Cappadocia (“Od vrata pakla do vrata raja”, peti dio)

„Tek kada odrasteš shvatiš da je svijet jedno veliko igralište. Na tebi je da li ćeš se zabaviti s tom šarenom loptom ili ne.“

1(U ovoj epizodi Vam poklanjamo rekordnih 57 putopisnih fotografija…)

Kako smo sve više napredovali prema centralnoj Turskoj, tako se izmjenjivala konfiguracija terena. Pred nama su se, kao na nekakvom prostranom tepihu, izmjenjivale scene prerije, pa polu-pustinje, sve dok se nismo našli na sivoj vulkanskoj zemlji.

Cesta za Acigol – malo mjesto prije dolaska u Neveshir, koji smo izabrali za spavanje u blizini nacionalnog parka Tahiri Milli – je bila prošarana raznobojnim ciglama u arapskome stilu.

Na jednoj dionici nam put prijeći velika grupa ljudi. Kako se približavamo, shvaćamo da se radi o vjenčanju. Rakela još nije stigao ni izvaditi ključ iz auta, a ja sam već okidao fotografije mnoštva omladine u kolu, koji su plesali u ritmu tradicionalne glazbe.

cappadocia02a

Međutim, kako to i obično biva kod muslimana oduševljenih mojom tjelesnom građom, ubrzo se nenadano nalazim u kolu, kao i Rakela. Iz situacije se izvlačimo rukovanjem sa svima, osim žena, naravno, i nekoliko desetaka fotografija s brkatim veseljacima.

Kada smo nakon pola sata ušli u Neveshir, obuzela me cinična misao. Volio bi da sam prvi čovjek koji je ušao u to područje Goremskog parka, da se mogu pohvaliti izuzetnim otkrićem. Ali nije tako.

Prije mene su tu bili milijuni ljudi, koji su poput mene zinuli kada su vidjeli taj krajolik nalik na površinu neke druge planete. Sve te vilinske dimnjake, stožaste kupole od vulkanske zemlje, koje su ljudi lako dubili i u njima se nastanili još od prije Krista.

Uglavnom, o tome mjestu se sve zna, jedino mogu nadodati da bi svaki ga čovjek, za života, barem jednom trebao vidjeti.

Ja sam sada bio tu i namjera mi je bila sva tri dana, koliko smo po planu imali za obilazak lokaliteta, maksimalno fotografski odraditi. Što sam jako dobro i napravio.

Iako je bila kiša, ništa nas nije spriječilo da se već to poslijepodne popnemo na jednu od najvećih kupola u Neveshiru, popularnu Uchisar tvrđavu.

cappadocia03

Ta pedesetmetarska, izbušena gromada je sa svojih desetak katova stršila iznad mjesta i pravi užitak je bio penjati se kroz njene hodnike sve do vrha. A gore nas je čekala posebna nagrada, ako tako uopće mogu nazvati taj čarobni pogled koji je sezao preko malih krovova i vulkanskih čunjeva sve do beskraja.

cappadocia04

cappadocia05

Nakon obilaska tvrđave žurimo naći smještaj prije mraka. I nakon par upita, neki čovjek nas uputi pred apartman Anatalia. Kratko cjenkanje i dobivamo sobu za četvero ispod deset eura po glavi.

I više od toga. Dobivamo u paketu i mladog, nadobudnog gazdu za prijatelja i vodiča. Kaže za sebe;

I am Jokan. Here everyone respected me. I mafia. You are my friends. No problem.

Uživamo u toj njegovoj teatralnosti, hineći da ga doživljavamo ozbiljno i odmah koristimo da pred zalazak sunca stignemo vidjeti još i podzemni grad Derinkuyu.

Kamerman Hainš i ja se spuštamo u taj mračni labirint, ostavljajući vani Mladinu i Rakelu.

Fascinantno je slaba riječ za osamnaest podzemnih katova koji dopiru čak osamdeset i pet metara ispod zemlje. Taj grad, otkriven tek davne 1963. godine, su prvo naselili Frigijci u sedmom stoljeću prije Krista, a nastavile su ga širiti mnoge civilizacije kroz povijest. Najviše Perzijanci kao sklonište od invazija Rimljana i Arapa. Napušten je tek u vrijeme Osmanskog carstva.

cappadocia06

Zanimljivo da je taj podzemni velegrad Derinkuyu, što u prijevodu znači – duboki bunar, mogao na svome vrhuncu razvijenosti primiti preko dvadeset tisuća stanovnika, zajedno sa stokom, a bio je tunelima povezan s još četiri grada, od preko dvjesto manjih u regiji. Po nekoj procjeni, svi oni zajedno su mogli primiti skoro stotinu tisuća duša.

Imao je sva obilježja grada. Od trgova do ulica, stanova, dućana, oružarnica, škola, pitke vode, pa čak i prolaza za bijeg. Svjež zrak, na svim razinama, im je omogućavalo čak pedeset i dva otvora za ventilaciju.

cappadocia07

Osim oružjem, branili su se i lukavstvom, tako da su svaki kat mogli zabrtviti masivnim vratima, a ako bi i ona pala, neprijatelj bi mogao doprijeti samo do polovice grada. Hodnici donje polovice su bili tako uski, da se moglo kroz njih proći samo puzeći, pa je neprijatelj bio ranjiv, baš kao i naša leđa, jer smo nakon nekoliko sati izašli vani skroz pogrbljeni, znojni i s bolnom grimasom na licu.

Već je odavno zašlo sunce, pa zamolimo Jokana da nas odvede na najbolji kebab u gradu. Kada smo rekli najbolji, nismo mislili na kraljevski, jer nas je neki njegov rođak poprilično odrao ispostavljenim računom bez papira.

No to je ionako porez na njegove besplatne usluge kojih smo bili svjesni, pa zadovoljno idemo u sobu i prije spavanja dogovaramo da više nitko od nas ne brije brkove u znak protesta protiv turkmenistanskog veleposlanstva koje nas odbija za izdavanje vize.

cappadocia08

Da podsjetim, u njihovoj državi je puštanje brkova kazeno djelo.

 

(Petak, 19. listopada 2014.g.) Za drugi dan boravka u ovoj čarobnoj zemlji smo imali u planu unajmiti onaj ogromni balon na topli zrak, ali su mi se snovi o prekrasnoj panorami mnoštva šarenih letjelica, iznad nacionalnog parka, rasplinili kada sam zorom pogledao kroz prozor.

Naime, nebo je bilo tmurno i više je mirisalo na orkansku oluju, nego na lijep dan za krstarenje po zraku. Čak je i svemogući Jokan potišteno klimnuo ramenima.

Ne dopuštamo da nam opadne moral jer nećemo imati snimku iz zraka, već sjedamo u auto i jurimo u obilazak tog čarobnog mjesta.

Teško bi bilo iti nabrojati što smo sve vidjeli i obišli u ta dva dana. Sve te vulkanske prerije, brda najčudnovatijih oblika i boja, sav taj spokoj, misterij i strahopoštovanje nad ostacima povijesti ne mogu adekvatno opisati riječi, pa niti slike. Iako sam se potrudio. To jednostavno treba doživjeti.

cappadocia08a

cappadocia09

cappadocia10

cappadocia10a

cappadocia10b

cappadocia11

cappadocia12

Radoznao poput malog djeteta, nema te nastambe u koju se nisam zavukao, zastao i u glavi vizualizirao kako je to možda nekad bilo. Iako je to čisti turizam, nisam odolio i da devu unajmim. Jednostavno volim osjetiti duh takvih lokacija na sve načine i svim osjetilima.

cappadocia13

cappadocia14

cappadocia15

cappadocia16

cappadocia17

cappadocia21

cappadocia18

Posljepodne nas je Rakela odveo do jednog svog starog poznanika. Mi smo ga prozvali Kremenko, jer se stalno šalio sam sa sobom, ispuštajući usklik “Yabba dabba doo…”.

On nas je, po starom običaju, ugostio čajem ispred kuće, a nakon ugodnog razgovora i uveo u nju.

Zbog te kuće smo i došli, jer je ona jedna od onih izdubljenih u tome vulkanskom dimnjaku, a ova je bila naseljena i u izvrsnome stanju. Vlasnik nas je ponosno proveo kroz svih sedam katova, kroz koje smo se penjali skalama, provlačeći se kroz rupe u podovima gornjih razina.

cappadocia19

cappadocia20

Ali jedna kuća me je potpuno oborila s nogu. Policijska postaja. Bila je napravljena u istom stilu i ja sam bio uvjeren da se radi o turističkom triku, što to naravno i jeste bilo, ali nisam znao da je i funkcionalna.

Dakle, u njoj nisu bili policajci od kartona, već oni pravi, mrki, koji su, za malim stolom, uredno ispijali svoje kave i kucali po onim starim pisaćim mašinama.

cappadocia20aaa

Ipak, kraj dana ću pamtiti i po jednoj neugodnoj situaciji. Naime, poželjeli smo imati zajedničku fotografiju na jednoj litici i ja sam postavio svoj Canon 6d na Hainšov stativ. U jednoj izmjeni scena i nerazumijevanju između mene i njega o fiksiranju istog, ja sam išao premjestiti stativ, a aparat je tresnuo o pod.

Taj trenutak pada mi je trajao vječnost, a svi članovi tima su zanijemili od šoka. Znali su koliko volim taj jedini aparat koji sam imao i koji je, uostalom, bio i jedini ozbiljniji na ovom putovanju.

Skupio sam hrabrost i podigao ga s prašnjavog poda. Tijelo ogrebano, ali radi. A objektiv… Njemu, naizgled, onako u dva dijela, nije bilo pomoći.

Tek tada me uhvatila panika jer je to bio radni objektiv, popularni 24-105 mm, kojeg sam ja zvao traktor. Na full frame je davao solidnu širinu i osrednji zoom. A sad sam ostao bez njega.

Na trenutak sam dobio želju vratiti se kući, jer što će mi putovanje bez foto uspomena? Naravno, imao sam i rezervni objektiv, ali on je bio pedesetica koja radi u vidnom polju ljudskih očiju, što bi značilo zbogom panoramama i detaljima.

Nisam dugo očajavao nego sam nastavio fotografirati s onim što sam imao na raspolaganju i molio Boga za dan kada ćemo se stvoriti u gruzijskom Tbilisiju, koji je prvi grad na koji mogu računati da bi mogao pronaći servisera.

Kako nije svako zlo za zlo, nedostatak panoramskih fotografija sam nadomjestio naglaskom na portrete, pa sam ubrzo skupio popriličnu kolekciju zanimljivih ljudi.

Jedan od njih je svakako bio Fakrun, brkati musliman, turkmenistanskog podrijetla, pa smo susret s njim i njegov bunt s brkovima doživjeli kao Božju poruku da ustrajemo u puštanju istih.

cappadocia22

cappadocia23

cappadocia24

Do kraja dana nailazimo na još jedno vjenčanje, a navečer prisustvujemo, meni jako dosadnom, turskom folkloru. Od bogatog programa za turiste, dojmio me jedino trbušni ples, kao i vještina bacanja noža iz usta.

cappadocia25

cappadocia27

cappadocia26

Ali to je već u domeni cirkusanstva, pa sam pomalo željan polaska prema drugoj destinaciji. Mjesec dana je malo za sve što nas čeka u prvoj polovici puta, zvanoj “Vrata pakla” i žestok sam protivnik ostajanja još jednog dana u Kapadokiji.

 

(Subota, 20. listopada 2014.g.) Ustajemo rano i opraštamo se s mladim gazdom Jokanom, koji me pokušava uvjeriti da ostavim objektiv kod njega, pa će on svojoj mafiji narediti da mi ga hitno odnesu na popravak u Istanbul, a odmah zatim staviti na avion za Tbilisiji, gdje ću ga, pak ja preuzeti…

Govorio je on još nekakve nebuloze, a ja sam ga nasmijan zagrlio i zahvalio mu se na svemu. Zadnju fotografiju iz Kapadokije, za ovaj put, sam napravio pri polasku, iz auta.

cappadocia28

Nisam mogao odoljeti prizoru djece koja su se bezbrižno igrala, baš kao mi nekada. Zaokupljeni svojom maštom, nisu nas ni primijetili, a mi smo već bili na putu prema novoj avanturi.

Gruzija nas je čekala.

(NASTAVLJA SE…)

 

 

cappadocia28aPeta priča je posvećena mom dragom prijatelju Draganu Lukiću iz Švedske, koji je privatnom donacijom i samoinicijativno pomogao ovo putovanje, pa mu se mu se ovom prilikom javno i od srca zahvaljujem!

 


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 10.0/10 (10 glasova ukupno)

6 komentara na “Cappadocia (“Od vrata pakla do vrata raja”, peti dio)”

  1. meme

    Impresivno!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Ćoso

    Dobar đir!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. parip

    ajme za aparat i objektiv 🙁 priča super i fotografije samo da su malo veće ne bi smetalo

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. aja

    Šteta šta više ljudi ne prati ove putopise nego one glupe utakmice

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  5. Grdoba

    Kad će nastavak ovog putopisa?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output