“Nebeski narod” (ekspedicija “U zemlji Asteka i Maja”, 4. dio)

“Prema drevnim legendama, današnji Zapoteci vjeruju kako su njihovi preci došli iz špilja, a da su im vladari bili nadnaravna bića s oblaka, gdje su i sami išli nakon smrti. Stoga i ne čudi što su se prozvali Be’ena Za’a ili – Nebeski narod.”

 

Revolucija na ulici

Putovao sam autobusom od Pueble do Oaxace, uživajući u prekrasnim pejzažima koji su se izmjenjivali preda mnom. Ne kaže se uzalud da je Oaxaca biološki najraznolikija država.

Ima nekoliko nacionalnih parkova, a vegetacija varira od zimzelenih tropskih šuma na obali, pa sve do pustinjske s dominantnim kaktusima, u čijim prizorima sam uživao većinu ovog putovanja od skoro 350 kilometara.

Statistika kaže da je u Oaxaci registrirano 8400 biljnih vrsta, te 738 vrsta ptica i još 1431 vrsta kopnenih kralježnjaka. Što se društvenog i regionalnog ustroja tiče, država se dijeli na čak 570 općina, u kojima – zahvaljujući terenskoj izolaciji – živi mnoštvo autohtonih naroda i kultura. Šesnaest ih je značajnih, od kojih su najpoznatiji potomci drevnih Zapoteca i Mixteca.

Negdje na polovici puta, autobus naglo uspori. Pogledam naprijed i ugledam scenu koja me uznemiri. Prvo zaobilazimo zapaljeni autobus posred ceste, a stotinjak metara dalje nas zaustave prepreke na cesti i mnoštvo civila, od kojih su neki naoružani i puškama.

Naslušao sam se priča o malim mjestima ili selima, koje karteli ili korumpirana vlast pljačkaju do te mjere da narod više nema što izgubiti, pa uzmu pravdu u svoje ruke i onda bude svega, pa i krvi. Tada je starica s puškom opasnija od iti jednog narko bossa ili diktatora. Nerijetke su situacije da čak proglase i odcjepljenje od matične države, pa onda vlast pregovara i umiruje narod.

Ne trebaš se ti bojati za svoj život ili stvari, već oni što stoje stotinjak metara niz cestu! – rekao mi je jedan čovjek u autobusu i pokazao prstom na manju skupinu vojnika.

Saznao sam da je bunu organizirao, pazite sad – lokalni sindikat profesora, koji je tražio bolje uvjete od meksičke Vlade. Došlo je do pucnjave, pa čak i stradalih na obje strane. I ovo sad je bio nekakav status quo iz kojega se još tražilo rješenje. Uglavnom, nas su, uz ispriku, pustili da nastavimo svoj put prema Oaxaci.

Navečer dolazim u “grad između huaje”, kako su Asteci prvotno nazvali Oaxacu, po mirisnom drvetu Leucaena leucocephala. Smješten je u uskoj dolini između starosjedilačkih naselja Mitle i Monte Albana. Španjolci dolaze 1521. godine i izgrađuju ga u kolonijalnom stilu. Ipak, čari obilaska tog grada ostavljam za sutradan, jer sam poprilično umoran.

 

U rodnom gradu Benito Juáreza

Jutro počinjem s izvrsnom tortiljom u obliku palačinke i punjene kajganom, sirom, kukuruzom i tko zna kojim sve ljutim dodacima. Doručak mi je pripremila Zyanya – zgodna Indijanka – podrijetlom iz naroda Zapotec. Uživa u tome što se zanimam za njihov narod, pa ponosno ističe kako je i najpopularniji meksički predsjednik bio Zapotečkog podrijetla.

Njoj za zadovoljstvo, glumim da sam iznenađen, iako sam jako dobro znao priču o Benito Juárezu rođenom 1806. godine u siromaštvu, da bi na koncu postao je lider države koji je pobijedio Francuze i reformirao društvo. Igrom slučaja, njegova rodna kuća je bila upravo u ulici gdje sam spavao, pa je to prvo zdanje koje sam obišao.

– rodna kuća Benito Juáreza

Ono što primjećujem daljnjim obilaskom grada su pravilne mreže ulica, građene u stilu španjolskog kolonijalnog urbanizma. Na većini građevina dominira zelenkasti kanterni kamen, kakvim je bogata njegova okolica, pa nije izuzetak ni crkva Santo Dominigo, koju su, logično, gradili upravo dominikanci i to punih 200 godina, počevši od 1575.g.

Zanimljivo, samostan je tijekom revolucije tijekom revolucije služio kao vojarna, da bi se u vjersku uporabu vratio 1938.g. Njegova pozlaćena unutrašnjost je čak raskošnija od unutrašnjosti službeno važnije Oaxašanske katedrale.

– crkva Santo Dominigo
– crkva Santo Dominigo
– Oaxašanska katedrala

Gradske ulice su također zanimljive. Raduju me obojene fasade patricijskih gradskih kuća jednako kao i prizori trošnih, ali originalnih vrata puno skromnijih domova. A definitivno uživam u natkrivenoj gradskoj tržnici, koja ima i svoj grill odjeljak. Mnoštvo mini kioska nudi tanko rezane i ogromne goveđe šnicle, koje su posložene tako da vam rastu zazubice. Kupac sam izabere svoj komad koji ide na vatru, a dok se meso peče, vi uživate u glazbi uličnih svirača.

Nakon dobrog ručka, opet sam na gradskim ulicama. Po starom običaju, tražim nešto slatko poslije ručka, a da je lokalni specijalitet. Osim Dulce de Lechea (slatko od mlijeka, op.a.), kojeg sam probao u više navrata u Južnoj Americi. I konačno, u ulici Real Camionera 9, u centru, nailazim na dućan “Chocolate Mayordomo”. Sam naziv govori da sam pred ulaskom u raj čokolade. Jer ako igdje postoji dobra čokolada, onda je to u Srednjoj i Južnoj Americi.

Probao sam mljevenu čokoladu, bez ikakvog konzervansa, i pomalo se razočarao gorčinom i teškim okusom. Ali to je čokolada. Ono u našim dućanima – šećer s primjesom čokolade. Dolazim u drugu prostoriju i primjećujem limeni stroj koji, poput miješalice betona, prevrće kakao. Kupujem čašu od pola litre tog gustog i slatkastog napitka i konačno zadovoljan sjedam na neku klupu polako ispijati taj užitak.

Prilazi mi dječak, kakvih je na stotine u gradu, prekrcan proizvodima koje prodaje.

– Buenos días, señor. – govori mi, a ja spremno odgovaram svojim priučenim španjolskim;

– Buenos días. No necesito nada. Gracias.

No dječak je odlučan uzeti koji pesos. U maniri pravog lukavca shvaća što me zanima, a i da sam naivac koji bi mogao pasti na neku fantastičnu priču. Prihvaćam igru. Sjeda kraj mene i počinje priču o posljednjoj Zapotečkoj princezi Donaji, koja je bila kćer Zapotečkog kralja Cosijoeze i kćeri astečkog kralja Moctezume II.

Uglavnom, svećenici iz Mitle su rekli kralju Cosijoezi da život njegove kćeri ima svrhu i da će se ona jednog dana žrtvovati za narod. Tako je i bilo. U narednim godinama su Zapoteci ratovali sa Mixtecima koji su sve više stiskali obruč prema njima. Mlada i lijepa princeza Donaji zavede Mixtečkog princa, te je oni prime u svoj narod. Ali ne prekinu ratovati s njenim ocem. Legenda kaže kako je ona čula za njihov plan konačnog napada na Zapotece, te pošalje slugu da prenese poruku njenom ocu.

Zapoteci se tom informacijom spase od poraza, ali ne i princeza. Bjesni zbog izdaje, odsjeku princezi glavu i bace je u močvaru. Glavu pronađe svećenik i pohrani je u dvorišnu grobnicu pored velike palače u Mitli.

Nakon velike priče i odavanja tajne o nalazištu princezine lubanje, pruži mi ruku, a ja mu dam sve kovanice koje sam imao. Zahvalim mu, te lagano ustanem.

Parar señor! – reče i stane pred mene.

Zatraži još 20 pesosa da mi pokaže nešto na novčanici. Ok, znam da je prevara, ali što mogu izgubiti, pa to je tek jedan euro i dao bi mu to i bez predstave. Ali ipak pristanem na igru. Raširi je i tek tada shvatim da novčanica prikazuje Monte Alban.

Popni se na istočnu piramidu, upari centralnu građevinu s onom na novčanici i ondje gdje je golubica (postoji zaista logo golubice, op.a.), tu potraži odgovore na pitanje o tragediji Zapoteca.

Naravno, uzeo je i tu i još jednu novčanicu koju sam mu dao jer je bio jako drag a i lukavštinom me natjerao da pomislim kako sam Indiana Jones koji ima trag za veliko otkriće.

 

Uspon na Bijelu planinu

Monte Alban ili Bijela planina, nalazi se desetak kilometara od Oaxace i na nju dolazim zorom. Prvo što primjećujem je pozicija izgradnje samog grada na visini od 400 metara. Nema vode, kamenolom je daleko u dolini, starosjedioci nisu imali konje i kola za prijevoz neizmjerno teških, kamenih blokova, a kada uzmemo u obzir da su rastom bili rijetko prelazili metar i pol, tada shvatimo svu muku koju su prolazili pri gradnji Monte Albana.

Graditelji su bili Zapoteci, narod o čijem podrijetlu se malo zna, osim usmene predaje da potječu od stijenja, drveća i jaguara, dolaze iz špilja i podzemlja i da su djeca nadnaravnih bića s oblaka, kojima, nakon smrti i oni sami idu. Stoga ne čudi što su se zvali Be’ena Za’a ili – Nebeski narod. Još jedna priča za potaknuti maštu teoretičara križanja ljudi i vanzemaljaca.

Ono što se zna o Zapotecima je da su po umjetnosti, matematici i kalendaru bili slični Majama i Toltecima, a da su Monte Alban sagradili na temeljima starijeg, možda i Olmečkog grada. Pretpostavlja se da su prve radove počeli još 500 godina prije Krista, a da je vrhunac civilizacije bio oko 500. godine nakon Krista, kada je grad imao oko 30 000 stanovnika. Za razliku od Monte Albana, koji je bio grad za život, Mitla je bila sveti grad za svećenstvo.

Sam grad je bio gusto naseljen i teško se oteti dojmu da mu je svrha bila više zbog “Bogova” i astronomije, nego zbog njihovih života. Mnoge piramide i opservatorij svjedoče tome. Čak su neki znanstvenici došli do otkrića kako je opservatorij usmjeren prema zvijezdi Alnilam u Orionovom pojasu. Možda su vjerovali da se tamo nalaze njihovi Bogovi?

Uživam u obilasku 22 hektara ovog bisera Zapotečke kulture. Uvlačim se u svaku rupu i fotografiram središnji trg, dva glavna trga na sjeveru i jugu, piramide, palače, hramove, grobnice i – “juego de pelotu”. O čemu se radi?

Najpribližnije bi objašnjenje bilo “nogo/zglobo košarka”. Veliki teren i dvije momčadi koje kukovima, butinama i nadlakticama pokušavaju ubaciti loptu od gume kroz jedan od dva drvena ili kamena obruča na zidu igrališta.

Zanimljivo je što su igrači bojali lica, oblačili oklop od pamuka i kitili se raznobojnim perjem, a najzanimljivije od svega je to što su poraženi možda bili i – žrtvovani. Ali za to ne postoje čvrsti dokazi.

– juego de pelota

Međutim, nisu uvijek bili bezbrižni dani u životu Zapoteka. Grad od 30 000 stanovnika je dugo odolijevao napadima krvožednih Asteka. Ali nikad nisu pali u njihovo ropstvo . Ipak, jedan narod je zagorčao Zapotecima život više nego Asteci. Radilo se o Mixtecima, nomadskom plemenu sa sjevera, koji su se oko 800. godine pojavili u dolini. Između Mixteka i Zapoteka dolazi do ratova koji traju sve do kraja 15. stojeća.

Valja napomenuti da su Mixteci bili pod utjecajem Olmečke kulture, ali da im usmena mitologija spominje nekoliko situacija koje neodoljivo podsjećaju na priče iz Biblije. Jedna od njih je stvaranje svijeta i prvih ljudi (“Kad je zemlja nastala iz iskonske vode, jedan dan se pojavio jelen, koji je nosio ime Puma-Zmija i prekrasnu božicu jelena ili Zmija. Imali su ljudski oblik.”), a druga o biblijskom potopu (“Imali su više sinova i kćeri, ali došlo je do poplave u kojoj su mnogi izginuli. Nakon katastrofe, Bog je formirao je nebo i zemlju i obnovio ljudsku rasu…”).

Bilo kako bilo, zbog Mixteka, Asteka ili nečeg trećeg, Zapoteci su u 13 stoljeću napustili Monte Alban i preselili se u Mitlu. Španjolci u 16. st. grad zatiču sablasno prazan.

Vrijeme je da i ja krenem prema Mitli. I onda se sjetim savjeta dječaka. Izvadim novčanicu, usporedim sa stanjem na terenu i “golubica” mi pokaže jedan mali hram. Dolazim do njega i shvatim da se radi o “Hramu plesača”, čije slike u kamenu prikazuju ratne zarobljenike koji umiru u mukama. Mali lukavac mi je htio prodati tu poznatu priču. Ipak, meni oni ne izgledaju kao zarobljenici, već ljudi koji su oboljeli od neke bolesti, zbog koje se hvataju za trbuh.

Možda je to razlog odlaska Zapoteka iz Monte Albana? Možda ih je poharala neka zarazna bolest? Hram je pun natpisa koje znanstvenici još nisu uspjeli dešifrirati. Uvjeren sam da su ostavili poruku za nas o sudbini koja ih je zadesila.

 

U gradu iz pakla

U Mitlu, 44 kilometra udaljenu od Oxace, dolazim u kasnim popodnevnim satima. Mjesto je pravo pustinjsko, prepuno kaktusa svih veličina i oblika. Prolazim pored crkve San Pablo koja je, poput većine katoličkih objekata iz tog vremena, sagrađena upravo od kamenja indijanskih građevina. U ovom slučaju iz Mitle.

To vjersko središte Zapoteka je građeno čak 900 godina prije Krista, a vrhunac je doživjelo oko 750 godine nakon Krista, pa sve do dolaska španjolskih okupatora. Preostale građevine, kojih je tek 20% preživjelo kulturocid, svjedoče o svojoj nekadašnjoj ljepoti. Kada su blijedi ostaci vremena ovako lijepi, možemo samo zamisliti nekadašnji izgled tih žarko crvenih zgrada i hramova.

Iako bi Konkvistdori svakako zatrli grad, otežavajuća okolnost mu je bilo i ime. Ono u Nahualt kulturi znači Mictlán (mjesto mrtvih ili podzemlja), pošto su Zapoteci vjerovali da je to grad iz kojeg se ide u svijet mrtvih. Međutim, da stvari budu gore po njih, stanoviti fra Torbio de Benavente Motolina je tu riječ preveo doslovno kao – pakao. Znalo se što nakon toga slijedi. Potpuno uništenje Mitle je naručio nadbiskup Albuquerque 1553. godine.

Još jedan od primjera ludila koje je dovelo do nenadoknadivih gubitaka ostataka ljudske povijesti. Ostalo mi je još da ispunim posljednji savjet mog malog prijatelja. Da se spustim u jedan od grobova i pronađem odrubljenu glavu princeze Donaje.

I ušao sam u jedan od uskih otvora, koji je vodio kroz labirint hodnika s ustajalim zrakom. Ne preporučujem nikome tko ima problema s klaustrofobijom. Još manje sa srcem. Naime, u jednom od grobova su dva Indijanca nešto šaputala pored kostura. Pomalo jezovit prizor.

Međutim, nisam ja otkrio ništa novo što nije poznato turistima odavno. Niti je to bio princezin kostur. Ono što sam osjećao je bilo samo moj, unutarnji glas. Ti ljudi su znali tajnu Zapoteka.

I nebo je znalo.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 10.0/10 (5 glasova ukupno)

2 komentara na ““Nebeski narod” (ekspedicija “U zemlji Asteka i Maja”, 4. dio)”

  1. Igor Makarska

    Genijalno. Samo nastavi pisat.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. MM

    Zanimljivo i pomalo uzasavajuce

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output