, a pogotovo kao covjek mogu samo reci da se dan danas stidim zbog ubistva neduznih ljudi od strane pripadnika Armije BiH. Pokoj im dusama. S druge strane se ni pripadnici HVO-a nisu bas proslavili u Ahmicima i Stupnom Dolu. Sto naravno nije opravdanje za Grabovicu. Kako god, teska je tema rat u BiH, pogotovo odnos HVO i ARBiH, sto si u nekom ranijem tekstu vec spomenuo. Negdje zajedno ratovali, negdje medjusobno. Ludi Balkan, sta drugo reci. Meni samo preostaje da ti posaljem srdacni pozdrav i jedva cekam tu knjigu. Vozdra, drug.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +5 (od 5 glasova)
    Odgovori
  18. Bangi

    Pa što se tresete?
    Bila bi sramota da Hrvatska nije ratovala u zemlji iz koje se napadala Hrvatska.
    Najnormalnija stvar na svitu je da je Hrvatska, u onim okolnostima, ušla u BiH.
    Bila bi sramota da nije.
    Da Hrvatska vojska nije ušla u BiH, Hrvatske danas bilo ne bi.

    I onda kažu da je lako bit general posli bitke…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output