Odlomci iz desetog dijela knjige, naslova “Pješćari” (drugi dio)

“Evo sada kontranapada…Arapović do Kukoča, Kukoč Arapoviću… Arapović i HRVATSKA VODI! LJUDI MOJI HRVATSKA VODIII!!!!

Skočili smo svi u zrak, pobacali one stolice i zagrlili se, dok je na snimci išla repriza, gdje šlampavi gorostas savija tablu do poda, za vodstvo Hrvatske pred cijelim svijetom. Nebom je šaralo bezbroj svjetlećih metaka uz popratnu grmljavinu…”

ffffdf

To ljeto sam zadnji put bio u svom kvartu. Doduše, nisam se puno odmakao, samo sam prešao cestu (Mažuranićevo, op.a.), ali hajmo redom.

Srbi su i dalje napadali, iako su od svibnja već bili pod međunarodnim sankcijama, a mi smo već debelo oguglali na sirene i zamračenja – što od strateških razloga, što od stalnih redukcija struje.

Zaglušujuća buka je bila od svih tih silnih agregata pred dućanima i ugostiteljskim objektima.

Jedan dan mi se posebno, kao djetetu, otisnuo u sjećanje.

Stajali smo na onim skalama kod omladinskog doma, kada se – ispred kafića “Smokvica” i “Studio S” – zaustavilo nekoliko vojnih vozila.

Izašlo je petnaestak, do zuba naoružanih gardista, a iz jednog terenca i čovjek s lisicama na rukama.

Izlazi gubo četnička! – rekao mu je neki vojnik i nogom u guzicu ga uputio prema jednom stolu u bašti.

Evo ti na, pij! – rekao mu je uz davanje boce pive, te nadodao;

I onda mi Ustaše nevaljamo, a? – na što su se ostali nasmijali.

Popilo se u sljedeći sat vremena puno, a kada je konobar preplašeno došao naplatiti, jedan bradati mu se potpisao na račun i rekao;

Ovo čuvaj ko oči u glavi, pa kad završi rat, vridit će i više. Ko dionica. – na što se društvo opet grohotom nasmijalo.

Onda je uslijedilo nekoliko rafala u zrak i lomljavina poker aparata, od strane jednog gardiste što je izgubio sve novce na njemu.

Aj sad lipo vrati čoviku pare, govno jedno. Dok mi krvarimo po terenu, ti češ se bogatiti, a?

Bio je to edukativni govor onog bradatog, očito lidera u ekipi, dok je držao gazdin vrat u šaci.

Nedugo nakon toga, u objekt su ušla dva temeljna policajca, postupajući po pozivu nekih građana, ali su vrlo brzo izašli.

Jedan bez šapke na glavi, a drugi s otiscima prstiju na licu.

Ajmo mi Mile ća, nema ode ništa.. – rekao je prvi, očito spašavajući obraz ispred nas balavaca, a drugi je samo kroz zube procijedio;

Dašta!

Ubrzo su ti vojnici ušli u vozila i nestali u nepoznatom pravcu. Nikad ih više nisam vidio. Niti neke slične njima po ludosti.

Iako smo se kleli jedinome zemaljskom Bogu – Hajduku, tih godina je bio poseban ponos pratiti i naše sportaše u nekom novom dresu, s crvenim i bijelim kockicama.

Osim, naravno, nogometne reprezentacije, koja je u dvije godine postojanja odigrala mahom prijateljske utakmice, od Amerike do Australije, hrvatski narod je posebno zabavljao i poznati teniski as – Goran Ivanišević, koji je, osim genijalne igre i nekonvencijalnog ponašanja (čitaj; razbijanja stotina reketa i sočnog psovanja u najgledanijim tv intervjuima, op.a.) bio istinski promotor mlade i svijetu nepoznate države, a među prvima je i skrenuo pozornost međunarodne javnosti za ratna dešavanja u Hrvatskoj.

Ipak, jedna utakmica je nadmašila sve do tada. Susret zbog kojeg nas je u ulici bilo pedeset, a sjedili smo na klupama, motorima i podu, buljeći u malu crno-bijelu televiziju, čekajući početak povijesne utakmice.

Bitke Davida i Golijata, utakmice između nepobjedivih vanzemaljaca zvanih Dream team i ekipe hrabrih, iz nepoznate i male zemlje u kojoj je bjesnio rat.

Radilo se o velikom finalu u kojem se znao pobjednik. Finalu Olimpijskih igara u Barceloni između Amerike i Hrvatske.

Američki komentator je prozivao imena planetarno popularnih veličina redom;

Charles Barkley, Larry Bird, Patrick Ewing, Magic Johnson, Michael Jordan, Karl Malone, Scottie Pipen, David Robinson… – i kroz smiješak nadodao;

And the honor of playing with the biggest feature this players: Toni Kukoč, Dražen Patrović, Velimir Perasović, Franjo Arapović, Stojko Vranković, Žan Tabak, Arijan Komazec, Aramis Naglić, Dino Rađa…

Međutim, nakon prvih deset minuta, američkom komentatoru više nije bilo do smijeha, a naš je u predinfarktnom stanju prenosio;

Evo sada kontranapada…Arapović do Kukoča, Kukoč Arapoviću… Arapović i HRVATSKA VODI! LJUDI MOJI HRVATSKA VODIII!!!!

Skočili smo svi u zrak, pobacali one stolice i zagrlili se, dok je na snimci išla repriza, gdje šlampavi gorostas savija tablu do poda, za vodstvo Hrvatske pred cijelim svijetom. Nebom je šaralo bezbroj svjetlećih metaka uz popratnu grmljavinu, a Cigo je provirio na prozor i zaurlao;

AJMO HRVATSKAAAA…!!! SVE SU TO ČETNICIIIII…!!!

Hrvatska je na kraju izgubila utakmicu, ali tu minutu sreće, taj djeličak svjetla u godinama tame i rata, ništa nam nije moglo zamijeniti.

Nakon toga sam prešao ulicu i došao na Pijesak. Sasvim slučajno. Išao s Ciskom – dečkom koji je pripadao i jednom i drugom kvartu – popiti pivu i ostao na njemu godinama.

Iako ni u starom kvartu nije manjkalo osebujnih likova, ovi su bili za Guinnessovu knjigu rekorda. Edija „bombaša“ sam već, naravno, znao, kao i svi u gradu. Stipu iz Četvrte također, a prvi koje sam dalje upoznao su bila četvorka na kartama ispod stabla. Visoki i mršavi Jure, lukavi Kapo, humoristični Dado i sarkastični Bura.

S vremenom su se tu nizali i ostali likovi, Imoćanin Dodo – koji se uporno inatio (samo ne znam kome? op.a.) s navijanjem za Croatiju – i njegov rodijak Mirza. Pa malo zatim i Fenku, vječnog pesimistu Marija, a od svih njih sam se najviše povezao s alternativnijim momcima – Linom, Makijem i Andrijom.

Prvi je bio ljepuškasti i provokatorski nastrojen buntovni tinejdžer, prvak u ljenčarenju, ispijanju živaca Andriji i slamanju ženskih srdašaca.

Drugi je bio jako inteligentni i do zla Boga ekscentrični punker, sklon kontroverznim radnjama i s britkim humorom. Hrabar i buntovan.

A treći, tj. Andrija je bio genijalno otkriće. Pravi as iz rukava. Na momente tupav, ali u globalu urnebesno smiješan. Jedini je trenirao i time bio najjači u ekipi. Zabrijao je da želi biti najbolji dizač utega, pa bi danima trenirao kod Čavke (poznati splitski trener, op.a.). Kako novaca nije bilo, jeo je uvijek neku tjesteninu, koju je zalijevao s litrama vode, ne bi li nabio masu, pa mu je petnaestoj godini vaga pokazivala skoro 120 kilograma.

Nas troje bi se popelo na njega, a on bi nas nosio kroz cijelu ulicu. Onako zdepast, ne bas velik i duge, neuredne kose. Zapravo, svi smo imali te neke neuredne kose, osim Lina. On je imao frizuru poput Brandona iz Beverly Hillsa.

Ubrzo smo postali nerazdvojni u mnogim avanturama i izlascima, pogotovo koncertima, jer smo pratili sve, od punka u SDP-a na Mejama, do rocka u Stop-a na Splitu3. Bili smo najraznolikije društvo na ovoj planeti.

Lino se oblačio kao James Dean i slušao je likove tipa Bryana Adamsa. Maki je uvijek imao neke kretenske kockaste hlače i još kretenskiju dolamicu od JRM. Slušao je punk i izrugivao se Linovim baladama.

Andrija je bio pretup da bi slušao išta, ali se oblačio u military stilu – čizme, crne hlaće i spitfire jakna – isto kao ja i Bula – momak koji je u ekipu donio Oi glazbu i skinheads ideologiju.

Osobno, meni glazba nikad nije bila najbitnija stvar u životu, ali sam se mogao prilagoditi svim tim đirevima. Bitniji mi je bio nogomet, pa sam radije bio navijač nego rocker.

Zanimljivo, živio sam u jednoj ulici, izlazio u drugoj, a na utakmice sam išao s trećom ekipom. Ove moje navijanje nikad nije zanimalo. Više destrukcija.

Jer kako objasniti situaciju gdje se ljudi potuku na ulasku u kazalište zbog imena predstave? Andrija je pitao da li igra Hamlet, čovjek u odijelu odgovorio;

Falili ste momci, nije Hamlet nego Edip…”, a Maki je svom naivnom kompanjonu samo šapnuo;

– Ala lapana kako laže…

Ostalo je antologija.

Vrlo brzo smo se prozvali Pješčarima, a osim delinkvencije, voljeli smo sve što vole mladi, od cuge i opijata, pa do izlazaka na matineje.

Osim splitskih diskoteka Shakespeare i Mississippi, najradije smo išli u Podstranu, u podrum hotela Lav, gdje je uvijek bilo zanimljivo, što zbog zagarantiranih tuča s lokalnim seljacima, što zbog novih djevojaka, koje si tamo mogao upoznati.

I ama baš uvijek je postupak bio isti. Ušli bi oko osam navečer, mrtvi pijani, u šezdesetku, koja je bila prepuna sličnih, maloljetnih kretena, s kojima smo se, onako – s bocama i cigarama u ruci – nadglasavali.

Ne znam koju računicu su imale gazde tih objekata, ali mi smo imali novaca samo za kartu i eventualno piće ili dva.

Ostatak alkohola smo cijedili iz “unučića” (boćice od 1 dl alkohola, op.a.) ili boce otete nekome tko bi na tren okrenuo glavu.

Muškići uglavnom nisu plesali – to je za pičke, jeli? – nego bi grupirani, poput pavijana, gutali očima djevojke na podiju ili prijeteći gledali suparnike u uglovima trošnog, drvenog diska.

To bi stanje napetosti trajalo sve do onog trenutka kojeg smo svi tako čekali, a to je bio taj famozni sentiš. Jedino što smo znali plesati – a nećeš ti velike mudrosti – i jedini način da se priđe nepoznatoj djevojci.

Svirala je pjesma “Ne želiš kraj” od Divljih jagoda, a ja sam prišao jednoj crnki s leđa i upitao je;

Curo, jesi za sentiš?

Pogledala me stidljivo i potvrdila klimanjem glave. Kako je pjesma išla, tako su moje ruke padale na njene guze, a ona bi ih uporno dizala na leđa.

Onog trenutka, kada ih više nije dizala, sam znao da je vrijeme za “plan B”, pa sam joj rekao;

Lipa si znaš? – A kada je i ona meni odgovorila s nekim sličnim, patetičnim sranjem, znao sam i da je vrijeme za provođenje “plana B”.

I tako, drugi sentiš – “Zažmuri”, od Bajage – nije došao ni do pola, a moj jezik je već draškao njene mandule.

Klasična ljubav na prvi pogled i klasične batine koje sam dobio nakon pola sata.

Naime, djevojka je bila sestra on nekog lokalnog mangupa, i čim sam zakoračio iz kluba vani, dobio sam nekoliko šaka u glavu.

Srećom, u tren su se tu stvorili i moji, pa se i po njihovim glavama malo “zaigrao rock”, ali mi to i nije bila neka utjeha, budući da mi je nova ljubav, u metežu pobjegla i više je nikad nisam vidio. Eh što ti je život…

Osim na matinejama, djevojke se još moglo upoznati u školi, kvartu i na moru. Pogotovo na Bačvicama, gdje bi se nerijetko vratili i navečer.

Jedna, od par milijuna stvari na koje žene padaju, su i ljubavne pjesme uz more, gitaru i vino, pa smo često koristili tu taktiku za lov na te testosteronske detonatore.

Jedini je bio problem što smo imali jedino more, pa smo se za vino i gitare snalazili tako da bi nepozvani upadali nepoznatim ekipama, koje su pile u krugu oko najzabavnijeg lika s gitarom.

Pjevali bi i mi zdušno, ispijajući vino kao da nam je posljednje, te na kraju bezobrazluka i zavodili njihove djevojke.

Još je jedan pojam, uz matineje i gitaru uz more, bio ključan u našim životima.

Tulum. Po shvaćanju splitskog stanja uma, događaj gdje se veći broj tinejdžera druži uz uz glazbu i alkohol, a krajnji rezultat  je tučnjava, devastirani prostor ili dolazak hitne po likove, sklupčane oko vlastite rigotine.

Kako nitko od nas nije imao slobodan stan, tako smo redovito tulumarili kod naivnog Andrije, čijih roditelja često ne bi bilo u kući.

Ali jedan tulum je bio i posljednji.

Skupilo se dvadesetak odlikaša, koji su – uz obilje alkohola – pjevali, vrištali i nadmudrivali se u “bazama” (duhovite anegdote na splitski način, op.a.).

Netko pametan je čak ostavio i poruku u eteru Radio Brača;

Vesela ekipa iz Vukovarske 57 traži djevojke za tulum. Broj telefona…

To je tih godina bio popularan način za vabljenje djevojaka, ali se nama tu večer nije javila nijedna, pa se svatko zabavljao na svoj način.

Prvi je, u portunu, porazbijao šakom sve sklopke za svjetlo, što je na adekvatan način svjedočilo o njegovoj upornosti, budući da je zgrada imala dvanaest katova.

Drugi je, istovremeno, pokupio sve tapete ispred ulaznih vrata u stanove, te ih stavio u lift i zapalio, dok je treći samo s balkona povraćao po autima, zagrljen s četvrtim, koji je po parkingu zdušno bacao boce i domaćinovu zimnicu.

Peti je Andrijinog psa napajao rakiju…i tako sve do dvadesetog, koji je, iz samo njemu znanih razloga, upalio sve ploče na štednjaku.

Vidjevši ih onako crvene i užarene, Andrija je mudro napunio kantu vode i prolio je po njima. Nakon – BOOOOOM – reakcije, poispadali su svi osigurači i zavladao je potpuni mrak.

Mračno je bilo i Andrijinom ocu u spaljenom liftu – kada se ujutro, nenadano vratio s Brača – kao i pred ulaznim vratima, gdje je išao pozvoniti i zaurlao od bola, jer ga je stresla struja od žica koje su stršile na mjestu nekadašnjeg zvona.

Crne slutnje su mu se samo potvrdile kada je zatekao scene nalik na razrušeni Libanon i sva ona beživotna tijela na podu, školjci, vlastitom krevetu…

Mi smo prošli samo sa: “MRŠ IZ MOG STANA BANDO JEDNA!!”, a batine koje je nedužni Andrija tada dobio su bile – u najmanju ruku – epske.

Ipak nisu bile dovoljno edukativne, pa je i Andrija otišao sa mnom, Linom i Makijem u najveću avanturu do tada.

Kući smo smuljali nekakav vikend na Braću kod – pazi ironije – Andrijinog oca, a našli se u Zagrebu, usprkos ratu.

Tih nekoliko dana je bila prava odiseja, prepuna bizarnih događaja, a iako smo imali novaca u vrijednosti nekoliko kutija cigareta – proveli smo najljepše dane u životu.

Lutali smo po cijele dane ulicama metropole, snalazili se za hranu i besplatne upade u kultnu “Jabuku”, kao i zoološki vrt – na opću histeriju čuvara, koji nas je lovio sve do prostora s ljamama, gdje smo mu se i sakrili.

Noćili smo u šatorskome krilu, ispod velike topole u jednom borongajskom vrtiću. Osim gospodičića Lina, koji bi se – nakon cjelodnevnog lutanja –  srdačno pozdravio s nama i otišao na počinak u tetke, čiji balkon je gledao na našu tužnu topolu.

I svako jutro bi bila ista priča. U dogovoreno vrijeme bi se našli, a Lino bi uvijek cinično upitao;

Šta van je, šta ste tako pokisli?

Koliko god se sprdao s nama, nije mogao dočarati da bi se mi po cijelu noć zapravo borili za život, natezajući svatko svoj kraj onog tankog, šatorskog krila.

Kupali smo se na Jarunu, jeli kukuruze i zelene jabuke – kada je nestalo novaca, a po mračnim ulicama susretali raznorazne prevarante i jebivjetre, a jednom umalo i dobili batine od neke ekipe skinheada.

Najbizarniji događaj je svakako bio – kada smo predvečer ležali uz kip Bana Jelačića, uživajući gledati prolaznike uz dim užicanih cigareta – a neki lik izvadio nož, prislonio ga uz zapešće i zaprijetio;

Ubit ću se, ubit ću se…

Ipak, dvojica patrolnih policajaca su ga razoružali, pa su od prolaznika tražili da im posvjedoče o događaju.

Kako nitko nije ništa vidio, Andrija je osjetio poriv za ispunjavanjem građanske dužnosti, pa im je, s cigaretom u ustima, prišao i rekao;

– Ja san vidija!

Zapisali su mu ime i prezime, kao i godište, a problem je nastao kada je rekao splitsku adresu, a oni upitali u koga je u Zagrebu.

Prvo je rekao – “Iman van ja krov nad glavom..” – a kako su drotovi i dalje insistirali na podacima o boravištu, ovaj ja zamucao i počeo buncati nešto nepovezano o vrtiću i topoli.

Stvar je spasio Lino, davši im na uvid podatke od te fantomske tetke, čiju toplinu sobe nismo osjetili.

Taj put smo se izvukli, ali ne i tu večer, kada je Maki razbio izlog dućana da uzme neku bocu pića, koja bi nas spasila od smrzavanja u kasnom ljetu.

Međutim, imao je peh da je baš tada prošla patrola policije, pa je, zajedno s nama, deportiran u Split. Kaznu, kao maloljetnici, srećom nismo dobili.

Ma Tom Sawyer je bio kurac za nas, baš smo živjeli bez brige i pameti, ne sluteći da smo upravo bili na prijelazu iz analognog u digitalno doba.

Ubrzo, 17. studenog 1992. godine, CARNet je ostvario prvu internetsku vezu u Hrvatskoj.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.9/10 (17 glasova ukupno)

24 komentara na “Odlomci iz desetog dijela knjige, naslova “Pješćari” (drugi dio)”

  1. A e ka

    Juka lip tekst i svaka ti cast ….jel ovo covik zaboravi na ona lipa stara vrimena….u ovon novon svitu….svaka cast ….placam pice kad te vidim da nebi opet ducan platia za bocu ….hehe pozz samo nastavi vako …..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Lepršavi

    Pozdrav od ekipe iz lava

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. Lokalni seljak

    Kako se zvala ta cura s matineje?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  4. jedan od 5

    Citan i cenim,kako se ono zva Andrin alkocupavac!?Fala Juka,lipo se sitit normalnih dana!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. Gogo NS

    I ti si lepo gledao kako ta banda gardisticka udara tog nesrecnog coveka? Svi ste vi ustase, pa i ti katolice!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -6 (od 6 glasova)
    Odgovori
  6. amidala

    Pijesak – nisam čula za taj naziv, priznajem

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  7. jole

    I onda je Svizac smota čokoladu … Bla, bla, bla.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -4 (od 4 glasova)
    Odgovori
  8. Trscanska

    Di je pijesak?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. Slavonac

    Pozdrav
    Katoliče mogao bi malo više pisati,tema ima priko glave kako bi Vi Dalmatinci rekli.
    Več si dokazao da imaš dara ,onako na svoj satiričan način.
    Živjel !!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Ma da, ali sam jedva živ izašao iz sezone. Radio posao u firmi, a istovremeno navečer u disku redario. Jebiga, za manje od 3 mjeseca opet ekspedicija (Kambodža-Vijetnam-Laos)…trebalo je novce sakupiti. Jebiga, nema babe koji bi to pokrio.. 🙂 Pa malo fotografija, pa udruga… Evo tek sada se hvatam posla. U pripremi: Putopis Vrata pakla…pa gradska tema…pa navijačka (Budućnost-Hajduk)…pa domaći putopis…Recesijski dnevnik… Tako nekako…pozz

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  10. mmaxx

    Svaka čast,odličan tekst.A kad će više priča o događajima u Švicarskoj(Zurich)?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. samo ja

    A sicas li se Juka kad si mi to priča pa smo Andrija, ja i ti varili od smija na pijesku. Zalija plocu?!!!… e smo ih smotali, pa u veritasa, itd!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  12. Sapa

    Ah ta Tropicana… A crnka ti se mislim zvala Tamara 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  13. Bepo

    Ka da je jucer bilo.Bravo Juka, pametno i lipo napisano.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output