Prelazak Bospora (“Od vrata pakla do vrata raja”, četvrti dio)

“I zaista, svaki zalazak je jedinstven i neponovljiv, baš kao i sve u svemiru. Zato treba uživati u toj čaroliji, kao i u svakom lijepom trenutku u životu, kao da je posljednji put.”

1b(U ovoj epizodi Vam poklanjamo 33 putopisne fotografije…)

(Četvrtak, 16. listopada 2015.g.) Jutro nas je dočekalo sivo i maglovito, baš poput smrknutih lica Roma, na improviziranim konjskim zapregama ili zbunjenih pogleda prosjaka, koji su u tom predgrađu Bukurešta sjedili uz cestu, zajedno s još nekoliko neurednih pasa.

Već nakon pedesetak kilometara, s lijeve strane smo ugledali skelu i aute koji se ukrcavaju na nju.

E to je ono misto šta nam ga je Aljoša preporučio. – zadovoljno je izjavio Rakela.

Međutim, zadovoljstvo je splasnulo kada je trebalo kupiti karte. Ispred neuglednog kontejnera je stajao debeli čovjek u kožnoj jakni, na kojoj nije bilo nikakvih oznaka. Smješkao se s onom bradom – koja se crnila ispod kože, iako se nedavno obrijao – i trljao palac od kažiprst, nedvojbeno davajući signale da je on taj kojem se plaća, a ne mala starica iza njegovih leđa.

Tražio je za ukrcaj 35 Leva (približno 135 kn, op.a.), a pošto nismo imali, jer smo zadnje potrošili na gorivo, ponudili smo mu 20 eura. Kako se počeo hvatati za glavu, dobio je još 5, samo da se ukrcamo, budući da nam je rekao kako je to zadnja splav prije večeri.

Nakon što je uzeo novce i stavio ih u džep, obradio se starici koja mu je predala neki papir, a on ga proslijedio nama. Pisalo je užasnim rukopisom “платенo” (plačeno, op.a.), a debeli je nasmiješeno namignuo i rekao u stilu;

– Vidiš bratko, poštenje prije svega.

A na splavi jako šarolika ekipa. Od kamiondžija i ilegalnog taksija s oznakama od papira – “Rabotamo” ili “Ne rabotamo” – pa do nekoliko sumnjivaca koji su gledali u daljinu, jedući one jeftine “smokije” bez okusa.

2

3

Svim tim ljudima je bilo zajedničko pušenje cigareta, za razliku od nas, pa su nas gledali čudno, kao i auto. A ja sam gledao na desetke drugih splavova na rijeci, pa se opet sjetio poštenog debeljka i njegove izjave da je ovo jedini splav do večeri.

– Čudo je taj Balkan, čudo. – promislio sam za sebe i sarkastično se nasmijao.

Iako se gadno naprezao, splav pred raspadom – “Tajfun” – nas je, za nepunih pola sata, doveo do bugarske obale.

7

Država druga, ali apokalipsa ista. Posvuda nered i siromaštvo, a dojam upotpunjava govor nekog političara, čije se vizionarske riječi prenose preko starih, limenih zvučnika, obješenih na betonske stupove

Da bi cirkus bio veći, istovremeno juri Cigo na motoru i pušta neki drugi govor preko vlastitog, improviziranog razglasa, dok mu u pauzi – između govora – svira neka kafanska glazba uz harmoniku.

Bogami, zahuktala se kod njih izborna trka, a? – izjavi sarkastično Mladina, a mi se nastavimo voziti kroz srce Balkana, gdje vrijeme kao da je stalo u šezdesetima.

Ne želim biti subjektivan, te pisati i fotografirati samo negativne prizore, ali zaista u cijelom ovom potezu – od Bukurešta pa do prvih sto kilometara Bugarske – vidim samo bijedu, blato i  zaprežna kola na cesti, a zbunjuje i što većina mladih ne govori engleski, pa se sporazumijevamo na najbizarnije načine.

8

9

Ukratko, da te netko iz aviona baci u ove krajeve s padobranom – tako da ne znaš gdje si –  zaista, ni uz najbolju maštu, ne bi mogao zaključiti da se nalaziš u zemlji – članici Europske unije.

Oko 14 prolazimo kroz Shuman, sivi grad socijalističkog tipa, kojeg mogu zapamtiti jedino po velikom kipu partizana u jurišu, te nekoj ogromnoj skulpturi na brdu – bolje rečeno nabacanim betonskim pločama – koje, kao, predstavljaju nekadašnju, sovjetsku umjetnost.

10

Ceste užasno loše i pune rupa. Nakon nekog vremena ugledamo tablu za grad Ivanovo, te se obradujemo što ćemo konačno naći dućan i benzinsku, ali razočarenje je mala riječ za šok koji smo doživjeli ulaskom u tu “Hirošimu”, sagrađenu od nekih grubih i crvenih cigli.

Srećom, neka zadruga je ipak radila i kupujemo jedini kruh koji je bio u ponudi. Trebam li napominjati da se narod okupio oko nas i gledao u čudu? Međutim, radost ne traje dugo jer odmah iza toga mjesta ponovo ulazimo na makadamsku cestu koja traje kilometrima, a dramatiku pospješuje kiša koja stvara blato. Ali ni tu iznenađenjima nije kraj.

Cesta postaje sve uža, a na kraju i možda dva metra široka i prekrivena raznobojnim lišćem. Samo jedna tabla je na putu – Općina Varaditso – a kraj ceste se ne nadzire, iako nas vodi u šumovite planine preko 700 m nadmorske visine.

Ali situacija još jednom dokazuje teoriju kako nije svako zlo za zlo, jer da nismo ovdje zalutali, ne bi nikad vidjelu tu predivnu šumu na krajnjem istoku Bugarske.

11

12

13

Nakon punih 20 kilometara konačno skretanje desno za Kotel, gdje se konačno cesta širi, mada je i dalje cijela ispucana. Ipak, nastavak puta donosi dobru cestu, lijepe krajolike i šlag na kraju – prekrasan zalazak sunca.

To narančasto probijanje svjetla kroz atmosferu me uvijek oduševi i natjera na razmišljanje. Osjećam da me preplavljuje pozitivna i nostalgična toplina zbog tog putovanja u nepoznato, pa pod dojmom kažem Rakeli;

Prijatelju, uživaj jer se ovo više nikada neće ponoviti. – a on mi odgovori protupitanjem;

Kako misliš da neće? Ma biće toga još.

Trenutak tišine, a onda mu rečem;

Ma biti će još na milijune zalazaka, ali neće biti ovog, kao ni nas…

I zaista, svaki zalazak je jedinstven i neponovljiv, baš kao i sve u svemiru. Zato treba uživati u toj čaroliji, kao i u svakom lijepom trenutku u životu, kao da je posljednji put.

Pred Turskom granicom ulijevamo pun spremnik od 180 litara goriva, plus još dodatnih pedeset u kante na krovu. Ima logike, ako usporedimo bugarsku cijenu od devet kuna za litru, naspram turskih petnaest.

Na bugarsku granicu dolazimo u 19.30 i umalo plaćamo kaznu što nismo imali vizu za Bugarsku. Spašava nas smiješan pokušaj da prilagodimo jezik bugarskom – što zabavlja carinika – kao i pokazivanje mojih “off road” fotografija, kao dokaz da nismo koristili autoput.

S druge strane, Turci nam traže vizu – što je normalan postupak prema građanima Europske unije, koji i njima traže isto – pa nam to rade s osobitim zadovoljstvom.

Vozimo nekih 35 kilometara do Edirne, malog grada sa 140 000 stanovnika, ali s bogatom i burnom povijesti. Grada koji je do 1453.g. bio glavni grad Osmanlijskog carstva i poprište šesnaest velikih bitaka ili opsada, od antičke Grčke do balkanskih ratova.

Iako je 21 sat, grad je prepun ljudi, mahom muškaraca svih dobi. Uglavnom sjede u kafićima uz cestu, gdje igraju na šah ili ispijaju čaj, uz razgovor između dimova nargile.

I ispred objekata s hranom je također red gladnih ljudi jer je ramazan i mogu jesti samo nakon što padne mrak. Obilazimo i snimamo džamiju Selimije iz 1579. godine, čiji devedeset metarski minareti bodu nebo, a nakon toga nalazimo povoljan smještaj za 65 eura za četiri osobe, plus doručak i čuvani parking.

14

Srećom, ne znaju da smo u sobu unijeli plinsko kuhalo, lonac i svinjetinu s graškom, koje nam je spremao naš ugostitelj Mladina.

 

(Petak, 17. listopada 2014.g.) Doručak u hotelu je bio tako dobar, da smo se umalo potukli oko paštete – one jetrene, Gavrilovićeve – što ju je Hainš mudro prokrijumčario.

Kratko smo obišli centar grada u potrazi za vinjetom – za koju su nas deset puta uputili u krivom pravcu do pošte – a primjećujem da je grad uredan i proeuropski orijentiran. Puno više od njihovih zapadnih susjeda, Rumunjske i Bugarske.

15

Neka čudna kombinacija istoka i zapada, koju najbolje opisuje scena gdje neka školarka – u minici, s piercingom po licu i slušalicama na ušima – prolazi ispred kafića u kojem sjede dva tradicionalna Turčina.

Suprotno stereotipnom mišljenju, kako će je oni barem ispratiti mrkim pogledom, ako ne i nešto gore, ali ništa od toga se ne događa. Naime, oni u miru ispijaju svoj čaj, držeći se za ruke, a mladu buntovnicu ni ne primjećuju. I da, ta gesta držanja za ruke – kod Muslimana – nije znak homoseksualizma, već prijateljstva.

Nailazimo i na hotel Kervansaray, mjesto gdje je – na putu svile – izvorno bilo svratište Rustem-paše, Hrvata i Sulejmanovog vizira iz šesnaestog stoljeća.

Uključujemo se na auto cestu i trudimo se prevaliti što više kilometara. Ako išta na putovanju mrzim to je autoput. Tu dosadnu i monotonu dionicu puta mogu koristiti samo za odmor ili čitanje knjiga, kojih sam na ovaj put ponio dvije.

Prva je o fotografiji, čisto da razmišljam o onome čime se bavim u svakom trenutku putovanja, a druga je “Put u skrivenu dolinu”, još jedna iz niza uzbudljivih putopisa, s potpisom moga prijatelja, fotografa i profesionalnog putnika – Davora Rostuhara iz Zagreba. Tako da kroz svoje putovanje, u nekim trenucima, doživljavam i njegovo.

U Istanbul ulazimo nešto prije 11 sati. I oko 12 isto ulazimo, što najbolje govori kolika je gužva, iako ima šest do osam traka u jednom pravcu. Dok stojimo u koloni kod naplatnih kućica, obilazi nas vojska prodavača koječega, od vode i banana pa do auto punjača.

Nisam prvi put u ovoj dvadesetmiljunskoj metropoli, tako da sam pripremljen na gužve, ali me uvijek iznova zaintrigira njihov nacionalni ponos, koji najbolje dočaravaju tisuće zastava – na zgradama, trgovima i ispred poslovnih objekata – kojima Turci kao da se natječu čija će biti veća i viša.

Pravi imperij u punom smislu te riječi. Simbioza povijesti i moderne arhitekture, spoj starih džamija i najmodernijih nebodera. A dali je to put i mjesto koje tražim, koje mi duša želi vidjeti? Definitivno ne.

16

U povratku ćemo stati u njega, trgovati na Bazaru, jesti pored Plave džamije, ali sad idemo dalje. Dalje od turista, gradske vreve i svega onog što me nervira u modernom svijetu. Prolazimo most preko Bospora i službeno ulazimo u Aziju, gazeći kilometre i tog dijela nekadašnjeg Carigrada – glavnog grada istočnog rimskog carstva.

Nastavljamo auto putem za Ankaru, koja je glavni grad današnje Turske. Države koja je modernija i “europskija” od većine članica Europske unije. A ja bježim prema Iranu, pa i dalje, samo da vidim, doživim i zabilježim istinski, originalni svijet koji nestaje.

Jednostavno više volim takav život, a ne onaj moderni copy paste – tako nalik jedan drugom na svim meridijanima – s onim globalnim brandovima, shopping centrima i slijepo nametnutim pravilima.

Na nekih 400 današnjih, a 2500 sveukupnih kilometara od Splita, treskanje trapa postaje neizdrživo, pa gubimo gotovo tri sata na popravak.

Konačno nastavljamo dalje – bez stajanja i na preko 1200 metara nadmorske visine – još punih 400 kilometara, te se u sumrak zaustavljamo u gradiću Aksaray, odmah pored slanog jezera Tuz Golu, što nam je i bio krajnji cilj te dionice. Noćimo u kamiondžijskom motelu za samo osam eura po osobi.

 

(Subota, 18. listopada 2014.g.) Ustajemo po dogovoru u 8, te je bio plan da krenemo u 9 najkasnije. Međutim, krećemo nekih pola sata kasnije jer je naš kamerman Hainš – poput pravog Varaždinca – onako, gospodski komotan, pa smo morali popričati s njim u vezi rokova za doručak, nuždu i iznošenje stvari iz sobe.

17

17a

Iako je cesta jako moderna i kvalitetna, saobraćajne nesreće nas prate cijelim putem, ali mi sigurno dolazimo na jezero Toz Goul u Anadoliji, koje je – sa salinitetom od 32% i 1500 kilometara kvadratnih – drugo po veličini u Turskoj.

Iako je pala kiša – pa teren oko jezera nije suh – riskiramo i vozimo off road, uživajući u beskrajnoj i žutoj pustopoljini, čiju jednoličnost tek ponekad poremeti poneki prelet ptica ili pogled na poneki kostur – davno pojedene životinje – najvjerojatnije konja ili krave.

18

19

20

21

Turista ima jako malo po putu što me istinski raduje. Jezero je poprilično dugo, pa se vozimo uz njega nekih 20 kilometara, dok Rakeli ne zazvoni mobitel s Radio Dalmacije.

Dok on daje intervju, Mladina i ja idemo nekih 500 metara u brdo, gdje smo ugledali stado od više stotina ovaca i koza. Prilazimo dvojici pastira, srdačno ih pozdravljamo i počinjemo komunikaciju s njima.

22

23

24

25

Vidi se da im je drago, pa slobodno fotografiram pejzaž predivnog travnjaka i planina, te njih dvoje kako rade svoj posao. Pojma nemaju za Hrvatsku, dok su za bivšu Jugoslaviju nešto načuli. Pokušavamo nešto s Mikijem Rapajićem i Galatasarayem, ali ne ide jer pitaju da li smo mi nogometaši. Rukujemo se s njima i ostavljamo ih u njihovom neznanju i životu lišenom ikakvog stresa, a oni nam još dugo mašu, jašući svoje magarčiće.

26

Nastavljamo vožnju po modernoj cesti, iako okoliš sve više poprima azijski štih.

(NASTAVLJA SE…)

 

 

27Četvrta priča je posvećena firmi “Mobilisis” iz Varaždina, koja je – donacijom i GPS uređajem – pomogla prvi dio putovanja, a osim što im ose srca zahvaljujem, koristim ovu priliku da spomenem i preporučim kvalitetu njihovih usluga i uređaja. 


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.8/10 (15 glasova ukupno)

7 komentara na “Prelazak Bospora (“Od vrata pakla do vrata raja”, četvrti dio)”

  1. Kero

    Super. Jedva čekan nastavak!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 2 glasova)
    Odgovori
  2. mečka

    Super. Dobar piz teksta, al uvik malo.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  3. Ja

    Miki je igra u fenerbahce 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Hahahha…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 2 glasova)
      Odgovori
    • NOVI PRIMITIVAC

      i ja san to primjetia.al mislin da oni ne znaju ni za fener.hahah….nego samo da se nadovezem na Bugare i njihovo poznavanje engleskog..nekako i razumin te prostore poput bugarske rumunjske….ali ceska je katastrofa po tom pitanju..slovacka i madjarska nesto bolje a ni poljska nije daleko…a drzimo ih ka neke ozbiljne europske zemlje.

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
  4. amidala

    Odlične fotografije! E, da, Bugari ne znaju engleski, ali zato kad čuju da pričaš hrvatski, odmah pitaju: “Možemo li na srpski?”. Tako da uspije se nekako s njima sporazumit. Dosta spomenika iz razdoblja komunizma je ostalo po čitavoj državi – oni su (usprkos svemu što je bilo posli) jako zahvalni Crvenoj armiji što ih je oslobodila. Uglavnom su micali glomazne ili nakaradne spomenike, a ovi manji su ostali. To se najbolje vidi u Sofiji

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output