Odlomci iz desetog dijela knjige, naslova “Pješćari” (prvi dio)

“I nakon cijelog poluvremena mudrog analiziranja pjesama, odvaži se moj Pruže zapjevati onu “Ja te volim Hajduče”… Podboči se dasa, tutne onaj prst u lijevo uho i udri revati. Bog ga ne ubio, pa on je tu pjesmu pjevao tako glasno i na tako zavijajući način, poput gange, da je nadglasao cijeli sjever koji ga je u čudu gledao. Nakon te parodije ga, iz razumljivih razloga, više nisam vodio na utakmice.”

sar-1-1992-rat_0Photo By: Objektivno.ba

Iako su Bosanci znali da im je rat pred vratima, opet je naivan narod zavaravao sebe – “Ma neće bolan nas. Mi smo ista raja”.

Teško je bilo povjerovati da će ratovati oni koji su do jučer jedni drugima čestitali Bajrame, Uskrse i Slave, oni koji nisu zaključavali vrata od komšija i gdje je fildžan za gosta uvijek bio na vatri.

Ali političari su znali da treba samo šibica pa da Bosna i Hercegovina plane. Da narod iz sijena povadi svu silu oružja, koju tradicionalno čuva u strahu od nebrojenih ratova iz povijesti.

Gotovo da nema domaćinstva koje nije krilo militariju od turskih jatagana, preko austrougarskih tandžara i njemačkih Lugera, pa sve do suvremenijih Kalašnjikova, bombi pa čak i cijelih raketnih sustava poput Maljutki.

Zlu ne trebalo... – rekli bi uvijek nasmijani domaćini, koji su duboko u podsvijesti znali da duhovi prošlosti vape za osvetom i da se krvlju moraju poravnati računi. Tradicionalno, odjeknuo bi pokoji hitac bosanskim planinama, ali samo svečarski, u slavu rođenja djeteta ili na vjenčanju.

Ipak, na jednom vjenčanju, 01. ožujka 1992., ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji, metak pogađa jednog čovjeka, koji pada kao pokošen. Starog svata i mladoženjina oca – Nikolu Gardovića – ustrijelio je pripadnik zelenih beretki i kriminalac Ramiz Delalić Ćelo, što je – sa srpske strane – licemjerno okarakterizirano kao početak rata i zeleno svijetlo za opsadu Sarajeva, drugi najveći zločin nakon Vukovara.

Srbi, mjesec dana nakon ubojstva, zauzimaju Bijeljinu, a 6. travnja i brda oko Sarajeva i to s preko 20 tisuća vojnika i rezervista s teškom naoružanjem. Grad brani 25 tisuća slabo naoružanih pripadnika Armije BiH, te dvije tisuće pripadnika HVO-a, ali zbog nepovoljnog odnosa u položajima, grad – na kojeg je ispaljeno 50 tisuća tona projektila i nebrojeno snajperskih hitaca – biva u okruženju puna 44 mjeseca, što uzima danak od 14 011 žrtava.

Za razliku od Hrvatske, gdje je sukob jasno definiran narodima i crtama bojišnice, nekadašnja mala Jugoslavija i simbol suživota naroda i narodnosti, postaje bosanski lonac i klaonica onih koji su do jučer plesali kolo, baš zbog te pomiješanosti međuetničkim brakovima i zajedničkog suživota. Preko noći komšija susjeda kolje, susjed komšiju peče na ražnju, a aga i jedne i druge nabija na kolac. I tako u krug.

Nije iznimka ni da pripadnici dva od ta tri naroda negdje ratuju, a negdje surađuju. Totalni kaos. Dobar primjer su baš bosanski Hrvati koji, zajedno s muslimanima, brane Sarajevo i istovremeno ratuju u Mostaru. Muslimani su u početku 1992.g. odani Hrvatima i zajedno brane Mostar od Srba, pa čak i djeluju pod komandom HVO-a i HOS-a, kojeg u Bosni ironično zovu MOS (Muslimanske obrambene snage, op.a.), ali ubrzo dolazi do razlaza, pa čak i međusobnih sukoba među Hrvatima, gdje hrvatsko političko vodstvo ubija zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, sklonog suradnji s muslimanima i ustaškim zemljovidima granica na Drini.

U to vrijeme je HSP u zenitu moći, pa te iste godine na splitskoj rivi okuplja čak 150 tisuća pravaša i protivnika Tuđmanove vlasti. I mi smo kao djeca bili na tom skupu, pa se i dan danas sjećam kako je vođa stranke, psihotični, ali inteligentni očalinko Dobroslav Paraga govorio;

Braćo Hrvati, izaberite me za predsjednika i ja vam garantiram da ću već sljedeći dan piti hrvatsku vodu na našoj Drini…

Narod je u transu urlao, a pokraj mene i moj kompanjon Mišo Pruže, zagledan u pozornicu i brata, kako s nekog vojnog vozila maše hrvatskom zastavom.

I dalje sam s tim dečkom dio najbolji prijatelj s kojim sam se družio svakodnevno. Bilo da smo pili pive u Bedema ili Valentina, koje je on redovito kao pravi Imoćanin plaćao, ili išli na utakmice Hajduka.

Kad se sjetim samo kako me osramotio kada sam ga prvi put doveo na sjever Poljuda. Gleda on zbunjeno oko sebe, a bogami, gledaju i drugi njega. Pogotovo s onim čeličnim grbom zabijenim po sred kičme na spitfire jakni.

A utakmica dnevna, derbi protiv HAŠK Građanskog, novog naziva za Dinamo. Puno je dešavanja i Pruži su oči kao u djeteta. Ne može se načuditi svim onim dimnim bombama koje gore gotovo pola sata, ne desetke zastava s kukastim križevima, psovanju predsjednika države zbog redukcija struje i tuče s vojnom policijom koja brani Torcidi da prijeđe na istok i sukobi se s navijačima Dinama.

I još bi nekako shvatio da su ti navijači civili. No oni su vojnici koji u najmanju ruku zaslužuju poštovanje, a ne batine. No, alkohol po toj vrućini u kombinaciji s heroinom nekima očito muti razum.

Sjever je tada vrvio osebujnim likovima. Osim ludog Ramba iz Solina, bio je još jedan Rambo, doslovno lud i s Downovim sindromom, ali tako drag i simpatičan, da je bio miljenik Torcide.

Bar jednom na poluvremenu bi ga se popelo nekome na rame, a on bi uzeo češalj i počeo se češljati. Svaki prolaz češlja kroz kosu je bio popraćen s urlikom – “OEEEEEE…” – nekoliko tisuća fanova.

Okrutno! – možda bi pomislio neki furešt sa strane, ali Rambo bi tada bio najsretniji čovjek na svijetu. To je taj, samo nama pojmljiv, splitski humor.

Na drugoj strani tribine je stajao Mrčela – legendarni i karizmatični navijač iz mog kvarta – i cijelo vrijeme pokušavao povesti neku, samo njemu zanimljivu pjesmu (“Prdne kokoš, prdne svraka, čuvajte se splitskih šaka..”, op.a.), ali okolina baš i nije imala razumijevanja za njegov umjetnički izričaj. Zanimljivo, to je zadnji put da sam tog dečka vidio. Nedugo nakon toga – na putu za Zagreb – nas je zauvijek napustio. Loša kombinacija tableta.

Da se vratim na utakmicu. I nakon cijelog poluvremena mudrog analiziranja pjesama, odvaži se moj Pruže zapjevati onu “Ja te volim Hajduče”… Podboči se dasa, tutne onaj prst u lijevo uho i udri revati.

Bog ga ne ubio, pa on je tu pjesmu pjevao tako glasno i na tako zavijajući način, poput gange, da je nadglasao cijeli sjever koji ga je u čudu gledao. Nakon te parodije ga, iz razumljivih razloga, više nisam vodio na utakmice.

Dosta mi je bilo po cijeli dan druženja u razredu, gdje smo se natjecali u glupostima. Ne pamtim da sam ikad jedan jedini sat slušao nastavnika. Njihove riječi nisu dolazile do mene, bio sam potpuno odsutan duhom, osim kada je trebalo neku psinu izvesti.

Ne samo što me nije bilo briga za nastavu – na kojoj često nisam ni bio – nego nisam niti mario koju ću ocjenu dobiti. Bilo mi je potpuno svejedno, kao onaj kontrolni iz engleskog, kada sam upisao svoje ime i prezime, te preko cijelog lista nacrtao pijanog Mojsija, koji u stripovskom prozorčiću poručuje: “Stara, daj dva!” 

Sirota majka se, na primanju, rasplakala zajedno s nastavnicom, nad tim umjetničkim djelom.

Zato je moj ćale bio znatno manje plačljiv. Više pedagoški učinkovit. Kao onog dana kada sam zabijao neki nož u parket, a on se nesretnim slučajem odbio i završio u nozi Marka Lekšića.

Odmah se uprava škole digla na noge, pa sam dobio ultimatum da se u roku dva sata stvorim s roditeljima ili letim iz te ustanove.

Kako sam shvatio da bi to ubilo majku, koja u to vrijeme nije jadna bila dobra sa zdravljem, pokucao sam tolerantnom ćaletu na vrata i objasnio mu kako mi je, eto, ispao nožić iz džepa i malo porezao kolegu.

Pogledao me mrko, kao što ga jebem sad nakon ručka, te je ustao i krenuo bez riječi do škole.

Sjeli smo u zbornicu pored moje razrednice Mire. Odmah je upitala oca da li zna što sam napravio, a on je pokušao biti šarmantan i zanimljiv pred sisatom razrednicom, da se čak i nasmiješio kada je rekao;

A e, reka mi je da je nesrića ponija zera brtulina (britvica, op.a.) i da je slučajno poriza nekog đaka…

Ma koji brtulin, Božji čoviće, pa donio je bajonetu od trideset centimetara i iskrvarija je dite! – bila je surovo iskrena razrednica. Baš kao i moj ćale kojime je samo pogledao i … PUF! Mrak. Teški knockdown.

Ja sam se našao na podu. a razrednica je u šoku povikala;

PA ŠTA RADITE GOSPODINE, PA TO NISU METODE… 

Onda je došlo i njoj slabo, pa smo ga oboje blijedi slušali pola sata o svemu, samo ne o problemu zbog kojeg ga je zvalo. Pričao je o batini iz raja, selu, poštenom radu s nulom, žicom i estrihom, pa čak o svojoj operaciji i razvodu od moje matere.

Razrednica je, u potpunom šoku i razjapljenih usta, slušala veliki govor, a na kraju istog se potpuno hipnotizirano i rukovala s mojim ogromnim ocem, koji je zadovoljno napustio mjesto zločina.

Nikad ga više nisu zbog ničega zvali, a ja sam normalno nastavio sa školovanjem. Navodno se, ta ista razrednica, na kraju i založila za mene. Nemam pojma zašto.

(kraj u sljedećem nastavku)


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.1/10 (12 glasova ukupno)

12 komentara na “Odlomci iz desetog dijela knjige, naslova “Pješćari” (prvi dio)”

  1. Mitar

    Volija bi upoznat tog Pružu. Jeli živ? 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  2. Bbb mostar

    Jebala te bosna

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -6 (od 10 glasova)
    Odgovori
  3. Hrvat iz Bosne

    Mostarac, nama se zbog vaše zatucanosti dešavaju svakakve gluposti. Vi zavadite, a mi moramo živjeti.

    Jedva čekam knjigu i novi nastavak. Sretno

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 7 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Pusti kretena. Hvala ti. Pozz

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +2 (od 4 glasova)
      Odgovori
  4. ...

    Hrvati iz Bosne ce nestati,ono sto nam nisu uradili u ratu dovrsit ce u miru uz blagoslov HDZ-ove politike koja zajedno sa njima tjera nas narod iz Bosne.Vode se parolom stvorite mjesta za HDZ obitelji dvjesta.Ostali trebamo birati njih da ugodno zive dok nas svi gaze.Kako vec par godina nezivim dole suzdrzavam se od komentara na ovu temu bilo uzivo u raspravama il na netu jer sam i ja ispao picka i pobjegao glavom bez obzira sto zbog nemoguceg suzivota nas i njih koji neki potenciraju sto zbog materijalne situacije.Skidam kapu svakome tko moze dole zivjeti…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 5 glasova)
    Odgovori
  5. jose raul capablanca

    opet-dobar-tekst

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. Mladic 1950

    Znaci stari imam 16 godina i srce mi je ka kuca kad citam ove tvoje tekstove neznan sta bi reka
    P.S. lud si ka kupus moran ti rec
    Da pijani mojsije hahahaahhaha 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. Slavonac

    Tko je autor pjesme
    Sorila se zidina – Zidina se sorila …….,

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. weky

    …ko ne nosi 501, nije đir Varteksa

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. 5.0

    Paraga na rivi, to san skroz zaboravia. Ista sema, mulci na rivi, cak smo i znacke HOS-a zabili na majice…koje ludilo

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 1 glas)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output