Vrijeme dok je internet bio samo za pametne

“Naravno da mlađa garda ne zna tko je gospodin sa slike. Moji su to znali i prije interneta. Išli su u kino Tesla…”

ron-jeremy

„Čika Kure, ubit će te romantika, majke mi!“ – rekao je urbani gangster Biber, aludirajući na nostalgiju svog nižerangiranog kompanjona. Isto tako i ja. Ne mogu jebeno protiv nostalgije kojim je začinjen veći dio mojih tekstova i koje, kao takve, pišem s najviše strasti.

I tako, dok na poslu kradem Bogu dane i uz Franckovu jaku kavu, s mlijekom, buljim kroz prozor u zimsko sivilo, vrlo lako zalutam u neke toplije dane s početka osamdesetih i gotovo da čujem piskutavi zvuk moje, sad već pokojne bake, koji je označavao da je vrijeme ručka i da moram poći kući.

To je bio moj mobitel koji bi me uvijek nepogrješivo obavijestio, a njeno piskutanje melodija istog uređaja. Ma kako iritantan ton bio, moj mobitel je bio zlatni android za uređaje nekih mojih vršnjaka, pa bi Zubin otac, nakon što se ovaj ne bi na prvi poziv odazvao, prošao, onako pijan, glavom kroz drvene rolete, pretvarajući ih trenutačno u piljevinu, dok bi nesretni Genza prošao još i gore.

Naime, proćalavi otac, nalik na Gustava iz crtića, bi ga samo jednom ili dvaput dozvao s „Igoreeee“, a kada bi zaurlao „GENZAAA!!“, znalo se da mu mladunčetu ne gine šaka u bradu po dolasku kući.

Kao što rekoh, nismo imali mobitele, pa čak niti satove na ruci, ali smo se uvijek nalazili točno u minutu i na dogovorenom mjestu.

Jedina tehnologija tih godina je bio televizor, tranzistor i telefon, a ona kuća, koja ih je imala svo troje, smatrala se imućnom.

I dok su u truloj Americi crnci paradirali s onim ogromnim kazetofonima na ramenu, u naprednoj Jugoslaviji su istovremeno paradirali penzioneri, ali s malim Iskrinim tranzistorima, koji bi nerijetko na sred ulice psovali zbog, npr. Vujovićevog promašenog jedanaesterca u Prištini.

Što se televizora tiče, imali smo, poput većine kućanstava, onaj ogromni, crno-bijeli, koji bi moj dida Slavko „popravljao“ šakama sa strane kada bi nestalo slike.

A kada bi ti na ekranu bio samo onaj snijeg, tada si mahnito morao okretati ono dugme na lijevo ili desno, ne bi li pronašao jedan od dva ponuđena programa.

I onda se jednog dana dogodilo čudo. Veliko čudo! Dida je jako dugo okretao, ali rezultata nije bilo. Već je bio ispucao sve zalihe psovki od kurbe prasice pa do bande nesposobne, imenujući tada popularne partijske zvijezde poput Milke Planinc i Branka Mikulića, ali se iznenada na ogromnom ukazao obris nekog bivola u blatu, ali bez tona. Nastavio je dida vrtjeti i dalje, jer taman je bilo vrijeme od vijesti, pa se odjednom začuo govor;

Buffalo è un animale pericoloso, che …

Dida je iznenađeno buljio u ekran, a onda je, nakon par trenutaka, povikao;

ASTI GOSPE LJUDI MOJI… UVATILI SMO ITALIJU!

Cijelu večer se – zajedno s nekoliko susjeda, kojima smo se pohvalili nevjerojatnim otkrićem – uživalo u putopisima i nogometu prekomorske Italije, iako se jedva razabirala scena u mećavi iritirajućeg snijega.

Što se nas djece tiče, mi smo bili najsretniji kada bi u kontejneru našli neku odbačenu televiziju, za koje su roditelji uvijek govorili da su opasne jer mogu puknut kao bomba i pri tome te krhotinom zaraziti jer su, eto radioaktivne, pa bi ih redovito „sašili bovanom“ (kamenom, op.a.) po sred ekrana, a žene bi vikale s prozora: „Ma vidi mulaca, đava ih odnija…banda!!“.

Ipak, od svih tehnologija osamdesetih, najviše smo voljeli kućni telefon, pa bi se okupili kod Čobe, kada bi mu starci bili na poslu, i latili telefonskog imenika, tražeći egzotična prezimena tipa „Bitange“ ili „Kurobase“, da ih upitamo „di si bitango?“ ili „pošto kurčeve kobasice?“, ali je najslađe bilo zvati Zubinog temperamentnog ćaću i podjebavati ga na temu alkoholizma ili mu samo u slušalicu imitirati otvaranje čepova na boci. Redovito bi čovjek urlikao ili razbio nešto u kući, ali kada smo mu, kao strastvenom simpatizeru partije, na kućnu adresu naručili paket od dvadeset biblija, čovjek je doživio živčani slom i na kratko završio na psihijatriji, što nas, ruku na srce, nije baš potreslo.

Ali je potreslo Čobinog ćaću kada su ga dva milicionera doslovno protresli i odvezli u postaju, ne bi li im on objasnio tko je s njegovog telefona komandiru druge stanice rekao da je prasac i još mu prdnuo u slušalicu. A u kurac. A tko je mogao znati da te oni iz milicije mogu locirati po pozivu?

Prošlo je dobrih nekoliko godina dok smo se ponovno vratili u njihov kršćanski dom, a tada su imali i najnoviju tehnološku igračku, koja je zasjenila taj zlokobni telefon. Kompjutor. Commodore 64 ili guda, kako smo ga zvali zbog njegovog zaobljenog izgleda.

Jesu bili obitelj sa sela, ali su tehnološki pratili trendove, najviše zahvaljujući Čobinom bratu Geniju koji je, pretpostavljate, bio genijalac, a uz to i ovisnik o kompjutorskim igricama, pa smo po cijele dana visili u njegovoj sobi i ratovali, birajući vojske Sjevera ili Juga.

Krajem osamdesetih i krajem moje osnovne škole- preciznije u osmom razredu – je uveden predmet informatika, od kojeg se sjećam samo da smo beskonačno uporno i iz nepoznatih razloga upisivali neke oznake „dos“, „dir“, „kuracpalac“ i tko zna što još s točkom ili dvotočkom, a zapravo smo jedva čekali igrati Spacewar, Tetris ili neku drugu, tako jednostavnu, a opet bolesno zaraznu igricu.

Što se interneta tiče, o njemu sam ponešto saznao tek 1995. godine, kada smo razredni kolega Pruže i ja slušali profesora Šušnjaru – šaljivog i prema ženama laskavog Imoćanina (nalik na Maradonu, ali crnog, opa.a) – o tome fenomenu i kako se preko njega može vidjeti “svašta”.

Upravo to “svašta” me natjeralo da nabavim kompjuter. Stari monitor od 15 inchi sam već imao, pa mi je trebalo kućište, koje nabavljam od glupog Đanija iz Torcide. Za ukradeno kućište – koje zove “kutijom” i misli da je bezvrijedno – traži 20 kn, a za “televiziju” – za koju je uvjeren da je u njoj “pamet” kompjutera – čak 30 puta više!

Ja skromno kupujem “kutiju”, spajam je u kući, ali tog interneta nigdje. A sve u njemu pretražio. Sljedećih 5-6 godina kompjuter služi za igru jednostavnih igrica, dok nisam naletio na Antu koji mi nabavlja studentsku CARnet šifru.

Nikad neću zaboraviti prvo spajanje na internet, njegov piskutav zvuk pri uspostavljanju veze i stranicu koja se milimetar po milimetar otvarala punih 5 minuta. Slijedili su sati traženja onog “svašta”, što nam je spominjao vragolasti profesor, i cijeli dan za gledanje samo jednog videa, ali isplatilo se.

Godinama je internet postao nešto brži, pa smo otkrili preteču Facebooku, stanoviti My space, društvenu mrežu za upoznavanje koka i van Hrvatske, a kao navijači smo dobili i forum.org, na kojem smo se svakodnevno družili.

Tada su forumi bili apsolutni hit i doslovno smo živjeli za druženje preko njega. Zašto ga spominjem? Pa zato što je zaslužan i za stvaranje TheMladicha. Na podforumu “zajebancija” se rodio post „The Mladichi – funny pictures“, koji je u dvije godine postojanja imao pola milijuna pogleda i bio je, ako ne prva – onda jedna od prvih stranica za zajebanciju u Hrvata. I dan danas se pamte otkačene fotomontaže, izvještaji i zajebi poput onog sa Šajom i Kurirom.

Deset godina poslije dolazi do ekspanzije humora na internetu i stranica poput Sprdexa, News bara, kao i Facebookovih dnevnih doza za brzu konzumaciju dobrog humora.

A Mladichi i dalje nastavljaju polako, u rutini, sve u skladu s tradicijom iz 2005. godine. Da, stari smo i vjerojatno demode. Kako današnja mladež ne poznaje odlazak u klasično kino ili slušanje ploče, tako nikad neće znati ni za zujanje i sporost tih prvih veza, ali isto tako nikad neće osjetiti taj šmek otkrivanja novog i nepoznatog.

Njima je sada sve servirano, brzo i spremno za konzumaciju. Da se razumijemo, neka još bržeg interneta i ne ponovile se više nikad spore konekcije, ali samo napominjem kako je bilo zanimljivo odrastati u periodu velikih, tehnoloških promjena.

Danas svaka budala ima pristup internetu, svako selo i svaka vukojebina, što se da zaključiti po primitivnim komentarima ispod tekstova. Da seljacima nismo omogučili akciju “Hoću internet”, danas ne bi bilo virtualnih ustaša, partizana i četnika. Da nismo opismenili starije, danas ne bi svaka trafikantica imala svoj profil i spašavala svijet svakodnevnim statusima o teoriji zavjere.

Nemam ništa protiv trafikantica, naravno, samo sam malo ciničan. Želim reći da su u doba društvenih mreža svi upoznati sa svime, osviješteni, ali nitko ne djeluje van svoje sobe i izvan okvira Facebook statusa. Nema više individualaca niti buntovnih studenata koji su stajali ispred tenkova, kao u Pekingu 1989.g. Puno zujanja, a malo meda. Još kad tome ispod svakog teksta dodamo gomilu besmislenih, a često i profesionalno troliranih komentara, dobijemo jedno veliko – ništa. Bezvrijedne nule i jedinice.

I za kraj, naravno da mlađa garda ne zna tko je gospodin sa slike. Moji su to znali i prije interneta. Išli su u kino Tesla…

O Tim Bernes i CERNe, jebem li vas domišljate.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.5/10 (22 glasova ukupno)

12 komentara na “Vrijeme dok je internet bio samo za pametne”

  1. zubizareta

    zubin ćaća je top priče 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. ziko

    tribali bi isprid tenkova stajati? ideale su za budale. živija psp i đoint od metra!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  3. Random10

    Kutija ne vridi ništa hahaha kralja …

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  4. amidala

    Isto se ja ne bih minjala sa današnjoj dicon. I Tetris i Super Mario su mi sto puta draži od bilo koje igre s PS4 🙂
    Kad kažen dici u školi da nisan imala internet u osnovnoj školi, oni kažu: “Ajme! Jadni Vi!”

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. ĐOLE PARK

    Svuda se stizalo i baš smo se lipo družili i to bez presinga prokletog mobitela….da se razumimo život je danas puno brži i vrime nemilosrdno leti,ali dovoljno je pogledat ulice po kvartu,puste su nigdi dice,tišina i samoća,to je produkt ovisnosti o tehnologiji….možemo bit sritni što smo uhvatili zadnji vlak ondašnjeg vrimena.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  6. brzi

    jel Zubo kojim slucajem pok.Alen Vlasic?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. propela

    Kad bi izasa navecer vani smjer gibanja bi se odredija pomocu freneticnog blicanja upaljacen jedno pet sekudi. Onda bi promotrija ima li povratnog blicanja na vidiku i ako ima tamo je ekipa. To je preteca sms-a.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  8. ...

    Ma nema sanse da bih se mijenjao s danasnjim klincima,odrastali smo puno ljepse bez svih kvazi tehnoloskih pizdarija.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 3 glasova)
    Odgovori
  9. CamicaNera

    Ovaj gospodin na slici, odma me podsjeti na ovo:
    https://youtu.be/hP50WZuE0LI

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  10. Lilly

    A šta sam se nasmijala na ovo zajebavanje preko telefona 😂😂
    Lipi dani našeg djetinjstva

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output