Split via Bukurešt (“Od vrata pakla do vrata raja”, drugi dio)

“Velika je Juga bila. Ogromna. To zaključiš kada je prijeđeš preko Bosne i Srbije, a koliko bi tek bio dojam da je gaziš od Slovenije do Makedonije? Ali tužna je to regija, sve je ljude rat sjebao u glavu. Jedino što još valja na Balkanu je hrana. Ali neće dugo ni ona, globalni kapitalizam će napraviti svoje, samo je pitanje dana…”

 

2014.10.13
(U ovoj epizodi Vam poklanjamo 31 putopisnu fotografiju…)

Nisu nam se mjehuri ni počeli puniti, a već smo napravili pauzu u Tijarici – malom selu pokraj Sinja – kojeg još zovu i “Mali Berlin”, baš zbog toga što je svaki drugi žitelj toga sela u glavnom gradu Njemačke.

Iako je selo sablasno prazno, što ukazuje podatak da su sredinom devetnaestog stoljeća imali više stanovnika nego danas, danas ga krase ogromne kuće u koje se rijetko ili nikako ne dolazi, kao i u nekad popularni istoimeni restoran, zbog kojega ipak nismo stali.

st-bukurešt01Zaustavlja nas narodna policija i to na način da nam se doslovno jedan od njih baca pred auto, te odmah dobacuje;

– Uuuu… diko moj, umalo me ubi! Pa kud  sedandeset kroz naseljeno?

Pokušavao je Rakela objasniti da vidi samo kuću i pol, pa se pozivao na nekažnjavanje, ali je odgovor bio jednako ciničan;

– Ajde ti lipo to plati pola odma, pa će te izać dvista pedeset. Šta je to tebi kad imaš ovako lipo auto?

Kao i uvijek, po tim ruralnim predjelima Hrvatske i Bosne, ostaje nejasno – čime je brzinu izmjerio?

Ulazak u Bosnu prolazi bez ikakvih problema, a prvo stajanje je, naravno, kod “Bajre” u Travniku i uživanje u ćevapima s kajmakom i kiselim mlijekom.

st-bukurešt03

Cijena kao u stara dobra vremena – srednje od petnaest komada, pet marki ili – za hrvatske prilike više nego povoljnih – dvadeset kuna.

Pitam konobara tko je taj Bajro – budući da je sve pod njegovim imenom, od hotela i mesnice, pa do automehaničarske radnje – a on mi spremno odgovara;

Jarane, Bajro ti je naš babo! – a ja se nadovežem kontra pitanjem;

Jel’ k’o Abdić (Fikret, op.a.)?

Ma jok bolan, ko Tito. – odgovori mi sa čačkalicom u ustima.

st-bukurešt02

Put nastavljamo prema Zenici, a pažnju nam privlače predizborni plakati nasmiješenih prevaranata iz svih nacionalnih kantona – sa zajedničkim parolama tipa;

– “S nama naprijed!”, “Stranka za budućnost”, “Pravednost i poštenje…” – a posebno me nasmije parola;

“Budućnost je u našim rukama!” – i to pored nekog napuhanog političara, koji “obamovski” zamišljeno gleda u tu budućnost – iako zapravo na foto sessionu zamišlja nekakav odojak na ražnju – a ispod njega je prometni znak sa strelicom prema dolje, koji kao da pokazuje na nekog čovjeka koji upravo sjedi na kartonu i puše neke balone.

Ironija sudbine posložena na tako edukativan način.

Zaista uživam u prirodi Bosne, ukusnoj hrani i gradovima, gdje vrijeme kao da je stalo, ali bojim se da ta država, bar na duže vrijeme, nema neku svjetliju budućnost. Uostalom, kao i sve druge iz bivšeg saveza.

Jedan usamljeni trkač – s majicom “BK Maglaj” – kao da pobija tu moju tvrdnju. Jednostavno se odbija predati.

Oko njega pustoš ratom porušenih kuća, šanse za kvalitetan život nikakve, a on uporno trče i sanja međunarodni turnir na kojem će nastupiti. I pobijediti.

Jer on se ne bori za medalju, nego za svoj život i bolje sutra.

I baš zato će prihvatiti tu jedinu šansu – kada mu klub plati put ili dio njega – i polomiti sve one šminkere iz bogatih zemalja.

To je u najčešće razlog što na Balkanu ima toliko vrhunskih sportaša

Putovanje nastavljamo kroz Republiku Srpsku i već tada shvaćam da smo svi u autu potpuno različiti po temperamentu, pa tako ja pišem i fotografiram sve bez puno razmišljanja, za razliku od “sjevernjaka” Branimira, rodom iz baroknog Varaždina, koji kameru ne vadi dok ne procjeni dali je snimanje nekog objekta – primjerice džamije – dozvoljeno.

Što užasno nervira vojnički ukočenog Rakelu, koji vozi bez stajanja i ikakvog umora.

Najveseliji član posade je Željko, koji ima najmanje obaveza, a i ta jedna – kuhanje na putu – mu je radost. Kaže;

– Posal, brige i mozak san ostavija kući. Na kantunalu… (ormarić, op.a.).

Promatram kroz prozor životopisne predjele uz slušanje “ex Yu” glazbe, koja se savršeno poklapa s neobičnim prizorima koji se nižu, poput onog kada – u nekome selu – mnoštvo muškaraca, s pivom u ruci, stoje uz cestu i uživaju u razgovoru.

st-bukurešt04Prelazimo stari most u sumrak i dolazimo na granicu sa Srbijom, praćeni zbunjenim pogledima policajaca.

Kada im objasnimo da ne idemo na sirijsko ratište nego u avanturu, razgovor postaje ugodniji, s nezaobilaznim sjetama kako je nekad – u vrijeme služenja JNA – bilo “mnogo lepo na Jadranu”.

Slijedi Valjevo i priključak na auto put “Bratstva i jedinstva” kod Rume, a na benzinskoj stanici “Zmaj” nas dočekuju Rakelini motoristi iz BMW kluba Beograd i stari prijatelji Miša Hromčik i Maja Đurić, koji su došli čak iz Zrenjanina da nas vide i doniraju nekoliko vrećica hrane i pića za put.

st-bukurešt05

U Beogradu smo oko 23.00 i na kratko svraćamo pred kuću “vječnog momka” Zorana – zvanog “Pantelija” (iz beogradske epizode “Mitova Balkana”, op.a.), kojemu se vješa vilica kada ugleda terenca, na žalost susjeda koje je razbudio na tipičan beogradski način.

– Jaooooooo Rakela.. Pa ti nisi normalan bre! Pa čoveče, ja bi s ovim udario na Sofiju! Jaoooooo…

Dvije “dunjevače” su bile neizbježne, pa samo nekako uspjeli pobjeći i na čuvanom parkingu “Gradske čistoće” ostaviti auto, ukrcati se s domaćinom u drugo i otići na zasluženi počinak.

Budimo se u četvrti Zvezdara i od srca smijemo duhovitim provalama naših domaćina Mladena i Branka, koji su inače i sami “off road” avanturisti, snimatelji i eksperti za područje Kavkaza.

Osim što još jednom dokazuju da Srbi se ne šale, nego zapravo humor žive, pokazuju nam i upisuju u navigaciju mnoge atrakcije vrijedne pogleda.

st-bukurešt06Jutro u Beogradu je sunčano, ali i poprilično maglovito zbog smoga, a ja se na balkonu glupiram s brutalno realističnom “air soft” puškom, na iznenađenje Brankovog susjeda, koji pobjegne u sigurnost svoga stana kada me ugleda u takvom izdanju.

Rakela je krenuo po auto ispred državne firme, čiji su čuvari cijelu noć – naoružani “tetejcima” (pištolj, “Zastava”, 7.62 mm, op.a.) s drvenom drškom – pazili na vozilo, dok sam ga ja – naslonjen na zid, prošaran  grafitima militarnih navijača “Rada” i “Zvezde” – čekao i promatrao aktivnosti ljudi na ulici.

Najviše me dojmio prizor djevojaka sređenih kao za modne piste i istovremeno “stojadina”, iz kojeg Cigo – sa zvučnika – pušta ponavljajuću poruku o otkupu “gvožđa i veš mašina”.

To je taj kontrast zbog kojeg mi je istok puno zanimljiviji od zapada.

Sjedamo u auto i već za nekoliko trenutaka prolazimo pokraj crkve svetog Save, koja je još uvijek nedovršena, iako su nam domaćini rekli da je Rusija – za obnovu te, najveće pravoslavne crkve na Balkanu – poslala preko dvadeset milijuna eura pomoći.

Možda još nešto donese i Putin koji, uz nevjerojatne mjere osiguranja, za par dana dolazi u Srbiju.

st-bukurešt07

Oko deset sati se priključujemo na auto put i vozimo prema Đerdapu.

Srećom, nakon dva sata opet silazimo na lokalnu cestu, gdje ja dolazim na svoje s mnoštvom motiva za fotografiranje, od prolaznika i grubo rađenih tunela, do kanjona i misterioznih manastira.

st-bukurešt09

st-bukurešt10

Country glazba u autu tako godi u vožnji kroz beskrajna polja kukuruza, iako ni ona više nisu ono što su bila.

Pored nekih su jasne oznake “hibridi”, što znači da i Srbija itekako, poput Hrvatske, pleše po europskim “gmo taktovima”.

st-bukurešt08

Na sjeveru Srbije obilazimo Srebreno jezero, a pri snimanju jedne sekvence do nas staje auto s prikolicom i iz nje izlazi čovjek koji pruža ruke da nas zagrli, očigledno sretan što vidi splitske tablice.

Kaže da je rodom iz Otišića, i da je radio u Lori.

Do devedesete, naravno – “otkad me potjeraše..” – ali naglašava;

Šta se mene tiče – rata nije ni bilo! – te nas poziva da dođemo kod njega na rakiju.

Zahvaljujemo mu se – jer je politički razgovor zadnje što nam na startu putovanja treba – i kažemo da moramo ići dalje, te ga ostavljamo pored jezera nalik na Peručko.

Sljedeća destinacija je drevna Golubačka tvrđava iz 1335. godine, gdje stajemo da dokumentiramo to čudo na Dunavu i napijemo se ljekovite izvorske vode.

st-bukurešt11

st-bukurešt13

U skladu sa duhom avanture, pored zdenca hvatam golom rukom mladog i uspavanog poskoka, te ga puštam nazad u prirodu.

st-bukurešt12

Nema potreba ubijati nijedno biće, a pogotovo ono u čijem smo okolišu mi stranci.

Domaće stanovništvo srdačno i zainteresirano za razgovor, iako su većina Srbi podrijetlom iz Hrvatske.

st-bukurešt14

Oko 17 sati dolazimo do hidroelektrane “Đerdap”, koja je treća po veličini u Europi, a ujedno i most prema Rumunjskoj.

Na granici nas propitkuju gdje idemo i koliko novaca imamo. Nije da ne vjerujemo rumunjskim državnim službenicima, niti u ludilu mislimo kako bi oni taj podatak mogli zloupotrijebiti, ali – nekako automatski – svi prijavljujemo znatno manje.

Nakon samo pet kilometara vožnje po rumunjskim cestama ulazimo u “Tavernu”, restoran čiji je gazda Rumunj, ali se nude isključivo srpska nacionalna jela.

I to u obilnoj porciji, u kojoj uživamo uz sam rub Dunava.

st-bukurešt15

Za kraj fotografiramo naše auto uz “Fiću” u rumunjskim nacionalnim bojama, što izaziva smijeh kod prisutnih ljudi, ali i divljenje gazde koji nam daje vizitku i insistira da mu pošaljem fotografiju.

st-bukurešt16

Kažem mu – “Dogovoreno!” – sretan što ima mail i što mu materijal neću morati slati u pismu.

Prolazimo prvih tisuću kilometara i umor utječe na različite faze našeg ponašanja, od bijesa i nervoze, pa do nekontroliranog smijeha i iskrenih priča iz naših života.

Potpuno različito funkcioniranje od onoga kada smo kući. Očito neki drugi zakoni psihologije vrijede na putu.

Pred Bukureštom ulazim na benzinsku uzeti kavu. Koja mi je jedini porok i bez koje ne mogu.

Prvi problem je bilo nepoznavanje engleskog od strane djelatnice, pa spoznaja da mi želi naplatiti kavu za koju nema šećera, ali kada mi odbija uzeti forinte – za koje sam mislio da su leri, a uvalilo mi ih na prošloj pumpi – i kada nakon toga odbija uzeti kovane eure, dobivam lagani napadaj živaca koji rezultira centaršutom kave preko ceste.

Noćimo u nekom motelu na samo desetak kilometara od Bukurešta.

(NASTAVLJA SE…)

 

181274_497603626979884_732855882_n

Druga priča je posvećena dragom prijatelju Kruni Grleviću iz Zagreba, koji je privatnom donacijom pomogao prvi dio putovanja, a osim što mu od srca zahvaljujem, koristim ovu priliku da napomenem kako je taj čovjek jedan od razloga zbog kojih sam zavolio putovanja. Kruno, hvala Ti!


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.9/10 (19 glasova ukupno)

29 komentara na “Split via Bukurešt (“Od vrata pakla do vrata raja”, drugi dio)”

  1. igi

    Odlicne fotke i tekst!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  2. majki

    Jebala vas srbija i republika srpska!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -15 (od 19 glasova)
    Odgovori
  3. Smrt skembicima

    Vrh kao i uvijek!
    Mala opaska, r.srpska nije zasebna drzava moze se naglasiti da je entitet u Bosni, isti je to mentalitet kao i u travniku.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 5 glasova)
    Odgovori
  4. Mare :)

    Super tekst,odlicne slike …steta kave 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. Neno Bulović

    Izvanredno. Pravi putopis. Puno se vidi i nauči. U vrlo bliskom susjedstvu pa i nešto dalje kao da si u nekom posebnom filmu koji se ne viđa svakodnevno. Interesantno je da su neki moji poznanici puni “znanja i komentara” o svemu, a ne miču se deset kilometara od Splita nikada. Trebali bi poći malo sa Jukon i ekipom da prošire svoje horizonte……..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +5 (od 5 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Hvala prijatelju. Kao što rekoh – sreća se može pronaći i metar od kuće, bez putovanja na kraj svijeta. Žalosno je što oni koji imaju novaca “leže uz ćaću”, a zapravo najviše kukaju. Ići ćemo ja i ti prijatelju u Sjevernu Koreju 😉

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +4 (od 4 glasova)
      Odgovori
      • šiptar

        idemo posjetit drugove u Sjevernoj Koreji

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +1 (od 1 glas)
        Odgovori
      • Brlja

        U Sj.Koreju, Pyongyang i skandirat: “Tito, Honeker, Mao, Kim”

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
  6. hipos zrenjanin

    Bravo! Dobre fotke,i odlican tekst

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +4 (od 4 glasova)
    Odgovori
  7. denis NoP

    Dobar tekst, ajmo reci da je drugaciji.Drago mi je da si spomenuo Krunu jer taj lik je pomogao stotine i ujebo sebe.vrlo je vjerojatno da si mu ti prvi rekao hvala.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +4 (od 4 glasova)
    Odgovori
  8. boris

    Svaka cast. Super teks. Samo nastavi pisat putovat i slikavat.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. JozoV

    cilin puten samo sa Hrvatskin pandurima problem. 😀

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Da. i nakon mjesec dana, u povratki i samom ulasku u Hrvatski, opat ista scenena…pisat ću o tome.. 😉

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
  10. Tompinjo

    Odličan tekst kao i svi na ovom blogu. Fotke su super, ali su premale! Šteta! Jel možeš napraviti da kad klikneš na fotku, da se ona otvori u većoj rezoluciji? Ili da legnem uz ćaću 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  11. hsu

    Citan blog od prvog dana…jedina humoristicna stranica u hrvatskoj…stari samo putuj..putovanje je život…
    Sta se tice teksta, jedna mala dobronamjerna kritika…malo je, kako bi reka, suhoparan..bez uvride…takodjer veselin se sljedecen nastavku

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Prika, svaka kritika je dobra. A i ne mislim da je jedina humoristična. Pogotovo jer ima još kvalitetnih stranica, a i skrenuo sam i u socijalnu tematiku, društvenu, putopisnu.. Pišem koliko stignem..ono, iz ljubavi. Slažem se za ovaj tekst. Takav je to bio dan, bez nekih monologa i zapleta. Već u Rumunjskoj će biti jakih priča.. Eto nadam se da fotografije gode… Lip pozz

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  12. БатаРака

    уста вас јеб*м нешто и ви да имате како-треба.свака част на текстовима!
    поздрав из равног Баната 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  13. ...

    Jos od tvojih prica sa torcina foruma kad god prolazis kroz Travnik sjedas kod Bajre na cevap,mislim razumijem uz cestu je.Iduci put stani u gradu I neka te netko uputi do cevabzinice Hari.To je vjeruj mi najbolji cevap u Bosni,svaka cast sarajevskim,banjaluckim cevapima al su kurac za Harijeve.Bajra ti je u pravi tren krenuo u posao s mesom,dosta srece,politicke pogodnosti,seljak kojeg guraju seljacine I covjek napravi cuda.Kada bi ti taj radnik iskreno smio reci sta misli o Bajri prica bi bila drugacija.Sjajan putopis kao I uvijek !

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Iskreno, ovaj vikend sam na putu za Sarajevo i poslusat cu tvoj savjet. Hvala!

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • TheMladichi

        Ipak ne. Travnik mi nije na putu. Ali sljedeci put sigurno..

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
  14. Ultrabg

    Banja su ti tekstovi..Pogotovo ovo i navijacke price! 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  15. TheMladichi

    Hvala!

    VN:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output