“Ratnici iz Aztlana” (ekspedicija “U zemlji Asteka i Maja”, 2. dio)

“Svi u pogrbljenom stavu za napad, jedva čekaju naredbe svojih zapovjednika prerušenih u jaguare ili orlove, koji pak odobrenje čekaju od ratnog poglavice. On je u tim prilikama – sa svim onim silnim perjem kvecala, kljunom tukana, crvenim namazom od kukca košenila i zmijom u ruci – bio ljudski prikaz Huitzilopochtlia, astečkog boga rata.”

Iako se prvi ljudi u Americi pojavili još 3000 godina prije Krista, povijest ne pamti ratobornije pleme od onog koje je u XII.st. nove ere krenulo na put iz Aztlana, “Bijele zemlje” sa sjevera Amerike.

I nije to bio mali narod, već vojna sila od preko pet milijuna ljudi ispod koje se tresla zemlja u potrazi za orlom koji, po proročanstvu, sjedi na kaktusu i jede zmiju. Kada su ga pronašli, osnovali su glavni grad Tenochtitlan i više manjih gradova u Dolini Meksika.

Za razliku od, poprilično, miroljubivih Maja – čije je kraljevstvo bilo rascjepkano gradovima-državama, poput grčkih – Asteci su djelovali kao jedna država od tri plemena i bezbroj lokalnih zajednica, od kojih je svaka imala svoga poglavicu.

Zajednički im je bio zakon, jezik, školstvo i, naravno, kralj. Čitatelj koji nije upoznat s povijesnim činjenicama, može biti iznenađen organizacijom naroda koje je, možda, pod utjecajem filmova smatrao divljacima, ali koliko bi tek bio šokiran kada bi znao da ni jedan europski grad u to vrijeme nije imao stanovnika poput Tenochtitlana (150 000-200 000), niti je bio tako razvijen, pa ni lijep sa svim njegovim raskošnim palačama, simetričnim trgovima, hramovima, kanalima poput venecijanskih, pa čak botaničkim i zoološkim vrtovima.

Nije teško zamisliti osvajačku hordu prije napada na, primjerice, starosjedilačko pleme Tlaskala . Nekoliko tisuća vojnika zaštićenih pamučnim oklopima i štitom u obliku diska u jednoj ruci, a toljagom – s oštricom od vulkanskog kamena – u drugoj ruci.

Chalce (“Narod usta”) s probijenim usnama i plavo obojenih lica, stajali su odmah pored Acolhua (“Snažnog naroda”) s vlastitim zašiljenim zubima i tijela obojenog jaguarovim pjegama, pa do njih red planinskih Tlatluikanaca, Tepaneca, Xochimilca i tko bi znao koliko još desetaka manjih plemena.

Svi u pogrbljenom stavu za napad, jedva čekaju naredbe svojih zapovjednika prerušenih u jaguare ili orlove, koji pak odobrenje čekaju od ratnog poglavice. On je u tim prilikama – sa svim onim silnim perjem kvecala, kljunom tukana, crvenim namazom od kukca košenila i zmijom u ruci – bio ljudski prikaz Huitzilopochtlia, astečkog boga rata.

Uslijedio bi gromoglasni juriš koji bi vrlo brzo slomio domaćine. Dio preživjelih bi ostavili na životu za ubiranje poreza, a dio njih bi poveli sa sobom kao roblje za žrtvovanje, što je u kulturi Asteka bilo čak i važnije od materijalnog dobra, budući da su čvrsto vjerovali kako su bogovi stvorili svemir koji će se uništiti ako se dovoljno “cvijeća”, kako su poetski nazivali krv, ne prolije po oltaru.

Tko su bili ti pernati bogovi s neba, zbog kojih su Asteci gradili velebne hramove i s čijih se žrtvenika slijevala krv tisuća zarobljenih od Doline Meksika pa do Pacifika?

Naravno, kao i u svakoj priči o drevnim narodima, postoje i mistične teorije. Jedna od njih je da su Maje i Asteci direktni potomci stanovnika Atlantide, mitskog grada koji je, po nekim teorijama, potopljen na području Bermudskog trokuta ili Kariba, što je jako blizu Meksiku.

Druga činjenica, za koju se rado hvataju, je korijen riječi „atl“, što na astečkom jeziku znači – voda. I konačno, otkuda im znanje potrebno za gradnju vrtoglavih piramida, satelitski precizno izgrađenih gradova i računanje vremena?

Ipak, ma kako genijalni graditelji bili, nisu bili ni svjesni da je postojao grad puno veći i savršeniji od Tenochtitlana. Slučajno su ga otkrili zaraslog u žbunje, na samo 45 kilometara od svoje prijestolnice i shvatili da je prije njih vladao netko puno moćniji, ali nikad nisu uspjeli saznati tko.

Nazvali su ga Teotihuacan, što bi u prijevodu značilo – “Grad bogova”. A to je bilo moje sljedeće odredište nakon Ciudad de Mexica.

Tajanstveni grad

Sat vremena je maleni autobus izlazio iz velegrada, da bi se, nakon nekoliko kilometara zbijenih favela, konačno ukazao krajolik koji je ugledao i Herman Cortes prije 500 godina, kada je – kroz brdovito područje, prepuno kaktusa i niskog raslinja – jurišao na Tenochtitlan, ni ne primijetivši da je prošao kroz, tada prekriven raslinjem, grad bogova Teotihuacan.

Kao za inat, autobus staje pored glavne atrakcije drevnog grada – Piramide Sunca, što mi malo kvari dojam, jer šlag uvijek ostavljam za kraj, ali mi ne umanjuje iznenađenje. Stojim i gledam sedamdeset metara visoko zdanje, po obujmu veće od Keopsove piramide i prožima me osjećaj sreće i strahopoštovanja.

Sanjar kakav i jesam, pokušavam zamisliti kako je izgledala ta prva svjetska metropola u doba svoje najveće moći, u petom stoljeću nove ere, kada su propala carstva poput rimskog, egipatskog i grčkog, a Europa stagnirala u mraku straha i neznanja.

Koristeći bezgraničnu maštu i naučene činjenice, potpuno ignoriram gomilu turista, te silazim na glavnu ulicu tog misterioznog grada. Duga je oko 14 kilometara, prostrana i dijeli velegrad na dva dijela, a zove se Avenija mrtvih. Barem su je tako zvali Asteci, zamišljajući je kao šetnicu Bogova, od kojih su dvojica – vlastitom žrtvom – zaslužni što danas imamo sunce i mjesec.

Bez posebnog razloga pješačim prema jugu, sve do Hrama pernate zmije, manje piramide na čijim zidovima dominiraju glave bezbrojnih zmija ili neobičnih likova, nalik na svojevrsne demone. Kao što sam već spomenuo, zmija u njihovom vjerovanju ne simbolizira smrt, već život, pa iz nekih od tih glava curi dragocjena voda, koje tajanstvene žene – u pamučnim tunikama, žarkih boja – prikupljaju u svoje glinene vrčeve i odnose na glavi.

Opet idem prema Piramidi sunca. Tek je sunce malo prošlo dvanaest, ali ulice su, usprkos vrućini, pune ljudi koji me ne primjećuju. Čudni su. Zamišljam ih kao puno veće od prosječno malih Asteka i Maja. Djeluju inteligentno, a karakteriziraju ih veliki, kljukasti nosevi, mačkaste oči i profinjene crte lica. Razgovaraju nekim čudnim, ali izrazito tečnim i ugodnim jezikom. Cijele obitelji su na ulici. A uz rub cijele avenije bezbrojni trgovci voćem, životinjama, lijekovima od biljnih preparata, rukotvorinama i hranom.

Najviše me fasciniralo što palače, hramovi, stambene i administrativne zgrade uz tu ulicu nisu, kao u sadašnjosti, sive i bezbojne, nego su sve, bez iznimke, obojene žarko crvenom bojom, što je prizor nevjerojatne ljepote zbog kojeg bi čovjek zaplakao od sreće. I još jedna stvar mi je zanimljiva. Nigdje ne vidim vojsku ili iti jednog čovjeka s bilo kakvim oružjem. Možda ne postoje neprijateljski narodi koji bi im bili prijetnja? A ako i postoje, nemaju veliku vojnu silu, pa zaključujem da se ni jedno – od tadašnjih bezbroj malih plemena, pa čak i saveza – ne bi usudilo napasti grad od 200 000  stanovnika. Centar svijeta u kojem vlada znanje, red i sloga.

Nakon pola sata hodanja – praćen znatiželjnom i nasmijanom dječicom, koja se bosonoga utrkuju sa svojim malim psima, nalik na Jack Russell terijere – dolazim opet pred Piramidu Sunca, centralnu građevinu Teotihuacana, koja mi više izgleda kao administrativna i kraljevska, nego vjerska. Obično građanstvo ne može u nju, niti na njen vrh, na koji se ja penjem, naravno, neopažen od ikoga.

Tek na samome vrhu shvaćam koliko je precizno i sa svrhom postavljena baš tako. Osim što tvori savršenu simetriju na sredini avenije, s nje se pruža savršen pogled na prostranstvo grada i okolna brda. Ostaje mi nepoznanica tko je i na koji način sagradio tu, a i ostale građevine? Kako su, bez metalnog alata, teretnih kola i životinja, obradili, transportirali i sazidali 2 milijuna tona kamenja?

Vraćam se u stvarnost i upitam indijanskog čuvara, na samome vrhu lokaliteta, da mi pokuša razjasniti taj misterij, a on mi, nakon paljenja lule, ispriča nevjerojatnu priču;

Kada pričamo o misteriju naroda iz Teotihuacana, moraš znati da je to narod koji je nestao prije dolaska mojih astečkih pra-pradjedova. Znanstvenike jako buni što im ni dandanas ne znamo ime, jezik, pismo, podrijetlo te razlog nestanka na vrhuncu moći, ali kada tome dodamo činjenicu da za sobom nisu ostavili – ne samo pisani trag , već i kosti pokojnika – tada priča poprima zaista misterioznu dimenziju.

Stoga ne čudi da je istina često pretjerana, izmiješana mitovima i, vjerojatno, potpuno iskrivljena prenošenjem s koljena na koljeno.

Zastaje na trenutak, kao da traži u sebi davno pohranjena sjećanja, pa nastavlja;

Od svih priča moga djeda, jednu sam posebno zapamtio. A to je ona o narodu polu ptica, polu ljudi, koji su svojim ponašanjem uvrijedili Bogove, a za kaznu umalo bili istrebljeni ognjem velikog vulkana. Oni preživjeli su prisegli Bogovima na poslušnost, te su im obećali da će od vulkanskog stijenja sagraditi velike građevine da bi im bili bliže i gdje će u njihovu čast prinositi žrtve. 

Namignuo mi je u znak da je tu priči kraj, te se uputio – možda opet istu priču pričati – nekom paru turista. Dok je odlazio, uspio sam ga još nešto upitati;

Ali…ali kako su uspjeli obraditi i transportirati sav taj materijal?

Bogovi su im pomogli. – odgovorio je spremno, kao da je očekivao moje pitanje. Nakon toga se zagonetno nasmiješio, shvativši da razmišljam o tome zašto bi Bogovi – a i na koji način – pomogli nekome koga su htjeli uništiti, pa mi je još samo poručio za kraj;

Otiđi na Piramidu Mjeseca. Možda shvatiš… – Nakon toga se izgubio u nepreglednoj masi turista, a ja se opet prepustio svojoj mašti i instinktima.

Žustro sam koračao prema toj piramidi, duboko zamišljen o poruci zagonetnog čuvara, tako da nisam ni primijetio kako sam se jako brzo stvorio ispred grupe svećenika, koji su u podnožju te građevine – tek nešto manje od prethodne – molili za dušu pokojnog čovjeka, koji je ležao pod nogama njih i malobrojne rodbine, potpuno prekriven perjem različitih ptica.

Tek što sam došao do vrha građevine, gdje se nalazio tek još nekoliko svećenika, a plamen je u podnožju već gutao tijelo pokojnika. Sjetih se priče o Feniksu.

Umoran od maštanja, sjedam na veliku ploču, za koju sam čitao kako je imala funkciju oltara za prinošenje ljudskih žrtava. Nije mi problem dočarati žrtvovanje vezanog nesretnika, kojem zakrabuljeni svećenici ukrašenim nožem čupaju srce, pa čak i odsijecanje glave, koja se, uz tupe udarce, kotrlja niz strme skale hrama, ali…

Ne osjećam to. Ne osjećam ništa negativno na tome mjestu. Dapače, da stvar bude bizarnija, prožima me neka pozitivna energija da trenutno dobivam želju opružiti se po tom kamenu, što i činim. Tek nakon glasne komunikacije nekih turista otvorim oči i shvatim da sam nesvjesno i odspavao nekoliko minuta, što pravdam iznimnim umorom od šetnje po vrućini.

Tek tada dobro pogledam prema Aveniji mrtvih i u šoku ustanovim;

Bože…pa ta ulica iz ovog kuta izgleda kao pista nekog današnjeg aerodroma!

– A da ti ljudi nisu bili podrijetlom s Atlantide, od kojih su poslije nastali Asteci i Maje? Ili križanci ljudi i “bogova”, što ih je čuvar spomenuo u onoj priči? Ili možda... – Pokušavam još malo maštati, ali ubrzo odustajem jer shvaćam kako ipak idem predaleko.

Jednostavno – nemam pravo na to.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.9/10 (9 glasova ukupno)

9 komentara na ““Ratnici iz Aztlana” (ekspedicija “U zemlji Asteka i Maja”, 2. dio)”

  1. zijo

    Drugačije. I bolje od prošlih putopisa

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. CamicaNera

    Odličan tekst i slike. Mx me se dojmio kao zemlja

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. gogi

    Ovo je super! Samo tako nastavi

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. Neno

    Izvrstan tekst. Do čitam imam osjećaj da sam tu sa tobom i to u dalekoj prošlosti. Istinski si književnik nesvakidašnjeg talenta.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. zztop

    najbolji putopis do sada. i opcenito tekst

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. propela

    Sve bolje od boljeg 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. Slavonac

    Pozdrav
    Dugo te nije bilo ali nema veze ovo je super ,čita se u dahu i šte što nije duži text
    Još jednom svaka čast

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. domorodac

    Jak si prijo. Svaka ti dala. Triba si umisto mene pisat esej iz hrvatskog za drzavnu. Samo naprid.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output