Odlomci iz devetog dijela knjige, naslova “Mrčilo”

“Naravno da je sve ostalo samo na tim mojim buntovnim mislima, ali na žalost, neki moji prijatelji su skočili. Ne u more, već u beznađe alkohola, droge i kriminala. Završili su svoje živote rano prije nego što su počeli, padajući pod paljbom injekcija i metaka. Umirući za ideale prerane muškosti, a prikrivajući činjenicu da su kukavice koje nisu imale snage suočiti se sa životom…”

0919

 

Jedino gledanije od Beverly Hillsa – te 1991. godine – je bilo “rokanje” američke konjice po Iračanima. Stara priča na Bliskom istoku, ali u novom ruhu.

Nekad dobri saveznik „svjetskog šerifa“ – Irak – je napadom na Kuvajt postao „zlica“, pa je s druge strane planete došla bratska pomoć u zaštiti naft…, pardon ugroženog stanovništva.

Buljili smo u televizore – i to u boji, zapanjeni preciznošću i ubojitosti raketa „Scud“ i „Tomahawk“ koji su „nevjerničke“ tenkove pretvarali u prah, nesvjesni da je rat i na našem pragu bliže nego što smo mislili.

I taman je, mjesec dana kasnije, Saddam Husein izjavio kako se, eto, grdno zabunio ulaskom u susjednu zemlju, pa se povukao sa svoja dva jedina transportera koja su mu ostala, a scenu na televiziji su zamijenili neki drugi transporteri, ali ne u pustinjskom ambijentu, već pravom snježnom. Gotovo idiličnom.

Mjesto radnje su bile Plitvice, vrijeme radnje Uskrs, a glavni protagonisti vojnici u maskirnim odorama „milicije“. To su bili pripadnici naše specijalne policije, koja je bila tek u formiranju  kao i država, pa stoga još nisu ni imali vlastite uniforme.

Drugi incident nakon zauzimanja Pakraca od strane pobunjenih Srba, ali s većom žrtvom. Naime, i na Plitvicama je uspostavljen red, ali je glavom platio jedan policajac. Josip Jović postaje mučenik, a 31.03. se bilježi kao Krvavi Uskrs ili simbolički početak Domovinskog rata.

Iako su prije samo pet dana Tuđman i Slobo pili kavu u vojvođanskom Karađorđevu.

Sutradan „kninski zubar“ proglašava pripajanje „SAO Krajine“ Srbiji, a Hrvatskoj počinje masovna mobilizacija. I kaos.

Ironično, dok mi silom svodimo račune iz četrdesetih, istodobno Gruzija, Latvija i Estonija izlaze iz zajednice „željezne zavjese“ kao kroz maslo.

U Splitu ima puno Srba i nije im u tim danima lako. Pogotovo jer su većina vojna lica ili sinovi istih, mahom privilegirani i naseljeni u vojnim zgradama, čiji su stanovi čvršći, kvalitetniji i prostraniji, pa su često meta verbalnih, ali i fizičkih napada.

Ni u školama to nije rijetkost, tako da mnoga djeca „sumnjivih imena“ bivaju etiketirana i prozvana. Sale, Vasil i Đeke su samo jedni od onih koji su nekad u školi imali ime, a preko noći postali nepoželjni. Stariji su bili još gori.

Jednom sam vidio dvojicu kako se boksaju ispred osnovne škole, navlače za „kravatu“ i udaraju štakama po glavi, nogama i bubrezima. Još bi to bilo i nekako shvatljivo da obojica nisu imali preko sedamdeset godina, a djeca oko njih bila ti koji su ih u čudu gledali i negodujući klimali glavom.

Ovaj u štofanom kaputu sa svoje mature je vikao;

LJUDI ČETNIK, PETOKOLONAŠ, POMAGAJTE…!!

Inače, „Peta kolona“ je izraz iz španjolskog građanskog rata i te godine je itekako bio popularan o mome gradu. Jedini problem je bio što se tim izrazom – koji je označavao osobu koja diverzantskim djelovanjem potkopava svoju državu u međunarodnom sukobu – upiralo u svakoga.

Ti podrivači sistema – čitaj: snajperisti – ukazivali na svakom koraku, pogotovo po neboderima, poput onih na Skalicama, poznatim po natpisima „Tito“, „SKJ“ i s crvenim petokrakama na vrhu.

Jedan takav je i zapucao s vrha onog nebodera u Tršćanskoj ulici, pored „Slobodne Dalmacije“, pa su poslali na njega neko improvizirano vozilo iz Škvera, koje se do tamo tri puta pokvarilo.

Uspostavilo se da je neki umirovljeni zastavnik slavio „krstitke“ i pijan ispalio dva metka iz „tetejca“, u skladu s običajem, “kako valja i trebuje“.

No narodna zaštita nije imala razumijevanja za njegovo objašnjenje u vezi dugačke brade;

Ne grešite ljudi dušu, ja sam roker!

No u svibnju su – u Borovu naselju – neki drugi „rokeri“ ubili četrnaest hrvatskih policajaca i to na tako brutalan način da je neodoljivo podsjećalo na neka davna vremena.

Iako je s time trajno uništena mogućnost opstanka Jugoslavije, neki nastavnici su uporno spominjali potrebu ostanka u istoj.

Ako su oni bili opijeni ideologijom, čime su onda bili opijeni onih nekoliko navijača Hajduka, koji su pored barikada u Kninu i pokolja u Slavoniji došli bodriti svoj voljeni klub u zadnjem, ratnom finalu kupa – dana 8. svibnja – i to u Beogradu protiv Crvene Zvezde?

Mislim da se radilo o nečem težem od opijanja, plus neizmjernim mudima. Još je sutradan izašla slika u novinama, kako njih nekoliko pale neku dimnu u slavu Hajdukove pobjede.

Da, pobijedili smo kada se tome nitko nije nadao, a ja sam skakao od sreće po kući kao klokan kada je Bokšić u zadnjim minutama, u kontri, pretrčao cijeli teren i pogotkom utišao stadion.

To mi je bila najdraža utakmica u životu i najslađa pobjeda nad, tada, puno jačim klubom i predstavnikom glavnog grada države s kojom smo jednom nogom bili u ratu.

„Kup Maršala Tita“ je trajno preseljen u Split, a na televiziji se neprestano vrtio spot od Duška Lokina „Dalmacija zastavu razvila“, s kadrovima Alena Bokšića i Torcide, dok je televizija Beograd emitirala emisiju o „Jugoslovenskim navijačima“, koja nije imala veze sa zdravim razumom, ali smo je mi navijači gledali s oduševljenjem.

Iako začinjena ekstremnim šovinizmom, srpski navijači su je svojim glupostima doveli do razine jako duhovite emisije za plakati od smijeha. Ali ni naši nisu puno zaostajali.

Svi smo tada prepričavali bisere Vojvode, Manijaka, Kele, Iće Purgera, a zvjezdano nebo je dotakao top idiot Peca Panker.

Napamet smo znali fraze: „Bilke je Hrvat, Gana je Šiptar..“, „Oni su ovde zaštićeni kao…kao koale“, „šta će ti štipaljka? (policajac, op.a.) – „ostala od kuće jebiga..“ (navijač, op.a.) i mnoge, mnoge druge.

Da je „Jugoplastika“ – pod novim imenom „Pop 84“ – protutnjala Parizom i odnijela treći naslov europskih prvaka, to više nikome nije bila bilo iznenađenje, ali ono što je Crvena Zvezda te godine napravila u Bariju, u mnogih je izazvalo zavist. Kod mene prvoga.

Šabanadžović, Jugović, Binić, Mihajlović, Prosinečki, Savičević i genijalni Makedonac Pančev – su samo neki od imena koji doprinijeli da jedan nogometni klub, s ovih prostora, osvoji elitnu ligu prvaka.

Uz „Jugoplastiku“, tj. taj nesretni „Pop 84“, čisti dokaz koliko je jak bio sport te zajedničke države. Osim jakog gospodarstva i velikih liga, presudno za vrhunske sportaše je bio i ondašnji duh tjelesne kulture.

Već u vrtiću su nas tlačili s nekim tjelovježbama, a posebno spartanski je bilo u osnovnoj školi. Taj nesretni Gamulin nas je uvijek tjerao da trčemo neke štafete ili krosove, gdje samo mi muški znali od umora povraćati, a ženskice pišati krv prije prve menstruacije.

Ali i toj muci je došao kraj. Kraj školske godine smo proslavili odlaskom na ekskurziju u Dubrovnik i to na isti dan, 12. lipnja, kada je na vlast u Rusiji došao Boris Jeljcin.

Jasno da nismo bili fascinirani što je taj pijani veseljak došao na čelo jedne od najmoćnijih država svijeta, kad smo imali svoj tinejdžerske fascinacije koje su nam puno više značile.

Poput onog, kada se nas nekoliko „muškića“ popelo preko balkona u djevojačku sobu, dalo „lupeške“ jedno drugome na staklo iznad vrata kupaonice i s nevjericom u licu došli do zaključka kako su djevojke puno dlakavije i razvijenije od nas.

Lijepo nam je bilo tih nekoliko dana u svijetu alkohola, tuluma, prvih diskoteka i avantura, daleko od surove stvarnosti.

A pitanje je da li bi nas roditelji uopće pustili na taj put same da su samo znali što se tog istog lipnja sprema. A desilo se puno toga.

Prvo se u Splitu okupilo više desetaka tisuća radnika, mahom uspješnih firmi tipa „Brodosplita“, „Jugoplastike“, „Dalme“, „Bobisa“, Jadrantransa“ i „Lavčevića“, pa su pod vodstvom sindikata krenuli prema komandi vojno-pomorske oblasti u Banovini.

Epilog: razoružana posada transportera, postavljena hrvatska zastava i hicem iz gomile ubijen vojnik JNA – Saša Gešovski – ročnik koji je jadan bio na krivom mjestu u krivo vrijeme.

Srećom vojska ne uzvraća paljbu, jer bi tragedija zasigurno bila kudikamo veća.

Drugo i presudno je bilo izglasavanje hrvatske nezavisnosti od strane Hrvatskog Sabora – 25. lipnja, pa slijede događaji po domino efektu.

Odmah sutradan Slovenija priznaje Hrvatsku, a preksutra biva i sama napadnuta od strane JNA. Međutim, iako su Slovenci tradicionalno ismijavani zbog veličine svoje republike i hrabrosti, to se ne pokazuje istinito u sukobu.

Daleko od toga da Beograd nije mogao prožvakati Sloveniju, ali se njihova Teritorijalna obrana pokazala puno snalažljivijom od naše, pa uspijevaju sačuvati velik dio oružja iz zaliha, te iznenađuju ročnu JNA i nanose im tri pute veće gubitke u ljudstvu i tehnici.

Takozvani „Desetodnevni rat“ završava neslavno po federalnu vojsku koja se zauvijek povlači iz Slovenije.

Slijedi ulazak tenkova u Baranju, slijede opsade vojarni po Hrvatskoj, zamračenja, uzbune i raketiranje Banskih dvora i pokušaj ubojstva Franje Tuđmana.

Škola je završila, ali je počelo najcrnije doba naše povijesti.

Najljepše dane djetinjstva smo proveli u skloništu pod zloslutnim sirenama ili s cigarom u ustima za poker aparatom Smokvice ili nekog drugog lokalnog kafića.

Umjesto da radimo preko student servisa, nosili smo vreće pijeska i slagali ih na prozore podruma, a navečer obijali što se obiti moglo.

Kriza je bila tolika da novca nismo imali niti nam ga je tko od roditelja mogao dati. Firme – pa i one koje su prije koji mjesec marširale prema Banovini – su stale, a zavladalo je popuno beznađe.

Karitas i ostale humanitarne pomoći su postale svakodnevica do te mjere da je svaki drugi građanin primao pomoć od neke ili više organizacija.

Naravno, kada na površinu izađe ljudska potreba da se nekome u nevolji pomogne, usporedo s njom isplivaju i ljudski brabonjci, šverceri koju istu tu hranu plasiraju na tržište za vlastitu korist.

Mnogi su se prepakiranjem tih istih proizvoda obogatili u jako kratkom vremenu, što je još jedan dokaz kako je rat nekome ipak brat. Mojoj obitelji je bio maćeha.

Ocu se firma raspala pa su ga šutnuli s minimalcem u prijevremenu mirovinu, da se misli kako preživjeti u podstanarstvu, a majka je doživjela također isto s „Jugoplastikom“, koja se ugasila preko noći – kao da nikad nije zapošljavala 13 000 radnika i bila jedna od najuspješnijih europskih tvrtki.

Promijenila je na desetke poslova, od trgovina do čišćenja za velike tvrtke i redovito bila potplaćena, ali se najviše razočarala kada bi jednom tjedno dolazila čistiti stan jednom uspješnom bračnom paru.

Najvjerojatnije uspješnom po pakiranju onih već spomenutih ulja i brašna od međunarodnog crvenog križa. Takva sorta je najgora. Iako su do jučer svjetlo gasili sjekirom, sada su postali gospoda i dali bi joj nešto malo novaca prije odlaska u kazalište.

Ne boli ni količina novaca koliko način. Vrijedne stvari bi ili zaključavali ili neke namjerno ostavljali kao test. Test na kojem bi vjerojatno i sami pali u nekim drugim vremenima, ali ne i moja majka.

Ona se borila za mene i sestru i ništa joj nije bilo teško. Više je meni bilo teško gledati je. Pa sam pokušao i ja na njen način.

Preko oglasnika smo našli posao za kućni rad, nekakvo sastavljanje svatovskih ukrasa za revere.

Pet dana smo po nekoliko sati dnevno savijali male žice i na njih montirali cvijeće od svile. Nakon stotinu komada bole jagodice prstiju, a nakon tisuću da i ne pričam.

Još sam kao magarac naprtio na leđa tri kutije tog sranja i odnio ih pješke do nekih baraka na Trsteniku. Kada sam shvatio da smo dobili novce tek da kupimo osrednju kokoš, krv mi je počela vriti.

Divio sam se majci na njenoj dobroti i zahvalnosti Bogu i na tome, ali meni osobno je ta kokoš prisjela i jedino što sam imao želju je bilo da se vratim na Trstenik i debelom ljigavcu zabijem kost od batka u očnu duplju.

Tu večer sam sjeo na klupu iza kuće i razmišljao u mraku. Onom pravom, crnom, jer je upravo bila oglašena opasnost od zračnog napada. Odjednom me obuzeo osjećaj besmisla i samo sam ustao, došao do „Ilovinog“ dućana i prošao kroz staklo kao kroz krokant od torte.

Uzeo sam prvu bocu žestokog pića i izašao pomalo, potpuno ravnodušan na moguće posljedice. Netko je s druge strane ulice uperio lampu put mene i povikao;

STANI, PUCAT ĆU!

Samo sam se na tren osvrnuo prema njemu i otišao dalje uz odgovor;

Pucaj materi u pičku kretenu!

Nisam uopće shvatio da li je bio vojnik, policajac ili obični pripadnik civilne zaštite. Jednostavno mi nije bilo stalo.

Ne znam kako sam se uopće stvorio na zidiću Katalinić briga, ali znam da sam tu večer zaplakao i da sam promislio kako bi bilo lijepo skočiti za tom bocom – koja se razbila deset metara ispod o morske stijene – i jednostavno zaobići probleme.

Naravno da je sve ostalo samo na tim mojim buntovnim mislima, ali na žalost, neki moji prijatelji su skočili.

Ne u more već u beznađe alkohola, droge i kriminala. Završili su svoje živote rano prije nego što su počeli, padajući pod paljbom injekcija i metaka. Umirući za ideale prerane muškosti, a prikrivajući činjenicu da su kukavice koje nisu imale snage suočiti se sa životom.

Naravno da sam ih žalio i oplakao, ali ja sam bio borac i moj put nije išao u njihovom pravcu. Iako sam hodao na opasnome rubu, dobro sam balansirao.

Nije časno što sam iz kuće prodao i ono malo zlata, knjiga i zlatnine u bescjenje, ali sam preživio.

Bio sam premlad za rat, a prestar za djetinjstvo uz televiziju i iščekivanje crtića u pauzama između domoljubnih pjesama i statistika o tome koji je grad trenutno pod napadom ili uzbunom.

A sve je gorjelo u rascjepkanoj državi – Gospić, Karlobag, Ploče, Daruvar, pa čak i Slavonija na čelu s isturenim Vukovarom.

Svakodnevicu ljetnih praznika smo provodili iza kuće igrajući nogomet ili u podrumima pod uzbunom.

Ma nisu te bombe nikako padale, grijeh bi bio iti pokušati usporediti naše sudbine sa sudbinama vršnjaka iz Slavonije ili Like, ali uvijek je bila ta neka napetost kao – „sad će“.

Kažu da rat u čovjeku izvlači ono najgore i ono najbolje iz njega. I stvarno je tako. U skloništu smo bili brižni prema starijima, pomagali im, tješili ih i kartali s njima, a navečer bi kao psi njuškali što se može unovčiti.

Zlatni rudnik nam je bio jedno skladište pored Jugoplastike gdje smo pilili one duge kablove od struje. Nekoliko metara po glavi je bilo dovoljno za dnevne potrebe.

Odnijeli bi to na jedan humak zemlje pored „Čistoće“, zapalili i bakreni ostatak ujutro prodali u „Buka“ – firmu za otkup metala u Spinutu.

Dobiveni novac bi pokrio piće, kutiju cigara i nekoliko partija biljara u „Kuma“ ili „Kade“.

Od tog poduzetništva me spašava otac pozivom na sezonski rad na zgradi novčarske kuće „ZAP“ u Mažuranićevom. To je bio prvi put da radim preko „Student servisa“. Puna dva mjeseca.

Prvi dan sam došao s rukavicama, koje mi je dao dida Slavko – da mu jadni unuk ne bi žuljeve nabio na ruci, a moj temperamentni otac ih nabio nogom i rekao da ili ću raditi kao muško ili da se vratim materi kući.

Ok, težak namještaj je svaki dan žuljao ruke, ali smo ja i jedan Marino ipak opremili svih tih par stotina kancelarija. A budući da je otac čak i doručak plaćao, na kraju sam imao poprilično novaca.

Poprilično, ako se pod tim podrazumijeva taj osjećaj zadovoljstva da konačno mogu pomoći u kući, te sebi kupiti robe koliko mi god treba.

Poseban hit su bile ljetne majice s kapuljačom, pa sam ih kupio odmah pet, da nadoknadim sve one dane kada sam ih mogao samo gledati na drugome.

Prvu subotu sam obukao jednu sivu i ponosno se s njom šepurio ispred „Labuda“ u Acy marini, gdje je tada bio „đir“ izlaska.

„Đir“ je također riječ specifična samo za Split. Označava histeriju i opsjednutost gostiju jednim kafićem ili disko klubom bez valjanog razloga, a isto tako napuštanjem istog i opsjedanju drugog iz isto tako neutvrđenih razloga.

Dakle, u Splitu gotovo da ne postoji kultno ili tradicionalno. „Đir“ je u neprestanom stanju cirkulacije.

Ljeto se bližilo kraju, a ja uopće nisam niti pomišljao na srednju školu niti sam se radovao nekom zanatu kojeg sam, možda, mogao upisati s prosjekom 2.2 iz osnovne škole.

Prije sam se vidio po kvartu još godinu, dvije pa onda negdje u neku od brigada na teren.

I tada na scenu nastupa sudbina, bolje rečeno susjeda Katica, koja me preko veze nekako upisuje u srednju školu za Tehničara komunikacija. Od tehničkih škola najteža, a meni ista kao i svaka druga. Nebitna.

Od škole mi je bilo draže sanjarenje i mašta. Ali ipak sam se to jutro pojavio ispred škole u Zrinsko-frankopanskoj.

Stara učionica tog Austro-ugarskog katoličkog sjemeništa je bila ispunjena s tridesetak učenika i korpulentnom i bahatom razrednicom Mirom.

Sjeo sam u klupu s Mišom Pružom iz nekog Zagvozda. Pola ga riječi nisam razumio što priča. Na našem prvom velikom odmoru sam zapalio s njim cigaretu i zaključio da je zapravo dobar momak. Malo zbunjen dolaskom u grad, ali simpatičan.

Ta pomiješanost učenika iz raznih krajeva Dalmacije, te taj kontrast ruralnog i urbanog, su zapravo bile glavne karakteristike srednje škole, a određivala su i druženja među učenicima.

Visoki torcidaš Pero, sa Skalica, se puno bolje razumio s kolegama s tribine – Brđanima Tomićem i Kimijem, koji su nezainteresirano razvlačili žvake u zadnjoj klupi, te s malim i vrckavim Đanijem iz Geta, koji je od prvog dana podjebavao Marka iz Srinjina. Pa bi se nerijetko i potukli.

U toj priči su bili još i nosati Teo s Plokita, kao i susjed mu Matkovac – likovi koji su bili više od „đira“ motora nego utakmica.

S druge strane su se bolje razumjeli Mijo – simpatični veseljak iz Crivaca – te Božić iz Unešića i već spomenuti momci iz zaleđa Dalmacije.

Ja sam mogao i s jednima i s drugima, bitno mi je bilo samo da je dobra zajebancija. A bilo ju je i previše. Zapravo, imam osjećaj da smo tu godinu dolazili samo se sprdati, a ne učiti.

Niti sam išta slušao na predavanjima, niti sam imao knjige. Od teka samo jednu. Zvao sam je „svaštara“ i u nju sam zapisivao sve predmete.

Jedna od prednosti školovanja u jeku rata je to što nisi trebao izostajati s nastave. Svaki dan bi nastavu prekinulo bar nekoliko uzbuna, te su uvjeti bili potpuno neregularni.

Da nije bilo rata, vjerujem da nitko od nas ne bi završio taj prvi razred. Ali nastavnici su bili solidarni prema situaciji, pa smo se nekako provlačili kroz tu godinu.

Bombe i dalje nisu padale po školi, ali ono što nije uspjelo jugoslavenskoj vojsci, uspjelo je nama. Povijesna zgrada nekadašnjeg sjemeništa je samo u jednoj godini zapaljena, poplavljena i ispražnjena aktivacijom vojnog suzavca.

Svi ti „nestašluci“ su vjerojatno bili podsvjesna reakcija na dešavanja oko nas. Puškaralo se na cijelom teritoriju Hrvatske, Dubrovnik je također doživio opsadu, a pomorskom blokadom od strane JRM se stezao i obruč oko Splita.

Tih dana sam prvi put vidio i odred „HOS-a“ – stranačke vojske pravaša – kako marširaju pored škole. Djelovali su organizirano i disciplinirano, a opet tako stravično u tim crnim, ustaškim uniformama.

Brate, ne bi im sta na put..zajebani su…“ – rekao sam Pruži, a on se nasmijao i ponosno odgovorio;

I moj brat je s njima!

Ta lako naoružana postrojba, koju je oformio karizmatični Dobroslav Paraga, je sijala strah među neprijateljima i baš se govorilo kako se spremaju braniti Vukovar kada to već Tuđman ne može.

Istodobno, Pruže mi je iz dana u dan bivao sve smješniji, a s time i draži, pa smo postali nerazdvojni. A tko ga ne bi zavolio nakon showa koji bi priredio odgovaranjem engleskog jezika s onim „Tarzan Englishom“ na imotski način?

Ili kada shvatiš da je kupio neku Naftalininu „spitfire“ jaknu s avionom na leđima i čiju je izdajničku petokraku na krilu prekrio željeznim grbom s vojničke kape, bez obzira koliko mu se zabijala u leđa kada bi se naslonio na stolicu.

Hodao je poput goluba, kao da nikad asfalta vidio nije, a toliko je gustu bradu imao da se u autobusu uvijek predstavljao za pet godina starijeg brata, čiju je vojnu iskaznicu imao.

Kontrolor bi mu se samo naklonio i zahvalio, a kada bi pokušao mene pitati kartu, rekao bi mrko;

– Mali je sa mnom!

Poslije bi se nasmijali od srca i zapalili po cigaretu. Tada je to bio tako normalan postupak srednjoškolaca.

Ali kada su mu ispred škole dali da povuče dim „jointa“ – kojeg je naravno prvi put vidio i čuo za njega – tada je od mene tražio pogledom odobrenje.

Klimnuo sam mu i rekao;

Samo naprid Pruže. To ti je američka. Isto ka i naša, samo malo jača i smije ti se od nje.

Kako je povukao nekoliko dimova kao magarac, tako je za par minuta počeo blijediti, pa kašljati, a na kraju je sjeo na zidić i izrekao povijesnu rečenicu;

Galiću, oka ti Isusova, mrčilo mi je u glavi!

To je bio vrh i konačna pobjeda ludila! Ne trebam ni napominjati kako je cijelo školovanje šifra za dobru travu bila riječ – „mrčilo“…

Međutim, dani lažnih uzbuna su prošli i konačno se neko drugo „mrčilo“ nadvilo nad Splitom.

Naime, iako su nas priznale baltičke zemlje, nekadašnje članice upravo raspadnutog Sovjetskog saveza, rat u Hrvatskoj je ušao u doba najveće agonije u povijesti hrvatskog naroda i to do točke kada je bilo na vagi da li ćemo – bez pomoći Europe i Svijeta – uopće uspjeti obraniti se i opstati kao suverena država.

Nakon dvodnevnog boja s Jugoslavenskom mornaricom u Splitskom kanalu, grad je konačno napadnut i to, gle ironije, razaračem koji je se zvao imenom cilja kojeg je gađao, i uz potporu aviona.

Iako je na kraju i sam bio oštećen, a avioni srušeni, prvi put smo osjetili strah neizvjesnosti i bombardiranja.

Ipak, ni taj dan nam nije bio niti približno sličan najmirnijem danu u osamdeset i sedam dana okupacije jednog drugog grada, koji je izgubio gotovo četiri tisuće svojih građana i branitelja.

Grada koji je podnio najveću žrtvu, strahote i razaranje od drugog svjetskog rata. Pao je 18. studenog te vražje godine, ali je svojom žrtvom promijenio tijek povijesti.

Ime mu je Vukovar.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.3/10 (37 glasova ukupno)

43 komentara na “Odlomci iz devetog dijela knjige, naslova “Mrčilo””

  1. A je to

    Pružu za predsjednika Mladicha! 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Jedan od njih

    Nevjerovatno kako je to izgledalo isto i sa jedne i sa druge strane, samo promatramo drugim ocima. Istu muku prolazis na razlicitim stranama i svoje pravdas a onima guzis sve po spisku do treceg kolina. A ti sto su otisli iz Splita vrlo su se tesko prilagodili uslovima zivota i govora u dalmatinskoj zagore nego obrnuto. I ostali smo petokolonasi i sa one strane barikada, sto zbog ikavice a poneki i zbog tvrdoglavog stava da i dalje navijaju za Hajduk a ne za “zviiijjeeeezdu” kako su simpaticno razvlacili.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +4 (od 6 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Tekst je pisan isključivo pogledom tadašnjeg tinejdžera…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +2 (od 2 glasova)
      Odgovori
      • Jedan od njih

        ma normalno, ja kazem kako je to sve isto izgledalo i sa druge strane uz izmjenjene uloge dobrih i losih

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 2 glasova)
        Odgovori
    • momo

      A ko vas je tjerao da idete ako niste niste bili krivi ništa?

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
      • Jedan od njih

        Dobro je care, nije nas niko potira nego smo sami odlucili otic ca.

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +3 (od 3 glasova)
        Odgovori
  3. ja

    Debeli sa trstenika se zvao ranko…ljigavac

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. speed

    VUKOVAR U SRCU!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 3 glasova)
    Odgovori
  5. ja

    Okay.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. šiptar

    ni cveće nisu doneli….Juka, kapa doli za priču

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  7. Dobri1950

    Juka…ovo mi je tvoj najbolji da ne recen najzreliji tekst! Detaljan, konkretan i realan i jebeno vraca nazad u “ono” vrime. Sve si lipo opisa…procita san ga u dahu sa par prekida di bi samo sta citat na par minuti jer bi vizualizira sve i na sekund se “vratija”…onda bi opet nastavija i tako par puta do kraja. Vrhunski, jedva cekan knjigu. Zivija prijo i samo nastavi!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 5 glasova)
    Odgovori
  8. Filter 160

    Galiću, oka ti Isusova, oduševljen san! Ne pantin kad san nešto ovako dobro pročita…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 1 glas)
    Odgovori
  9. Anonimno

    Sve se slažen osim da je Zvijezda bila puno jači klub i da je Pančev bija genijalac 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  10. Spiro

    Ajde pisi brze tu knjigu… 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. skalice

    hehe, tekst je ocito inspiriran pocetkom filma rane 🙂 zanimljivo i čitljivo, iako mozda previse događaja nabrojano u kratko vremena, mozda malo i previse dramatike…e.g. niti mi je bila neizvjesnost oce past bombe niti sam opsadu splita dozivija ka opsadu…mozda jer sam ipak mlađi od tebe..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Pa nismo ni mi. Inace ne bi hodali po tim uzbunama i spdali se. Zato sam i rekao da nije dostojno usporedbe s drugim gradovima. Vise nas je ubijala ta neimastina nego bombe…

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
  12. amidala

    Super tekst. Napokon da netko piše o događaju isprid banovine pa ne napiše tenk umisto transporter. I ja sam mlađa pa sam sve to doživljavala drugačije. S balkona san gledala rakete koje gađaju Loru i Škver (a otac bio u Škveru), a sa terace na vrhu zgrade razarač Split. Mater je samo trčala za mnom i vikala: “Pogodit će te zalutali metak!” 🙂 Kad bi se oglasila sirena ja bih bila sritna jer se ide u sklonište, a tamo smo i mi igrali karte itd.
    I mi smo morali jednom bižat iz škole zbog suzavca, koji je netko ubacio u ženski wc (OŠ Plokite)

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  13. degen

    🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  14. bepo

    bravo!!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  15. predrag prle

    ČESTITAM PISCU od sveg srca .!

    24kt SARAJLIJA

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  16. Slavonac

    Svaka čast Juka
    Pozdrav iz Đakova

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  17. 99/00

    Fenomenalna priča,trenutno me vratila u to vrime,osnovna,rat i sve šta nosi sa sobom.Bravo Juka!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  18. TheMladichi

    Hvala vam svima na pohvalama! Drago mi je što vam se tekst svidio!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  19. volin hajduk

    Bravo,jako zanimljivo napisano!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  20. bez veze

    Dobro. Objektivno. Pošteno. Iskreno. Svaka čast.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  21. bez veze

    Eh da. Pozdrav iz Vukovara.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  22. marzd

    Svaka čast meštre s ovim tekstom si nadmašija sam sebe .Vratija si me u dane nestašice uzbuna i opceg jada koje je tih dana vladalo .Ne ponovila se 1991.Pozdrav iz Zadra

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  23. Longo

    Momak svaka vam cast.Ako tako nastavite pricat ce se o vama kao o novom Smoji( to shvatite kao kompliment).Slucajno am vas otkrio na webu te svaki vas clanak docekam sa odusevjenjem.Nama koji smo daleko od Hr to puno znaci
    Lipi pozzz iz Kine

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  24. e.baš

    Juka al si iša u prometnu (staru), izgleda da smo generacija, sićam se požara u prometnoj , mi iz elektro smo imali praksu u prizemlju prometne, jedan dan je bio požar nije bilo prakse

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  25. TheMladichi

    Naravno. A debeli Cvita iz Radunice gasija sikirom… 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
Stranica komentara 1 od 212»

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output