Odlomak iz prvog dijela knjige, naslova “Prije mene”

Dida Slavko je bio tipičan Splićanin starog kova kojeg život nije mazio i koji je život proživio skromno i pošteno. Dakle, moji geni dijelom vuku i iz krvi tog, za mene, velikog čovjeka koji je svoje prve koračiće napravio u sirotinjskoj Varoškoj kućici.

Bosonog je, poput većine djece, provodio cijela ljeta po gradskim ulicama i igrao na „krpaš“ (improvizirana lopta punjena starim krpama, op.a), a prve cipelice je ponosno obukao tek kada je krenuo u školu. Izučio je postolarski zanat, a drugi svjetski rat ga je mladog mobilizirao u redove Hrvatske vojske, ali ne dobrovoljne, nego one ročne, domobranske. Rat je završio pobjedom partizana, a gubitkom vojske u koju on niti je išao dobrovoljno, niti je jadan metka ispalio, ali je svejedno preko noći postao narodni neprijatelj. Pukom srećom je izbjegao Bleiburg i slična stratišta hrvatskih vojnika, ali ne i višegodišnje zlostavljanje od strane lokalne vlasti.

Ne rijetko se događalo da bi ga probudili i uhapsili usred noći, odveli u stanicu, uperili mu lampu u lice i satima se iživljavali postavljavši mu nebulozna pitanja tipa;

– Aj priznaj da radiš protiv državnog poretka SFR Jugoslavije! – Ili – Ko ti je draži, Tito ili Staljin?

Gurali su mu pištolj u usta i vikali – Priznaj! – (ne znajući vjerovatno ni oni sami što je to trebalo priznati), a bilo je i bizarnih situacija, poput one kad je u sumrak išao kući, a nepoznati ga čovjek zaustavio i zamolio da nekom varoškom fratru odnese nekakvo pismo, jer se tome, kao, žurilo na trajekt. Naivan, kako su bili naivni i svi pošteni ljudi toga doba, je uzeo pismo i uputio se ka crkvici. Vjerovatno mu se tada i Bog sažalio na gluposti, pa ga je natjerao da stane pored jedne klupice, otvori pismo i pročita ga. Vjerovatno je od muke i zaplakao kada je vidio da pismo sadrži protudržavne huškačke elemente, kao i kad su ga ponovo uhapsili, bijesni što nije nasjeo na smicalicu.

A umalo je završio u zatvoru i 1962.g. kad je iz Varoša išao ostima lovit ribe, pa ga zaskočili Udbini agenti, strahujući da ne naudi Titu, koji je upravo držao govor razdraganom narodu na rivi. Nakon 20 godina maltretiranja su se uvjerili da bi taj prije umro od gladi nego ubio kokoš za ručak, pa su ga s vremenom ipak ostavili na miru. Ili im više nije bio zanimljiv, budući da se početkom sedamdesetih ponovo užarila politička scena isključenjem Savke Dabčević Kučar i Mike Tipala iz Centralnog Komiteta Hrvatske u nacionalnom prevratu, poznatijem kao „Hrvatsko prolječe“ ili  spektakularnim upadom Ustaških diverzanata preko Slovenije, nazvanih „Bugojanskom skupinom“, po mjestu u kojem se na njih u lipnju 1972.g. sručila cjelokupna JNA. Dida Slavko je tek tada mogao malo odahnuti, mada se u Udbinom dosjeu doživotno vodio kao „potencijalni društveni neprijatelj na kojeg se treba gledati sa oprezom“.

Sa tom etiketom, kao i upornim odbijanjem članstva u „Partiji“ (više iz apolitičnosti, nego iz uvjerenja) mu nije ostao velik izbor zaposlenja, pa se morao zadovoljiti radnim mjestom alatničara u Željezari, gdje je dočekao i mirovinu. Plaća nije bila velika, ali njemu skromnom je bila i predobra. Iskreno, i odgovaralo mu je, jer poput pravog dalmatinca i nije bas previše volio raditi.

1975-1980.002

Kažu da se prvi put oženio ženom koja mu je rodila sina, sa kojim je ubrzo nestala i za koje vise nitko nikad nije čuo. Kazala mi je to u povjerenju mama, kad mu je slučajno pronašla vjenčani dokument u kutiji od cipela, šokirana saznanjem da ima polubrata za kojeg nije ni znala. Baba nikad nije pričala o tome, niti dala da se dida o tome pita. Nikad nisam shvatio zašto su to zatajili, ali se nisam ni trudio saznati. Svatko ima pravo na svoje tajne, ma kako one besmislene bile.

A volio je moj dida žene. Tamnoputi dalmatinac, sa ugljen crnim brčićima je bio magnet za žene. Pa i za muškarce, jer mi je pričao da su ga u vrijeme okupacije Splita čak i zavodili neki talijanski vojnici. Da, čak i u to vrijeme je bilo tih devijacija. Jednom je mrtav hladan odveo u kino baba Anku, tada svježe udanu, i neku mlađahnu ljubavnicu. Istovremeno. Neznam kako je zamislio da one ne saznaju jedna za drugu, ali je po sredini filma mlađahnu zauvijek izgubio, a dobio tavu u glavu od zakonite kad su došli kući. Do kuće su išli normalno, kao da se ništa nije desilo, da nedajbože susjedi ne pomisle kako nešto nije u redu.

Ako maknemo šalu na stranu, baba je zaslužila sreću bar u ostatku života, kad joj je već mladost bila pakao. Rođena u Vrlici u zanatskoj kući, rano je spoznala što je bol, sahranivši majku i zamjenivši je u odgoju dvije mlađe sestre i brata, uz oca pijanca koji je za ostatak svijeta bio poštovani majstor od zanata, ali u četiri zida kuće batinaš nakon popijene boce.

Posebno se napatila za vrijeme rata, vidjevši kao djevojčica mnoge strahote, budući je Vrlika bila tromeđe pakla, bilo da su nadirale ustaše iz Sinja, četnici iz okolice Knina ili partizani iz šume. Jednom su došli Ustaše i opkolili selo, zarobljavajući sve srbe na koje su naišli. Na svoje oči je vidila kako su neke žene bezdušno zaklali, a jednoj trudnici rasporili trbuh, zvjerski se smijući. Muškarce su utrpali u autobus i odveli u nepoznato, odakle se više nikad nisu vratili.

Dvije godine poslije, preciznije krajem 1944.g. je bila u kući sa svojom bakom, kad se odjednom začuše pucnjava, krikovi i galama. Ubrzo u kuću ulaze dva četnika sa krvavim noževima u ustima. Babu joj odma na stolici zakolju, a nju za kosu izvedu u dvorište. Pita jedan;

– Kako se ti dete krstiš? – A moja baba će, već mrtva od straha;

– Ovako.. – Prekriži se katolički.

– Da mi to koljemo? Pop nam je naredio sve do devetog kolena – Kaže niži bradonja, prljav i sa sijedom bradom.

– Ma vidiš da je bolesna, ionako će umreti!

Sažali se visoki četnik sa dugom kosom i redenikom metaka oko sebe, pokazavši na neki način kako i zvijeri ponekad imaju gram duše. Uto se oglasi vojnička truba i u dvorište uleti četnički oficir na konju, crne brade i šubare;

– Zbor braćo, povlačenje, partizani nadiru!

– Na zapoved Pope! – Odgovore uplašeno ta dva četnika, a ovaj visoki joj baci neke opanke i naredi;

– Ofuri ih (stavi u vrelu vodu, op.a.), doću ja po njih!

– Više se nikad nije vratio. Ni on, ni taj zloglasni pop Momčilo Đujić, niti iko od njegove Kninske Četnicke divizije. Ironično, ali su joj život spasili baš ti komunisti, koji će joj u budučnosti desetljećima maltretirati muža Slavka.”

1979.07-08.004

U spomen na dvoje divnih ljudi.

Baba i dida, hvala Vam za sve!


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.9/10 (18 glasova ukupno)

Jedan komentar na “Odlomak iz prvog dijela knjige, naslova “Prije mene””

  1. hrv

    i onda kad vidim danas mahom ove golobrade budale sto velicaju ove koljace(ustase partizane a oni priko ona bradata govna), pa ih nebi covik za jaja obisija..
    strasan tekst!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +5 (od 5 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output