Veličanstvena špilja u srcu Vijetnama – Hang En

Kada provučete glavu kroz otvor svog šatora i shvatite da ste noćili u špilji toliko velikoj da se u njoj, bez problema, može okretati Londonsko oko, smjestiti osrednji olimpijski stadion ili parkirati Boeing 747, tada možete reći da ste uistinu sretan čovjek. Vijetnamska krška špilja Hang En je, u glavnoj dvorani, visoka 130 i dugačka 138 metara. Ovo je priča o njoj.

U Vijetnamu, jednoj od najzanimljivijih država jugoistočne Azije koja se dugo borila za nezavisnost i ujedinjenje (Sjevernog i Južnog Vijetnama), najveća je prirodna atrakcija Nacionalni park Phong Nha-Ke Bang u turističkoj regiji središnjem Vijetnamu. Park je od 2003. godine na popisu svjetske prirodne baštine UNESCO-a jer su u njemu brojne jame i špilje – fenomeni tipični za krška područja. Među ostalim, moju su pažnju privukle dvije koje pripadaju u najveće na svijetu, špilje Hang Son Doong i Hang En, od kojih nam je tek druga, manja, bila dostupna za posjet i to prilično pustolovan.

Noćenje u selu Phong Nha

Moja priča vezana uz špilju Hang En, koja je bila jedna dionica moje ekspedicije „Indokineska avantura“ početkom 2016. godine, počinje noćnim polaskom iz živopisnoga gradića Hoi Ana u društvu suputnika Tonija Marušića. Za one koji ne poznaju tamošnje prilike, Azijati, a posebice Vijetnamci i Tajlanđani, svojevrsni su turistički fenomen. Naime, svaka trgovina, rent-a-car, kafić ili bilo koja druga djelatnost, uz svoje osnovne, nudi i turističke usluge tako da, na primjer, u mesnici možete, uz kobasice, naručiti isti autobus kao u ovlaštenoj agenciji. Problem je u tome što nerijetko na prospektima sve izgleda puno bolje nego u stvarnosti. Tako smo kupili karte za luksuzni autobus s golemim krevetima, a dobili minibus s krevetima dimenzija 140 x 60 centimetara.

Ipak, nekako smo izdržali sedam sati noćne vožnje te stigli 337 kilometara sjevernije do sela Phong Nha, koji je startna pozicija za putovanje u špilju Hang En. Selo s ni 1000 stanovnika nudi velik broj soba za spavanje, a mi smo svoju rezervirali putem interneta za samo 10 dolara po osobi. Trebalo je brzo na spavanje jer su vodiči najavili dolazak po nas u 8 sati ujutro.

Profesionalni vodiči

Točno poput švicarskog sata, kombi s vodičima dolazi po nas pred hostel. Za manje od pet minuta se nalazimo s grupom Amerikanaca, 10-ak ljudi u dobi između 20 i 30 godina. Oni zajedno s nama čine malu ekspediciju koja će krenuti put Hang Ena, kako nam je objasnio Dai koji će nas, uz kolegu Baa, pratiti do cilja. Tu su još četvorica nosača opreme i jedan kuhar.

Kratko nam, na tečnom engleskom jeziku, davaju važne informacije te nas nakon 15 minuta uvode u prostoriju gdje zadužujemo opremu. Osim šatora, vreća i hrane, zadužujemo još i kacigu sa svjetlom, rukavice, suhu vreću za osobne stvari, aluminijsku bocu za vodu i čizme – ako ste u kategoriji brojeva od 36 do 47. Ja nosim broj 48, a i volim svoje čizme koje mi savršeno prianjaju uz stopalo, što je na putovanju jako bitno. Uz sve to, svaki voditelj grupe nosi komplet prve pomoći i filtar za vodu.

Kilometar i pol spuštanja niz strmu planinu

Autobus se zaustavlja na improviziranoj stanici, na velikoj nadmorskoj visini i tu tek počinje naše putovanje. Obradovao sam se vidjevši da put započinje blagim spustom niz planinu, ali veselje je trajalo samo nekoliko minuta, dok spust nije postao toliko strm da smo se morali pridržavati za grane ili spuštati četveronoške. Da sve bude još kompliciranije, pomoglo je i obilno blato, kroz koje su naše noge proklizavale, kao i težak, vruć zrak koji je otežavao disanje. I tako gotovo 1500 metara.

– Kroz Nacionalni park Phong Nha-Ke Bang do špilje ima oko 35 kilometara vožnje (slika gore)

Shvatili smo i čemu služe rukavice. Osim za pridržavanje, štitile su nas i od otrovnog bršljana (Toxicodendron radicans), koji zna izazvati mučne i dugotrajne osipe, što je pak dječja igra naspram ugriza zelene zmije čiji je otrov smrtonosan, a koju, na žalost, primijetiš tek kada se uhvatiš za granu na kojoj se odmara. U ovom bi trenutku bilo pošteno od mene da napomenem kako sam ja, kao krupan čovjek u treningu, s fotografskom torbom teškom oko osam kilograma, uz dodatak još dva kilograma osobnih stvari i vode, dobrano zaostajao za nosačima tjelesne mase od 50 do 60 kilograma koji su, pak, nosili više od 20 kilograma i kretali se hitrije i spretnije od mene. Izražavam duboko poštovanje i divim se tim veselim i jakim ljudima pa nakon sat vremena spuštanja napokon dolazimo u dolinu, gdje imamo prvu stanku, uz žubor bistre rijeke u hladu džungle.

Trideset i tri prelaska rijeke – u jednom pravcu

Nakon kratkog odmora nastavljamo pješačenje koritom male rijeke Rao Thuong, koja je u ovom dijelu godine, od veljače do kolovoza, jako plitka. No to ne znači da je nema i da je ne moramo prijeći. Punih 33 puta! Negdje je bila do gležnja, negdje do struka, ali kako god bilo, cijelim smo putem bili mokri, ponekad i s kojom pijavicom na nozi. Meni, kao profesionalnom fotografu, s punom torbom skupocjene opreme, bilo je posebno opasno prelaziti rijeku zbog iznimno klizavog i oblog kamenja.

– Jedan od 33 prelaska rijeke Rao Thoung u jednom pravcu…

Vode u čuturicama nestalo je već nakon dva sata hodanja, a čekalo nas je ukupno 12,5 kilometara koje smo, zbog teškog terena, sporo svladavali. Tada bismo iz studene rijeke filtrirali vodu i punili čuture. Postupak smo tijekom puta, ponovili u više navrata.

Prolazeći kroz velike klance, u kojima je sve bilo golemo, od stabala do listova biljaka, imao sam osjećaj kao da se nalazim u kakvom Jurskom parku, samo je nedostajalo da naiđe neki od dinosaura. Srećom nije, ali smo zato ugledali nekoliko gibona, bezbrojna jata čiopa kao i leptire veličine ptica. Zmije, a posebno kobre, kojima se nadao moj prijatelj Toni, ljubitelj egzotičnih životinja, na njegovo razočaranje nismo sreli. I bujna je vegetacija imala neobične primjerke.

Izdvojio bih mesožderke u obliku vrča (Nepenthes throrelii), zatim biljku koja se na dodir povlači „u sebe“, poput mimoze, pa stablo koje na ubod noža reagira ispuštanjem bijele tekućine i, za kraj, biljku čiji je list kao naručen za veliku nuždu u prirodi. „Nemojte to slučajno napraviti. Imali biste stražnjicu nalik onoj mužjaka pavijana u vrijeme parenja“, upozorio nas je kroz smijeh simpatični Bao. Na pola puta do cilja ručali smo uz logorsku vatru, a pridružio nam se i jedan uniformirani čuvar Parka. Pohvalno je koliko truda Vijetnamci ulažu u očuvanje prirode.

Trgovina u selu Ban Doong

Na jednom brežuljku nailazimo na malo selo s pet, šest kuća, pred kojima je oko desetero djece i dvostruko više pasa. Doznajemo da se zove Ban Doong i da pripada etničkoj skupini Bru-Van Kien, najsiromašnijoj vijetnamskoj manjini koja ima oko 50 000 ljudi. Žive isključivo u planinskim područjima pokrajina Quang Binh, Quang Tri i Thua Thien-Hue. Svoje kuće često sele u bijegu od monsunskih poplava, a nerijetko grade i kuće na stupovima.

– Tradicionalna i jednostavna kuća u izoliranom selu Ban Doongu (slika gore)

Nadalje, vodiči nam nesebično otkrivaju da oduvijek žive bez struje, a na svojim farmama uzgajaju krave, svinje, kokoši i pse. Na pitanje jedu li pse, Bao se zagonetno smije. „Neki možda da“, odgovara, „ali ipak im je milija svinjetina uz prilog od povrća, riže ili riječnih žaba“. Doznajemo i da govore specifičnim jezikom bru, na kojem pjevaju narodne napjeve i to tako kao da ih govore, što zvuči poput nekog mrmljanja. Štuju pretke, a svaka osoba na zajedničkom obiteljskom oltaru u kući ima svoju „zdjelicu sudbine“ koja predstavlja vlasnikovu osobnost. Za pogrebe odijevaju tradicionalne kostime regije Tay Nguyen, a pokojnika ukapaju s ustima punih hrane te s mnoštvom osobnih stvari.

– Djevojčica iz etničke skupine Bru-Van Kie (slika gore)

Kad su me okružila djeca, raznježio sam se i bez razmišljanja sam im dao nešto novca, a Dai mi je ljutito rekao: „Čemu to? Ne valja ih učiti na novac. Tražit će ga i od drugih, a nemaju ga gdje potrošiti.“ Mislim da se samo bojao da će novac iskvariti njihovu autentičnost, što se dogodilo u svim ostalim dijelovima Vijetnama. Na savjest nama da svi promislimo o etičnosti takvih odluka u sličnim situacijama. Onda sam se dosjetio kako da im pomognem, a opet ne dam novac samo za fotografiju. Kupio sam od jednog djeteta staklenku upravo prikupljenog meda boje jantara. Poštena trgovina. I Dai je sada bio zadovoljan. Za kraj upoznajemo poglavara – Ho Phama – za kojeg tvrde da je otac većine djece u selu. Samo nas je ispratio podizanjem ruke i nastavio pušiti svoju cigaretu. Kupovnu.

Grandiozna špilja s tri ulaza

Oko 17 sati napokon nam se ukazuje planina sa špiljom. Velika je, ali sam je zamišljao puno većom, razmišljam u sebi. Kako joj se približavamo, uviđamo da ćemo se do nje još morati probijati kroz jako gusto raslinje. Ipak, dolaskom u samo podnožje brda, shvaćamo da velika rupa nije jedini ulaz u špilju. „Čak su tri ulaza“, objašnjava nam Bao.

–  Prvi, ali najnepristupačniji ulaz u špilju (slika gore)

–  Ulaz u špilju Hang En kroz drugi, sporedni ulaz (slika gore)

Ulazimo kroz tako uzak i mračan prolaz da nam je nužna oprema za špiljarenje s jakim svjetlima na kacigama. Nakon 15 minuta pješačenja ukazuje se tračak svjetla. Svakim korakom sve više… i u jednom trenutku dolazimo na rub golemog kamena, odakle nam se ukazuje prizor vrijedan divljenja. Veličanstvena špilja divovskih razmjera. Čak 130 metara visine i 138 metara širine. Progutala bi Keopsovu piramidu bez problema. Da priča bude zanimljivija, u njoj je čak i plaža od finog pijeska, nanesenog rijekom, a odmah do plaže i idilično jezerce boje tirkiza. Vodiči napominju da svake godine zateknu drukčiji raspored u špilji, ovisno o intenzitetu i jačini monsunskih poplava. Fotografiramo ne vjerujući svojim očima.

Tek nakon prvotnog šoka primjećujemo koliko je zapravo malen onaj ulaz za koji smo vjerovali da je špilja. Iako 20 metara visok i oko 50 metara širok, on je tek prozor za svjetlo zbog kojeg u utrobi ove špilje postoji biljni i životinjski svijet. Kada ju je 1994. godine pronašao istraživač i stručnjak za špilje, Englez Howard Limbert, bilo je oko nje i u njoj ostataka oružja iz Vijetnamskog rata (potkraj 1960-ih u Vijetnamu je ratovalo više od 500 000 američkih vojnika).

Budući da postoje saznanja kako su je lokalna plemena koristila kao zaštitu od nevremena, nije mu preostalo drugo nego da zaključi kako ju je on te godine doista i otkrio, ali samo za ostatak svijeta. Domoroci su za nju znaju odavno. Nakon fotografiranja i uživanja u prizoru, spuštamo se do improviziranog mostića, koji nas dovodi na pješčanu obalu. Potom slijedi postavljanje logora i presvlačenje mokre odjeće.

Malobrojni sretnici u posjetu špilji

Nakon postavljanja logora, do mraka nam ostaje vremena samo za kratko kupanje u jezeru, ekskluzivnom bazenu u kojem je uživalo vrlo malo sretnika. Naime, tek 2015. godine počele su prve organizirane ekspedicije u kojima može sudjelovati maksimalno 5000 ljudi po sezoni. Koliko se Bao sjeća, a u agenciji je od početka, Toni i ja prvi smo Hrvati koji su je posjetili. Iako, naravno, postoji mogućnost pogreške, ali nije bitno. Bitno je da smo tu i da uživamo u ljepoti treće po veličini špilje na svijetu. Druga je Deer (Jelenska) špilja u Maleziji, a prva, zanimljivo, u neposrednoj blizini ove. Zove se Hang Son Doong i u nju se može ući tek nakon nekoliko godina čekanja na listi i to ako ste spremni masno platiti taj užitak. Naime, cijena šestodnevnog izleta iznosi oko 3000 dolara (oko 18 500 kuna).

Dan završavamo uz večeru, logorsku vatru i priču o špilji te razmjenu iskustava s američkim kolegama. Dai nam ulijeva rižino vino i nastavlja nas „hraniti“ korisnim informacijama. Doznajemo da špilja ima oko dva kilometra istražene dužine, ali postoji mogućnost i da je puno veća. Što se starosti tiče, stručnjaci pretpostavljaju da je riječ o više od tri milijuna godina, a u njoj su pronađeni i brojni fosilni ostaci životinja. Kako je rezbari rijeka Rao Thuong, tako se svake godine otkrije nešto novo i zanimljivo.

Fotografija za pamćenje

Buđenje u ovoj špilji jedan je od najuzbudljivijih trenutaka u mom životu. Nakon cijelog dana zahtjevnog pješačenja, istraživanja i ispijanja čašice, dvije, opojnog rižinog vina, jednostavno se utone u dubok, okrepljujući san. Probudio sam se bez budilice, u cik zore. Na trenutak se zbuniš, zaboraviš gdje si, ali kad proviriš iz šatora i vidiš ono prostranstvo iznad sebe, dođe ti da zaplačeš od sreće. Trenutak vrijedan prepričavanja potomcima.

Ubrzo su i ostali ustali pa nakon doručka i kave krećemo u istraživanje špilje. Penjemo se na suprotnu stranu, odakle stvaram gotovo epsku fotografiju špilje. Možda najbolju dosad. Slijedi kilometar tumaranja uskim prolazima i otkrivanje novih dvorana. Redaju se scene golemih stalaktita i stalagmita. Nailazimo na velika debla koja je, tko zna kako, donijela rijeka. Toni nailazi na kostur nekog, očigledno davno, uginulog primata. Divimo se kaskadnim bazenima koje je oblikovala rijeka, gnušamo se pogleda na nekoliko tona izmeta. Naime, nailazimo na mjesto prebivanja više tisuća „letećih lisica“, koje nisu lisice već šišmiši. I to kakvi! Primjerci roda Pteropus mogu biti teži od kilograma i imati raspon krila do 1,5 metara. Pravi vampiri.

– Glavna dvorana u kojoj smo noćili (slika gore)

– treći ulaz u špilju (slika gore)

U samom finišu cjelodnevnog lutanja, napokon dolazimo i pred treći ulaz – najveći i najatraktivniji. Iako je dvostruko uži od glavne dvorane, u kojoj su plaža i jezerce, strop
je nekoliko metara viši pa kroz njega puca atraktivan pogled na zelenu džunglu. I za taj dio špilje Bao ima zanimljivu priču. Kaže da se u stijenama, na samome vrhu ulaza, leže mnoštvo ptica čiopa, a domoroci iz šume kradu im jaja. No poanta nije u krađi jaja, nego u tome da se domoroci do gnijezda penju bez ikakvih pomagala.

Nekoliko sati prije zalaska sunca rastavljamo logor i žurimo se natrag. Ekspedicija je završena. Svi su sretni i sjetni, a Toni i ja, dok svladavamo uspon na planinu gdje nas čeka autobus, kažemo jedan drugome da nam je idući cilj najveća špilja svijeta – Hang Son Doong.

(Za više teksta i fotografija na ovu temu, kupite “Meridijane” br. 198)

 

Bogat nacionalni park

Područje Nacionalnog parka Phong Nha-Ke Bang teško je stradalo u Vijetnamskom ratu, što je dovelo do uništenja vegetacije i životinjskih vrsta. Međutim, danas se šuma gotovo u potpunosti oporavila, a u životinjskom je fundusu 113 vrsta sisavaca (od toga čak 10 vrsta primata), 81 vrsta reptila i vodozemaca, 302 vrste ptica i 72 vrste riba. Zanimljivo je napomenuti da je Park dom čak 23 vrste ugroženih životinja, među ostalim azijskog tigra, azijskog slona, jelena muntjaka i azijskog divljeg psa.

 

Savjeti za preživljavanje

Za posjeta špilji Hang En treba se držati uputa vodiča i formacije u grupi. Ne smije se samovoljno udaljavati od grupe jer džungla vrvi opasnim životinjama i biljkama kao i bombama zaostalim iz Vijetnamskog rata. Ako niste u dobroj ili vrhunskoj kondiciji, nemojte se upuštati u ovo putovanje. Golem napor može štetiti vašem zdravlju, a u najboljem slučaju, usporavat ćete ostatak grupe. Osim profesionalne opreme, koju možete unajmiti, bilo bi dobro da ponesete dodatne duge hlače i majicu dugih rukava, koji se brzo suše, kao i rezervno rublje te šešir za zaštitu od sunca. Tko ne može izdržati u vlažnim čizmama, bilo bi dobro da ponese dodatne ili barem sandale za kamp. Svakako treba ponijeti ruksak obujma 25 litara u koji još možete staviti dodatne čarape, sunčane naočale, sprej protiv komaraca, kameru ili bilo što drugo po osobnom izboru.

 

”Meridijani’‘ su hrvatski časopis za zemljopis, povijest, ekologiju i putovanja koji izlazi svaka dva mjeseca tijekom školske godine. Časopis izdaje istoimena izdavačka kuća koja se specijalizirala za geografska i povijesna izdanja.

Časopis izlazi 5 puta godišnje (u rujnu, studenome, siječnju, ožujku i svibnju).

Pretplatite se. Pretplatom od samo 150 kn godišnje podržavate i putovanja autora TheMladicha, koji je stalni suradnik ovog časopisa.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 10.0/10 (4 glasova ukupno)

4 komentara na “Veličanstvena špilja u srcu Vijetnama – Hang En”

  1. Gigo

    Majstorski napisano. Aj vratio si se u igru. Vec san mislio da je stranica mrtva!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Zoran

    Konačno. Mislio sam da si umro. Samo naprid

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. RR

    Samo nastavi! Di dalje ideš?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. Sarky

    Odlicna štivo, obozavam čitat ovakve pustolovine

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output