Odlomci iz dvanaestog dijela knjige, naslova “Striko i ćaća” (prvi dio)

“Ljudi…Knin je naš! Sve gori… – a netko mu je trčeći dobacio: – Gori i firma Bog te jeba, sve će eksplodirati!”

0008Striko

Devedeset i četvrta godina je konačno bila ona koja je mirisala na završetak rata.

Iako je on i dalje bjesnio, pogotovo u Bosni, Poljak Papa je – na zagrebačkom hipodromu, pred milijun Hrvata – govorio o nužnosti mira.

– Ti ćeš mir donit? Ti?? Vrati pare šta si pokra narodu, gudinu jedan! – bjesnio je stari Ivan i debelim prstom pritisnuo kruto dugme Iskrinog crno-bijelog televizora, koji se pod silom povukao nekoliko centimetara.

Bilo je opasno po život nasmijati se, pa sam grizao usne do krvi da ne ispustim zvuk, a Striko k’o Striko, već je bio otupio na psovke svoga oca, pa je nezainteresirano rolao joint ispod stola.

Kako je televizor hvatao samo dva domaća programa, tako je alternativa bila još neka sladunjava, meksička sapunica.

Neka žena se nešto pravdala mužu, a ogromni Ivan je samo vrtio glavom i puhao kroz onu donju, buldog-usnu, koja je prekrila gornju.

Situacija je kulminirala kada je Evita rekla Huanu da ga voli i da je nevina, na što je Ivan nadodao;

– Jesi, ki Gospe kurbetina! Ma bi jon ja čiket (dalm. dinamit, op.a.) u pizdu utra, pas jon majku jeba… – nabrajao je tako stari, a meni se pod dojmom psovke omakao jedan zvuk.

Stari se okrenuo prema meni poput terijera, a Striko, koji je taman izlazio iz zahoda, shvati da sam se, onako crven u licu, našao u problemu, pa smisli nešto da odvuče ocu pozornost od mene.

Brrrp… – bio je neki krešteći zvuk što ga je Striko ispustio iz hodnika. Ivan ga pogleda, duboko uzdahne i nastavi gledati televiziju.

– Brrp… – ponovno isti zvuk iz hodnika.

Pokušao sam montirati Striki da prestane, ali već je bilo kasno. Otac ga pogleda i sablasno tihim glasom upita;

Jeli Žejko (nije znao reći Željko, op.a.), šta si to učinija? – pa onda malo glasnije;

– Pita san te šta si to učinija?!

Pokušao mu je Striko nešto suvislo izustiti, ali je Ivan naglo ustao, udario s obje šake od stol takvom silinom da ga je prepolovio, te nadljudski zaurlao;

– JEBAT ĆU TI MRTVU MAJKU NEVALJANAC JEDAN….JEBEM TI DAN KAD SAM TE UJEBA ĐUBRE JEDNO!

Nakon toga ustaje, uzima čekić iz zidnog ormara i hvata sina sve do ceste iza kuće. Strah me bilo iti promisliti što bi se dogodilo da mu je Striko napravio neko veće zlodjelo.

Zato sam obožavao dolaziti kod njih. Em što me stari Ivan volio, pa bi me uvijek ponudio vinom, em što je kod njih uvijek bio zagarantirani cirkus. Od samog ulaska u kuću.

Dobar dan barba Ivane, jeli Željko kući? – upitao bi s vrata, a gorostas bi mi k’o iz topa odgovorio;

Eno ga u zahodu. Već po’ ure. Biće drka jebo mi pas mater na dan kad ja nisan njega u Cetinu izdrka! – a jadna majka bi se u kuhinji crvenila od stida.

Nije stari partizan bio tolerantan ni na vjerska pitanja, iako je prošlo već pet godina otkad je demokracija pokucala na hrvatska vrata. Najbolji primjer je zgoda s Jehovim svjedocima.

Kuc-kuc… – Ko ste vi? – upita Ivan, a jedan, od dva gospodina s naočalama mu odgovori;

Dobar dan dobri gospodine. Mi smo Jehovi svjedoci i… – pa ga tolerantni Ivan, nagluh od njemačke granate, naprasno prekine;

Ma nema van ode nikakvog Jakova!

Niste me razumjeli gospodine – bio je uporan cvikonja – mi smo Jehovi svjedoci…

MA KOME ĆEŠ TI SVIDOČIT PIČKA LI TI MATERINA… – zaurla stari pa nasrne na njih takvom silinom da su za par trenutaka bježali iz zgrade glavom bez obzira.

Susjedi su u čudu gledali sav onaj vjerski materijal po podu i rukav od svilenog odijela što ga je Ivan iščupao provokatorima.

Striko je, bez dvojbe, najbliže smrti bio onaj dan kada je kući došao mrtav pijan, ušao u sobu umjesto u zahod i stao pišati uz ormar. Sve bi to nekako čovjek i razumio da on tu sobu nije dijelio s roditeljima.

Ivan je upalio lampu i gledao par trenutaka kako mu sin zaljeva po sovjetskom namještaju, pa je u nevjerici protrljao oči. Kako se uvjerio da ne sanja, mirno je ustao i krenuo prema sinu, nesvjesnom prema zlu koje mu se sprema.

Ma ubio bi Ivan i za manje stvari, to je jasno kao dan, jedino čudi što u tome trenutku nije ispustio ni glasa. Znanstvenici objašnjavaju da je Ivan od šoka zanijemio, što je i normalno, s obzirom na to koliko mu je psovki htjelo izaći na usta.

Samo mu je prišao i… Uglavnom, Striko i danas osjeća posljedice tih udaraca, a od sigurne smrti ga spasili susjedi i policija.

Nisu ni svi Strikini prijatelji prolazili dobro kao ja. Karlo Zanki, junak naše ulice je također pohodio kod Ivana. Čak je sami početak bio i ugodan.

Valjda mu se Karlo, onako pijanom svidio, a opet s druge strane ovaj nije napušen shvatio kako stari Ivan politički diše, čak ni kad je ovaj pričao da ima lovački pušku i da je čuva za slučaj da “navale ustaše”, kao i da će Žejka, ne bude li učio, poslati na istočni front.

Čovjek zabrijao na Staljingrad i drugi svjetski rat, a Karlo ne shvaća. Pa se onda još i pohvali;

A znate li barba Ivane da sam ja zapalija jugoslavensku zastavu na Partizana, ka?

Trenutno nastane grobna tišina, Ivanovo lice se skameni, a ja i Striko se istovremeno udarimo po čelu, pokušavajući Karlu signalizirati da začepi.

Međutim, naš veseljak se ponosno bubne po prsima i ponovi;

Ma jesam Ivane, očiju mi! Baš ja. – I opet nemile scene.

A najviše je stari mrzio Kvasu. Osebujnog lika s vrhunskim humorom, koji je toliko loše vidio da nije ni s naočalama, debljine zadružne pepeljare, smio polagati vozački ispit.

Sasvim pozitivan lik koji je te godine postao standardan u ekipi, a on i Striko su bili baš nerazdvojni.

Jedini problem je bilo što je imao dugu kosu. A Ivan je imao svoje mišljenje o muškarcima s dugom kosom. I to, pogađate, ne baš najbolje.

Jednog dana su Striko i Kvaso kartali za stolom, praćeni pogledom Ivana, koji je kuhao juhu i u sebi psovao, što se dalo zaključiti po mimici usana.

Nakon nekog vremena odluči Ivan probati juhu, stavi žlicu u usta i počne hroptati. Prvo su pomislili da ga je pogodio infarkt, ali ubrzo shvatiše da nešto vadi iz usta.

Nešto tanko i, bogami, skoro četrdeset centimetara dugo. Striko se skamenio kada je shvatio da se radi o dlaci, a Kvaso je ustao, jer je, eto baš tada shvatio da je vrijeme za polazak. I Striko je otišao za njim. I to trčeći.

Gorostas je na prozoru mahao s čekićem i urlao;

JOŠ JEDNOM MI DOVEDI TOG REPONJU SA SOBOM, PAS TI JEBO MAJKU! ĐUBREEEEE…!!! – odzvanjao je urlik ulicom.

Ali bez obzira na taj nesporazum, Kvaso i Strikan su ostali najbolji prijatelji. Doduše, Kvaso više nije dolazio kod njega kući, ali su svaki dan skupa radili na čišćenju brodskih tankova.

I tu je bilo filmskih situacija. Pogotovo kad je Kvaso sišao očistiti od smeća taj mali i zagušljivi spremnik, pa mu se učinilo da je mlaz vode prejak.

Smanji Strile za dva bara – doviknuo je svom napušenom prijatelju.

Naravno da je ovaj, ne razmišljajući pojačao do kraja, pa je jadnog Kvasu crijevo bacalo od zida do zida, sve dok genije nije shvatio da se nešto događa, pa je zavrnuo slavinu.

Legenda kaže da Striko od tog dana, zahvaljujući Kvasinom šamaru, na lijevo uho čuje osjetno slabije.

Nije on samo tu imao genijalne radne pobjede. Interesantna mu je bila i praksa u Drvodjelca, tvrtki za obradu drva.

Tako je jednog dana sa sredovječnim Žikom (pogodite da li je nadimak dobio zbog Clark Gablea ili brkatog seljaka iz “Žikine dinastije”?, op.a.) postavljao ormare na zid.

Kaže Žika, držeći teški ormar;

Nu Željko, dones’ mi tiple! (tipla dalm. plastični ili drveni umetak u zid nakon bušenja rupe, op.a.) – a naš veseljak, ne budi lijen se uputi i… sjedne u drugu prostoriju.

Nakon dvije minute počeli brki modriti prsti od tereta, pa zaurla;

JESI LI MI DONIJO TIPLE, BOG TE POSRA!? – a Striko mu, uvijajući pramenove, odgovori protupitanjem;

Ma koje diple? – na što Žika još više pobjesni;

JEBEM TI DIPLE GOSPINE! NE DIPLE, NEGO TIPLE. TI-PLEEEEE…!!

Kap je prelila čašu kada mu je Striko posramljeno odgovorio;

Aaaaaa tiple. Ja san mislija da si mi reka da sidnem…

Čuvši to, ispusti Žika ormar na pod, raščetvori ga od bijesa i jednom njegovom stranicom stane naganjati nesretnog Striku po gradilištu.

Od svih mojih školskih prijatelja, Striko iz osnovne mi je najviše uljepšao te đačke dane. Koji su konačno došli kraju.

Naime, nakon pet godina majčinih suza , ja sam konačno imao u ruci diplomu za tehničara poštanskog prometa. S kojom sam mogao odmah obrisati guzicu, jer si u Hrvatske pošte, kao i u svaku drugu državnu firmu, mogao ući samo preko debele veze.

Pa mi je tog ljeta, 1995. godine, ostalo samo da sezonski odradim u Končara na odjelu solarnih ćelija.

Nije puno trebalo da sprijateljim sa Zvonom, vršnjakom s Pujanki, koji je jedini odudarao od kolektiva – sredovječnih ljudi, nerijetko i alkoholičara.

Osim rutinskog posla, obrade i skladištenja solarnih ploča, nitko se nije radovao radu “na smoli”, tj. samom procesu izrade ploče.

Naime, stroj je zračio, bučio, grijao, a svakog trena je prijetila opasnost i da te kapne kiselinom, pa smo u njega, nevoljko, ulazili opremljeni poput astronauta, sa svom silnom opremom; od čeličnog oklopa do jaja, pa do rukavica, naočala i slušalica protiv buke.

Samo, pakleni stroj je imao i manu koju smo vrlo brzo uočili ja i moj vrijedni Zvonko. Trebalo mu je od sat do dva da postigne radnu temperaturu, od onog trena kada bi Japanac pritisnuo veliku, crvenu sklopku.

Trebalo je samo istu isključiti, kada bi se šef okrenuo, te zajedno s njim iščuđavati i psovati na disfunkciju stroja.

Bilo je peti kolovoza kada nas je dopalo čišćenje ploča za masivnim stolom, a Zvone i ja smo se natjecali u paljenju alkoholom natopljenog kartona na stolu i gašenja istog što kasnije.

Malo sam se preračunao u procjeni, pa se vatra proširila cijelim stolom, a prijetilo je da zahvati i plinske instalacije.

Usran kao nikad, gasio sam golim rukama vatru, dok su stariji radnici, uz vrisak žena, preskakivali jedni druge u bijegu prema izlazu.

U pravi trenutak dolazi pijani voditelj Kova i usklikne;

Ljudi…Knin je naš! Sve gori… – a netko mu je trčeći dobacio;

Gori i firma Bog te jeba, sve će eksplodirati!

Nadljudskim naporima smo to nekako ugasili, a osim par kartona i nagorenog stola, nije bilo veće štete. Ako zanemarimo pretrpljeni strah radnika, Kovin izgoreni džemper (a taman se to jutro hvalio kako mu ga je žene kupila, op.a.) i moje opečene ruke, zbog čega sam završio na hitnoj pomoći. Uz desetke ranjenih vojnika ih Knina.

Sutradan sam s ekipom, onako zavijenih ruku, išao u grad proslaviti pobjedu i kraj rata. Iako je većina vojske još bila na terenu, jedan dio branitelja se spustio u grad, na rivu, gdje ih je dočekalo na tisuće građana.

Ona scena s transporterom, na kojem stoji privezana ćirilična tabla Knin i ona s vijesti, gdje Tuđman ljubi zastavu na tvrđavi, su mi se zauvijek urezale u sjećanje kao simboličan kraj rata.

Iako formalno nije bio gotov. U naredna tri mjeseca se zbio još niz vojnih operacija, posebice Maestral i Južni potez, koji su djelovanjem u Bosni i Hercegovini pripomogle konačnom miru u regiji, zaključenom u američkom Daytonu, 14. prosinca 1995.g.

(kraj u sljedećem nastavku)

Posvećeno mome prijatelju i australskome lavu velikog srca, koji želi biti anoniman, ali će se prepoznati u ovoj rečenici… Hvala Ti na svemu!


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 10.0/10 (14 glasova ukupno)

18 komentara na “Odlomci iz dvanaestog dijela knjige, naslova “Striko i ćaća” (prvi dio)”

  1. Kiki

    Pa ovo je prebolesno! Vrh!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +4 (od 4 glasova)
    Odgovori
  2. Joca

    Jebala vas oluja smradovi!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -17 (od 21 glasova)
    Odgovori
    • OrjUna

      Ajde deda imate sad provest memorandum 2 SANE 2. ocete i ovaj put imat dovoljno traktora jeba ti dusan silni ti jeba cetnicku mater

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +6 (od 6 glasova)
      Odgovori
    • max

      aj puši kurac ako ti se ne sviđa priča odjebi odavde i ne čitaj niko te ne goni da čitaš

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +4 (od 4 glasova)
      Odgovori
    • medo

      Aj vidi jel ti u traktoru ima goriva, moglo bi ti tribat

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +3 (od 3 glasova)
      Odgovori
    • TheMladichi

      I uvik se budala nalipi na mene…eto ti te đavle!

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +4 (od 4 glasova)
      Odgovori
  3. Park

    Striko ili Žele Tomaš je bog i legenda živa. Uz malog Koju!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  4. amidala

    “Biće drka jebo mi pas mater na dan kad ja nisan njega u Cetinu izdrka!” …. Epski, laptop mi je zamalo na pod odletia od smija, ‘ocu knjigu samo o Ivanu 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 3 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      To je antologija. Ivan – uno di tutti! 🙂

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
    • Trust

      Meni je jaci ovaj dio gori Knin

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  5. yoyo

    Dobili i jakovi svidoci u jaketu… hahaha…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  6. Dado

    Tmutmo i Pendro…tako su se međusobno zvali Kvaso i Žele ( mi smo ga zvali Žele). Umjetnik.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      I mi smo ga zvali Žele. Žeki. Pa Tomaš. Pa Pomaš. Strikan. Netijak. Ševaš. Željezni. To što ga znate jedino pod Žele samo znaci da ste odigrali malu epohu u životu tog velikog umjetnika i genija. 😉

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +2 (od 2 glasova)
      Odgovori
  7. Ovo je nesto najbolje sta sam cita

    Jeli moguce da se Kaso zove Luka

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      KVAso

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • Ovo je nesto najbolje sta sam cita

        A onda nije to taj na kojeg sam mislia

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
  8. TuDuM

    Kvaso je Jasmin. Ka šta autor govori, pun je baze bija, uvik pozitivan i vesel, prkin kolega iz parkova. Jednon smo se zatekli na tulumu u zab+gori, kadje kralj zva tovara sa : alo sex pistols doji vamo 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. leptejebo

    Kroz ovaj tvoj portal sam polako upoznao vas (odlicn)splitski humor i mentalitet, i mogu ti reci da napokon razumijem baze sa di su pare i slicnih portala

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output