Barba Aljoša (“Od vrata pakla do vrata raja”, treći dio)

“S godinama iskustva shvatiš da postoje ljudi koji žive da bi radili i oni koji rade da bi živjeli. Splićanin Aljoša Vrdoljak je zasigurno istaknuti pripadnik ove druge skupine ljudi. Cijelu filozofiju života je sveo na spavanje, hodanje u dobrim cipelama i izbacivanje bilo kakve povezanosti uz vrijeme i rokove. Za sebe kaže da je sretan čovjek.”

1
(U ovoj epizodi Vam poklanjamo 37 putopisnih fotografija…)

(Utorak, 14. listopada 2014.) Ustajemo poprilično rano, budući da nam se putem prema istoku pomakao sat naprijed i da moramo u 8 sati biti kod hrvatskog konzula, naše zadnje nade za turkmenistansku vizu.

Naime, za ulazak u tu zatvorenu zemlju se grčevito borimo mjesec dana, što je i razlog dolaska u Rumunjsku, umjesto u Bugarsku, koja je bila zacrtana u prvoj, originalnoj ruti.

Prvo smo, preko naše veze u Turkmenistanu, probali dobiti garantno pismo – što je naša žena i napravila – ali su joj vlasti uručile samo redni broj čekanja da joj se javi tajna služba i ispita tko smo i zašto dolazimo. A to može trajati i mjesec dana.

Naravno, to nam se nije čekalo, pa smo se ipak odlučili da – u ovoj varijanti – naš konzul pokuša utjecati na njihovog kolegu.

Ipak, koliko god rano ustali, za taj grad to nikad nije dovoljno rano, jer su jutarnje gužve nevjerojatne.

3

Primjećujem da je puno uredniji nego prije četiri godine i da su, barem u centru, nestali oni kaotični čvorovi od kablova, kao i masovne pojave pasa lutalica.

2

Duh Europske unije je vidljiv, ali ne i osjetljiv, jer je prosječna plača i dalje sto eura, a cijene tek nešto jeftinije nego u nas.

4

Prvo dolazimo kod hrvatskog konzula koji nam, diplomatski nasmijano, obećava da će učiniti sve što može za nas, pa smo, puni nade, sat vremena nakon ispred ambasade Turkmenistana.

5

6

Pred ambasadom policija, a predsoblju zelene zastave i nasmijani, tamnoputi čovjek na slikama. Kontroverzni Otac svih Turkmena – Saparmurat Nijazov.

Dočekuje nas neki maleni čovjek s kojim se uz srdačni osmijeh rukujemo i to ono na poznati, hrvatski ulizivački način – obuhvativši njegovu ruku s dvije, sve dok ne shvatimo da je on neki vrtlar u ambasadi, pa ga napuštamo i nasmiješeni hrlimo drugome.

Procedura ista, ali se trenutak poslije pojavljuje i treći, pred kojim se ova dva sklanjaju.

Gospe ti, koliko ih je? – izgovaram u nevjerici, a onda konačno sjedamo u kožne fotelje pokraj veleposlanika države u kojoj nema zajebancije i gotovo sat vremena razgovaramo obostrano lošim engleskim.

Saznajemo da nam se ne isplati čekati tranzitnu vizu, jer je moramo u Bukureštu čekati najmanje deset dana, što je nedopustiv gubitak.

Radije se odlučujemo da tih deset dana lutamo put Irana, dok se turistička viza u tome periodu rješava. Naravno, ako nam birokratska procedura Turkmenistana to omogući.

Pozdravljamo veleposlanika i krećemo ka izlazu, a s gornjeg kata se začuje urlik;

AGAR AHMOG QAERDA? (Gdje si idiote?, op.a.), a naš sugovornik otrči gore.

Da, pogađate, ni on nije bio veleposlanik, nego neki četvrti, koji se nije ni udostojio spustiti do nas.

Ipak, odlučujemo da nam je sljedeći korak još jedan dan Bukurešta, pa odlazak u lučki grad Costantu, gdje 17.10. hvatamo brod za Gruziju.

Nakon doručka od nekog njihovog bureka, nazivamo domaćina, kod kojeg ćemo spavati ove dvije noći i dogovaramo sastanak kod stadiona F.C. Dinama.

Budući da mi je trebalo nekoliko trenutaka da se sjetim koji smo uopće dan na putu, dolazim do zaključka da ulazim u “putničku dimenziju”, gdje nastupa iracionalan pojam o prostoru i vremenu.

Oko podne konačno upoznajem domaćina splitskih korijena – Aljošu Vrdoljaka – i vrlo brzo shvaćam kako će on definitivno postati glavna zvijezda ove epizode.

Debeljuškasti i krupni čovjek, gospodskih manira i usporenih pokreta, sjeda u naše auto i navigaje nas prema Nisanovom servisu, čiju smo uslugu hitno trebali.

I dok smo čekali da nam srede nešto oko guma, započinjemo ugodan razgovor s Aljošom, ako se tako može nazvati njegov ushićeni govor kada on priča i naprasito spavanje kada mi njemu nešto pričamo.

6a

Već tada dobiva moje simpatije. Nevjerojatan lik!

Doznajemo da je u bijeli svijet – iz dobrostojeće i oficirske obitelji iz Splita – otišao već s osamnaest godina, prvo u Pariz, gdje je upoznao ženu – rumunjsku glumicu – i s kojom je 1995. godine otišao živjeti u Bukurešt, gdje je i dan danas.

Iako je u pozamašnim, šezdesetim godinama, onaj životni sjaj u oku odaje razigranog i nestašnog dječaka.

Što je više taj simpatični čovjek pričao, to mi je bivao sve draži i zanimljiviji, a njegove riječi sam zapisivao kao životne postulate.

Kaže da se bavio nekretninama i da je cijeli život radio da bi živio, a ne da bi preživio.

Nisam uspio skinuti s lice smiješak od oduševljenja izrekom, a Aljoša je brzopotezno izbacio novu mudrost;

Ja san ka gljiva. Baci me bio di u svit i ja ću se prilagoditi. – i nadodaje sa smiješkom;

Kako govori rumunjskim jezikom, pomaže nam ne samo oko servisa, već zove i luku u rumunjskoj Constanti – u vezi trajekta za Gruziju – ali dobiva odgovor kako može auto, ali ne i ljudi.

Zbunjeni zovemo luku u bugarskoj Varni, gdje nas još više zbunjuju kontrapitanjem;

A zašto ne idete iz Constante kad vam je bliža?

Nakon još jedne partije ping – pong razgovora, na relaciji između ta dva grada, zaključujemo da je najbolje da preskočimo brod i put nastavimo cestovnim putom – preko Turske.

Ostatak dana obilazimo centar grada, uz nezaobilazanu, i meni već pomalo dosadnu, Causeuseovu Palaču naroda i četiri kilometra dugi bulevar, a što se iskreno kajemo jer je u povratku tolika gužva da se do domaćina vozimo gotovo sat i pol.

7

8

9

10

11

12

Objašnjava nam da stanuje na Bufti, mirnom i rezidencijalnom dijelu Bukurešta, u takozvanom drugom gradskom prstenu. Taj dio grada ima sve što je čovjeku potrebno za život bez odlaska u centar, a koliko je atraktivno svjedoči činjenica što mu je u blizini ogromni park i filmski grad Rumunjske televizije.

Tek kada smo došli kod njega shvaćam koliki je hedonista taj čovjek. Naime, sve je u njegovom životu skladno, od same građe kuće – koja je od drveta i samim time pozitivnih vibracija – do ekološkog vrta sa svim domaćim životinjama, voćem i povrćem.

Osim što jede samo svoju hranu i probrane delicije iz uvoza, ništa drugo ne radi, jer za sve ostalo ima vrijednu suprugu, te najamnog vrtlara i sobaricu.

Na naše opće zaprepaštenje, mrtav-hladan ih naziva patuljcima, u maniri onih starih robovlasnika iz serijala Sjever i jug.

Željko mu pred kućom daje domaći pršut i sir, kao zahvalu za njegovo dvodnevno gostoprimstvo, a Aljoša to ruski hladno ugura u prepuni frižider iz kojeg, kao iz neke hrčkove smočnice, ispadaju najfinije delicije iz svih krajeva svijeta, od Gligorinog sira do najfinijih belgijskih Pralina.

Odmah nas raspoređuje u gostinjske sobe na katu i poziva da se okupamo s njim u bazenu. Iako mi to nije u duhu avanturizma, zbog kojeg nas je i svećenik – u strahu za naše živote – blagoslovio na startu putovanja, ipak ne mogu da odbijem tog zanimljivog čudaka.

Za desetak minuta smo svi četvero bili u tom natkritom bazenu, a onda novi šok.

Naime, zvijezda dana je došao kao od majke gol i onako debeo, s njišućim mošnjama, prošao pored svoje najamne vrtlarice – patuljice, dok ga je supruga – inače lijepa i vitka dama – zbog tog ponašanja urlajući proklinjala.

Kada nam je rekao da se slobodno popišamo u bazenu jer i on to uvijek radi, odjednom smo izgubili interes za kupanje.

Međutim, njegova priča nakon večere je bila nešto najinteresantnije što sam u životu čuo. I najsmješnije, naravno.

Dakle, taj simpatični parazit je rekao kako je radio do četrdesete, a da zadnjih 27 godina ništa ne radi. Evala majstore.

Nizali su se njegovi postulati i preporuke za sreću. Kaže;

Dico moja, čovik bi triba radit samo ono šta voli ili, najbolje, ništa – ako se ikako može.

Gledali smo ga u nevjerici, potpuno šokirani s onim što čujemo. Nije se zaustavljao sipati psalme, pa nam je tako otkrio i tri najbitnije, kojih bi se svaki čovjek trebao pridržavati;

Prvo i osnovno. Ne zaboravite da vas noge nose cili život. Zato ne škrtarite na postolama (cipelama, op.a.) i kupite one najbolje.

Drugo je postelja (krevet, op.a.). Vridi isto ka i za cipele…

Radosno sam zapisivao Aljošine umotvorine, ali kad je izrekao treću, počeo sam pljeskati od oduševljenja;

Sat dico moja…sat… – stanka je trajala nekoliko trenutaka, izazivajući u nama napetost da doznamo što je pjesnik time htio reći. Pa je nastavio, radeći grimase kao da o kugi priča.

To zlo triba razbit čekićem di god ga vidite. Ja sam to uradija ima dvadeset godin i virujte da sam se spasija otkad ih nema.

I zaista, on ga nije imao ni na zidu, ni na ruci niti igdje u kući. Nevjerojatno. Postigao je da se zadnjih dvadeset godina prirodno budi, bez ikakvog alarma.

U današnje doba to postići je pobjeda. Apsolutna pobjeda nad suvremenim načinom života.

Utonuo sam u san razmišljajući o svom novom junaku kojeg bi najradije tetovirao.

(Srijeda, 15. listopada 2014.) Najbolje buđenje ikad. Iskačemo iz kreveta kao klokani, ni sami ne vjerujući koliko smo odmorni i koliko smo lijepe snove imali zbog Aljošinih specijalnih kreveta i pozitivnih iona iz njegove robovla…ovaj, ekološke kućice.

Sjedamo za stol u starinskoj kuhinji i jedemo blago koje nam je iznio vrijedni domaćin. Ima tu sira mladog, pikantnog i onog iz mijeha. Šunke kuhane i one u stanju pršuta. Slanine, čvaraka, kozjeg mlijeka, jogurta, zobi i tko zna još čega sve.

A najzanimljivije je što je sve iz njihovog domaćinstva. Ako, uz hranu, uzmemo u obzir da imaju svoje rezerve vode, te agregate i solarne ploče za struju, dolazi se do zaključka je imanje našeg šjor Aljoše zapravo država u državi, poput Vatikana u Italiji.

O voćnjaku, povrtnjaku i farmi se brine dvoje radnika, a za potrebe većih radova, tu je i malo kontejnersko naselje za prihvat dodatnih radnika.

Ništa se ne baca i sve se koristi, od lišća do izmeta životinja, a sustav navodnjavanja i održavanja sistema je proveden po Aljošinim svjetonazorima;

Šta jednostavnije i automatiziranije, ali sa šta manje elektrike.

Cijeli sustav je toliko genijalan i samostalan da je Aljoša, na duže vrijeme, siguran i u slučaju ekonomske krize i nestašice hrane – po koju ni ovako ne ide u dućan.

Ogromni zidovi i dvostruka vrata ga dijele od ostatka države.

Vitki i agilni Rumunj je radio u polju s gazdaricom, a netko primijeti;

Vridan ti je ovaj radnik. – a Aljoša zijevnu i odgovori;

A je, je…dobar je mali (iako mu je blizu pedeset godina, opa.), samo puno poide. Za troje. Ali vridi mi zlata i dobro ga moja žena plati. I narani sa šnicelima. Pa ja popizdin jer meni ne da, jer sam ka debel po njoj.

Pričao nam je kako je i on nekad puno putovao, ali ne avanturistički poput nas, nego jedino “gdje su plaže pješčane, a žene bez grudnjaka”.

Opalila bi zima u Bukureštu, a ja bi nazva jednog patuljka i reka mu da mi uzme karte negdi di se mogu lipo osunčat. A on bi mi ih donija za Sejšele ili Tajland. I onda bi nazva drugog patuljka, koji bi doša po mene autom hitne pomoći, ukrca me i opalija sirenu do aerodroma.

A kad nam je još opisao kako bi se fino pokrio plahtom na onom krevetu, prasnuli smo od smijeha.

A ća se smijete Gospu van vašu? Pa e, ko bi se gingolava po onoj gužvi u dvi ure? – čudio nam se.

Od mora ispričanih, definitivno najsmješnija je bila ona, kada ga je zadesio državni udar u nekoj banana republici, pa su zatvorili aerodrome.

Ipak, ne budi lijen, došao naš Aljoša na aerodrom i gurnuo nekom službeniku mjesečnu plaču u džep.

Naravno, već pola sata poslije je bio u avionu za Amsterdam. Doduše, u nekom državnom Payperu prepunom laboratorijskih zamoraca, ali je cilj opravdao sredstva.

Plakao sam od smijeha pola sata kada sam ga zamišljao kako sjedi i spokojno čita novine u društvu tisuća tih glodavaca oko njega.

U međuvremenu, Rakela razgovara sa Sašom iz Sant Petersburga – našom vezom za vizu u Turkmenistanu – koji nam kaže da nas Turkmenistanski konzul laže, jer nije moguće da tamošnje vlasti, na vrijeme, preispitaju ženu koja im je dala garantno pismo za nas.

Malo nam pada volja, ali odlučujemo da se ne sekiramo time, nego da idemo po planu, pa što bude.

Bio sam žestoki zastupnik odlaska na put već danas, ali me Rakela nagovorio da je već kasno, da obiđemo grad i da idemo sutra ujutro.

Jedini saveznik mi je bio Aljoša, koji je – iz čiste lijenosti i na sve načine – sabotirao odlazak u grad.

Pokušao se izvući od fizikale po svaku cijenu, pa čak i pričanjem gluposti – A ča imate koju Gospu slikavat po gradu, kad to sve lipo možete skinit s interneta, a? – ali mu nije prošlo.

Ubrzo je navukao svoju košuljicu pred pucanje i već za nekih sat vremena smo bili u centru grada.

13

14

Nevoljko sam obilazio centar, nezadovoljan jer sam bio tako gladan avanture i putovanja. Duša mi je jednostavno izgarala za novim izazovima. Jedino čemu sam se istinski radovao su bili priče nesvakidašnjeg domaćina.

Cijeli dan smo obilazili centar, posebno Nacionalni muzej, manastir Stavropoleos ili po pučki – Crnu crkvu – pa zatim spomenik Drakuli, tj. Vladu Tepešu, odmorište na putu svile Hanul Hanuc – i još mnoge druge destinacije.

15

16

18

17

Naš debeljko Aljoša je cijelim putem ispuštao zvukove negodovanja, te predlagao barem desetak odmora i ručkova, od kojih je barem tri izlobirao.

Kada smo se iz dosade, pret kraj dana, počeli glupirati, shvatili smo da je došlo vrijeme za povratak u kuću. Na Aljošino neizmjerno zadovoljstvo.

20

21

Mislim da se, nakon nas, više nikad nije spustio u centar grada.

U povratku za našim autom trče čopor od deset pasa. Pitam bili nas napali da izađemo, a Aljoša kaže da ne bi, nego da im je to neka igra i pokazivanje lojalnosti ljudima iz kvarta koji im bace hranu.

Ali nadodaje kako su veliki problem u Bukureštu, gdje ih ima preko 250 000 na ulici.

19

Pitam dali postoje azili, a on kaže da ih ima na desetke, ali da su to sve ljudi koji se bogate na račun tih nesretnih životinja, a da ih često ulove i puste nazad. I tako u krug.

Simpatični kamerman Branimir, koji dnevno dobiva po nekoliko nadimaka – od kojih su Blaž, Štef i Đoni već standardni – izražava želju da posjetimo taj filmski grad u Bufti, što mu i ispunjavamo.

Legendarnome Aljoši dajemo za uspomenu majicu i krećemo na zadnji počinak kod njega.

(NASTAVLJA SE…)

 

 

 

298012_319363818080845_532285475_nTreća priča je posvećena dragom prijatelju Tihi Luciću iz Splita, koji je privatnom donacijom pomogao prvi dio putovanja, a osim što mu od srca zahvaljujem, koristim ovu priliku da spomenem njegov “Gentelmans club Mumms” na splitskim Bačvicama, gdje se uvijek možete ugodno opustiti. 


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 7.6/10 (16 glasova ukupno)

6 komentara na “Barba Aljoša (“Od vrata pakla do vrata raja”, treći dio)”

  1. deni

    jebate…ti rumuni su u kamenom dobu

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. šiptar

    Bolje je živit 100 godina kao milijunaš, nego 7 dana kao prosjak.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  3. xxx

    Aljoša – tipična splitska Yugoslavenčina!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +7 (od 7 glasova)
    Odgovori
  4. ...

    Kad sam bio u Bukurestu prije cirka 10 godina zaostajali su za nama 100 godina u svemu al nemogu se sjetit da je bilo pasa lutalica il ja nisam obracao pozornost,vjerojatno ih sada po EU zakonima nesmiju ubijat … Bez obzira na sve nedostatke B mi je ludilo grad

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. TheMladichi

    Ma i meni je. Od Sofije sto puta bolji…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 1 glas)
    Odgovori
  6. parip

    odakle Rakela iskopa ove likove poput Aljoše

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output