Žan

Pismo prijatelju za koje nikad nisam ni mislio da ću ga pisati, a još najmanje slati na adresu na kojoj ga on neće pročitati. Nadao sam se da ću mu to jednog dana reći, onako muški. Međutim, nekom drugom zgodom, u nekom boljem životu…

12417746_10209251984841493_8457672734581818221_nPhoto By: Hajduk Split

Bilo je to zlatno doba Torcide, kada su nastajale legende i kada su – jednom izgovorena imena sa strahopoštovanjem – ostala to i do dana današnjeg. Ne bi bilo pošteno izdvajati ikoga iz te generacije, jer svatko ima svoje favorite, od kojih mnogi i nisu više među nama, ali bi bio grijeh ne spomenuti jednog Ušu, Prlu, Velu, Đerija, Boku, Kulu, Iću, Parangala, Tomu, Zamudija, Dugog, Neno Rodžera, Morisona, Muju Smrt, Armanda, Kelu, Lesku, Trepčea, Masla, Bosnu, Rasu, pa čak i malog lopova Čamila, neka mi ne zamjere onih kojih se nisam na prvu sjetio, a ima ih, ali jedan je za mene bio i ostao favorit.

Jedan koji je imao, poput većine, dugu kosu i teško više od 170 centimetara, ali ispred kojeg su bježale cijele skupine drugih navijača, a ne samo oni koji su bili veći za dvije glave od njega.

Sjedili smo kao mulci na klupi i pričali o njemu. Divili mu se iako je bio samo pet godina stariji od nas. A to je tada bila velika razlika, s obzirom da si navijač postajao kao dijete, a karijeru si uglavnom završavao kao mladić pred ženidbu. Rijetki su ostajali na tribini nakon toga. A ti su postajali ili navijačke ikone ili jebivjetri. On je definitivno bio ovo prvo.

Svi smo htjeli biti kao on, ali nitko to nije postao. Niti blizu. Godine su prolazile, rat je završio, a legenda iz naših mladenačkih dana je, nakon služenja Domovini, išao raditi u Njemačku.

U međuvremenu smo svi postali, kao, nekakvi mangupi, sjene momaka koje je odnio rat, droga ili život. Mislili smo da smo dostojni onih koji su nas osnovali. Ali nismo. Kraj devedesetih je iskvario mnoge navijačke legende, Torcidin glas je postao vaga između političkih blokova u skupštini Hajduka, a Klub navijača Hajduka leglo penzionera i antinavijača.

Dvije tisuće i neke, mi mlađi pomalo preuzimamo vlast u Klubu, ali se ne znamo nositi s funkcijom, pa nestaje više frakcija, podgrupa, a predsjedništvo se smjenjuje svakodnevno. Tu slabost iskorištavaju raznorazne protuhe, kriminalci i političari, koji na Torcidu vrše pritisak, a čak ima situacija da se u sred kluba upada na sastanke, premlaćuju ljudi ili da se na sjever silom provlače nečije političke ideje.

Iako se ulica se tome žestoko suprotstavila – pogotovo individualci poput, sad već pokojnog, Pavla Grubišića Pave, – uzavreloj masi grada fali ona udarna igla, lider i vođa za kojim će svi krenuti. I onda dolazi On. Vraća se na scenu kada je skupina gotovo dodirnula dno i diže je na razinu od koje ponovno strepe političari i kriminalci, koje sad on traži po gradu.

Imao sam čast da s njime budem rame uz rame na crti, kao i da mu, zbog svog izbora, budem s druge strane crte. Iako smo, navijački gledano, postali neprijatelji, pa skoro i pucali jedan po drugome, uvijek sam ga poštivao i uvijek sam imao prema njemu ono poštovanje, koje je ostalo iz dječačkih dana, kada sam ga gledao širom raširenih zjenica.

I on je mene poštovao i nikad nije prežalio što smo se razišli na tako glup način. I onda, kada nije baš bilo popularno biti Juka, od kojeg su otišli mnogi koji su se kleli u prijateljstvo, on bi uvijek stao i dao mi ruku, s onim istim žarom u očima kao kada mi je u Škotskoj, 2008. godine, rekao da ja vodim navijanje, a ja mu odgovorio da bi to bilo svetogrđe pored njega.

Godine su prošle, svatko je išao na svoju stranu života, a do mene bi došla poneka vijest o njegovom djelovanju za dobrobit Hajduka ili nešto radikalnija, poput gostovanja u ruski Sankt Petersburg, gdje su ih napali domaći huligani, a on na kraju shvatio da u pogibeljnu situaciju juriša sam.

Da, to je bio Žan. Uvijek hrabar, odvažan i spreman poginuti za svoje ljude i ideale. I poginuo je na današnji dan, 02. travnja 2016. godine i to na krajnje tužan i bizaran način. Iako je nanizao 530 uspješnih skokova i postao instruktor padobranstva, zadnji skok mu je bio koban i – da stvar bude gora – sve se odigralo pred očima njegovog sina i nekoliko prijatelja iz kluba.

Vijest je odjeknula kao eksplozija, na mobitel su me zvali, raspitivali se i izrazili sućut suparnički navijači od Zagreba pa do svih država bivše Jugoslavije. Što je respekt koji u navijačkom svijetu dobivaju samo oni najveći.

Torcida je ostala bez najveće legende, a svi mediji su prenijeli vijest o toj tragediji. Što znači da nije bio samo navijač. Bio je čovjek. Bio je karakter. I na kraju, bio je i ostao – legenda!

P.s. Kao što sam već na fejsu napisao, mamu ti tvoju, rasplakao si me brate! Počivao u miru Božjem!

2008.03.26.013


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.4/10 (132 glasova ukupno)

34 komentara na “Žan”

  1. Maria Guadalupe/WhatsApp: +16014560144

    Pozdrav prijatelji, ja sam Maria Guadalupe, tu sam da pomognem svima informirati o svemu što sam doživio na mreži kada sam tražio zajam. Izgubio sam puno novca tražeci kredit dok nisam upoznao VLADIMIR FINANCIJSKU INVESTICIJU. Tko mi je pomogao dobiti kredit od 60000 eura po kamati od 2%. Ako vam treba kredit i ako ste ozbiljni, savjetujem vam da se savjetujete i obratite joj se putem e-maila: (vladimirafinancijskiinvestitor@yahoo.com) ili Kontaktirajte WhatsApp: +16014560144 za kreditni zahtjev, hvala na vašem vremenu.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
Stranica komentara 2 od 2«12

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output