Udarnici

Priča o dvojici tinejdžera (i neradnika) koji se nađu u situaciji da moraju raditi kod robovlasnika iz Imotskog

2003.04.03.001

 

Ljeto 1993. godine. Država spaljena, okupirana i opljačkana. Što je tinejdžerima od života preostalo nego klatiti se po ulicama grada, s bocom jeftinog vina iz raduničkog “Veritasa” i pušiti cigare kupljene na komad? Pogotovo onima iz radničkih obitelji.

Djeca “Tuđmanovih 200” su bila odveć zauzeta prepakiranjem humanitarnih donacija ili studiranjem u inozemstvu, da bi gubili vrijeme na trovanje svojih mladih i poduzetničkih tijela.

Školski praznici su bili jako dugi i za sve je trebao novac koji nam roditelji nisu mogli dati, pa je jedina opcija bila obijanje trafika ili rad preko student servisa.

Kako trafike više nisu bile srpske “Borbine”, već lijepe naše hrvatske s modernijim katancima, tako da je splitskoj mladeži preostala druga opcija, kao meni i Dadi, koji smo cijelu noć proveli ispred ulaza s par boca vina, ne bi li ujutro prvi dobili posao. Zaspali smo pred zoru na nekim kartonima.

– Ajmo momci, buđenje! – Rekla je debela i cvikata službenica, koja nas je prekoračila dok je otvarala vrata od ureda. Ono što sam ugledao u tom raskoraku me nagnalo na povraćanje, ali sam se u zadnji tren skulirao, pa sam laktom tutnio kompanjona, kojem je bala curila niz obraze.

Sad je preostalo samo čekati. Za utjehu je bilo jedino što smo bili prvi od još njih pedeset koji su nas, onako zgužvane, u čudu gledali.

I onda se ukazao On. Debeli i dlakavi brko, nalik na tadašnju američku porno zvijezdu Ron Jeremya.
Umarširao je u kancelariju obučen u onu glupu havajsku košulju, hlače od štofa i kožne sandale s obručom oko prsta, posprdno zvane “isusovke”.

Nakon kratkog razgovora, izašao je s nekim papirima u ruci i rekao;
– Ajmo prva tri omladinca sa mnom!

Radosno smo poskočili za njim, zajedno s još jednim momkom, a Dado ga je dobronamjerno upitao;
– A di idemo šjor, koji je posal u pitanju? – Ali iz “Rona” nije izašlo ni slovo.

– Čudan neki tip.. – Pomislih, ali me utješi činjenica da je najbitnije kako smo konačno našli posao, pa sad što to bilo.

Ubrzo dolazimo pred jedan Mercedes W123 imotskih tablica s konjskom potkovom na hladnjaku. Ulazimo u njega, a onda prizor iz Kusturićinih filmova.
Nije me iznenadilo što su sjedala presvučena telećom kožom niti što je volan obložen nekom dlakavom vunom, ali kad sam vidio da se s retrovizora njiše pravi preparirani sokol s crven-bijeli-plavi trakicom oko vrata, nisam izdržao da ne puknem od smijeha. Samo me je prezirno pogledao, pa sam ostatak puta gledao kroz prozor.

Još ga je taj treći lik, izvjesni Ante iz Solina, upitao gdje idemo, a kad nam je vepar kratko procijedio kroz zube: “Jel vi idete radit ili pričat?” – do kraja puta smo proveli u predivnoj tišini.

 

Progovorio je tek kad smo došli pred neto oslobođeni Zadar. Izbacio je dva krampa iz prtljažnika i rekao: “Na!”.

Nisam se pretjerano obradovao alatu, ali što da se radi, više nije bilo povratka. Hodali smo za njim još kratko uz cestu, a onda nam je pokazao na neke kolčiće i rekao;

– Oden raspal’te metar i po u dužini, po metra u širini i metar u dubinu. Jel’ van sve jasno?

Samo smo refleksno klimnuli glavama, a on je još nadodao;

– Unda ja iden poslon. Kad se vratin za tri ure da bude gotovo, pa ćemo na drugu lokaciju i gotovo za danas.

Dok smo se ja i Dado blijedi gledali, vridni Ante je već počeo udarati svoju rupu. Skužio sam da radimo uporišta za one velike reklame.

– A ništa, ajmo onda radit, pa u kurac! – Reče Dado i s onim svojim mršavim, neradničkim rukama raspali po zemlji. I stane psovati.

– Šta je bilo Dalibore? – Upitam ga. A on mi odgovori nervozno, obliven mrtvačkim znojem;

– A neće kramp iz zemlje, majku mu!

Dao sam mu i ja ruke, ali jedva ga uspijemo iščupati.

Nakon toga pokušam i ja, ali rezultat isti. Da ne griješim dušu, provali smo mi to još nekoliko puta, ali nije išlo. Prokleta, kamenita zemlja je jednostavno bila pretvrda.

– Šta sad da radimo, muku ti Isusovu? – Upitam Dadu, a onda zajedno pogledamo u Antu. Kopa k’o vuk.
Nije puno napredovao, ali udara. Upitam ga;

– Pa kako uspiješ kopat kad je ovako tvrda zemlja? – A udarnik mi odgovori, pokazujući krvave žuljeve na rukama;

– Rođo, mene kad zaboli, samo pljunem u ruku i udrem još jače!

Svjesni da nikad nećemo biti kao Ante, počnemo smišljati planove kako se izvući iz nezgodne situacije bez krvavih ruku. Prva je bila moja ideja da slomimo kramp, pa kažemo da nemamo s čime raditi.

Povukli smo se dvadesetak metara u šumu, naslonili alat uz deblo i jedno deset minuta se zaliječali na njega nogama, ne bi li ga slomili, ali nam ni to nije išlo za rukom. To jest nogom.

Pa se Dado sjetio da odglumimo kako mu je nešto upalo u oko, pa da ga moramo hitno voziti u bolnicu.

Dok smo mi smišljali taktiku, eto ti odjednom “Rona” s kesicom sendviča. Trenutno smo problijedili. Šapnem Dadi;

– Trebamo se, kako god znamo, domoći sendviča prije nego šta skuži..

Evo mojim sokolovima marende da mi odmorite malo! – Kaže, po prvi put, nasmijani “Ron”.

Odjednom iz rupe iskoči Ante i zgrabi svoj sendvić. A onda se brko smrkne.

Čekaj, a di je vaša rupa? – Reče, nesvjestan da upravo stoji na njoj, ali je ne vidi. A kako bi i je i vidio kad je nismo ni zagrebali.

Zauvijek ću pamtiti slow motion prizora kako zrakom leti Panino kruh s mirisnom mortadelom, koju je ovaj u trenutku ludila šutnuo nogom. A mi tako gladni.

Sramotno bi bilo citirati iti dio iz bogatog repertoara psovki, a vrijedan detalj spomena je pokušaj Ante da nas opravda kako je zemlja tvrda, a mi nenavikli na težak rad, koji je završio nogom u njegovoj guzici od razjarenog “Rona”, koji je urlao;

– ULAZITE U AUTO PIČKA VAN MATERINA, PODAVIT ĆU VAS SVE!!

Sa šezdeset i devet kilograma i nisam imao neke šanse protiv te duplo teže svinje, ali sam jedan kvalitetan kamen uzeo u ruku, pa da mu ga tresnem o glavu ako krene.

Nije krenuo, ali smo ipak posjeli Antu na mjesto suvozača. Za svaki slučaj.

Psovao je sve do Splita, a onda nas iskrcao na Gripama i otišao bez riječi.

Dado je sutradan došao do njegovog ureda kod crkve sv Petra, ali je umjesto nadnice dobio masnu šamarčinu. Klasa optimist.

Pod čudnim okolnostima su noć nakon popucala stakla na njegovoj kancelariji, ali novce nikad nismo dobili.

 

“Posvećeno prijatelju i kumu Daliboru Režiću”


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.1/10 (22 glasova ukupno)

19 komentara na “Udarnici”

  1. karoca

    hahaha…sad sam po slici skontao,Dalibor mi je iz kvart…ok decko,sijecam se vasih druzenja,dogadjanja po njegovim pricama…neko vrijeme se druzio s onim,danas pomorcem Antom Bulom koji sad je ka neka Torcida…a Dalibor ispaljiiva na njega jer ga druka,cinkao muriji radi nekih kartica,iskaznica…najeba je tad Dalibor radi njega…a ovi sad Torca haha…mogu mislit sta ste sve prosli Juka…super blog!!!ps. vrati se hajduku 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 3 glasova)
    Odgovori
    • Bule

      Evo posto si me tako otvoreno i hrabro spomenija skrivajuci se iza nick-a da ti odgovorim. Sa Daliborom sam ostao ok, druzili smo se nakon “drukavanja” i ostalih “velikih problema” koje je imao nako toga, cak mi je i diplomski rad uvezao poslije svih tih “nemilih” dogadjaja. Inace, sada odem na utakmicu svako prijestupne ali se uvijek rado druzim sa dragim ljudima koje sam upoznao u Torcidi. I za kraj, barabe koje se skrivaju iza tastaure u mracnoj sobici, mogu mi se NAPUSITI KURCA! Doma sam oko 30.05. i narednih dana cu biti u KN pa navrati ako te jos sta zanima…

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
      • TheMladichi

        Nedam se mangupe da nisi mislio na mene. Ma ne virujem da jesi, pošto znaš da ti jebem majku u usta otvoreno, ispred sviju,a ne iza nicka, te da nikad nisam u mraku pošto me uvijek možeš sresti 20 metara od KN u kojem piješ piče s ljudima s kojima sam te JA upoznao. Eto, nadam se da smo riješili nesporazum. Lijep pozdrav!

        Jurica Galić Juka
        095/842-8159

        VN:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +3 (od 7 glasova)
        Odgovori
        • miki

          Katolice nisi ni ti cvijece al svakako u usporedbi a tim debilom,drukarom drazi si mi 100 puta…zao mi samo mladih momaka iz torce,sta ga puše i gube vrime s njim…vrime uvik pokaze svoje,covik svakako kad-tad svati sam i uvidi svoje greske…i svakako netriba priko neta rjesavat i prozivat se…

          VA:F [1.9.22_1171]
          Ocjena: -1 (od 1 glas)
          Odgovori
  2. Satir

    gradska dica, ne znaju krampat 😛

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  3. Anonimno

    hihihi…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. Carolus Magnus

    kada je lako kopat

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  5. sss

    Brale koliko likova imas,kroz zivot sta je proslo s tobon od normale do retaja,treba to sve znat ukonponirat…svaka cast za sad!!!andrija legenda nerad,biber vreca govana,striko tableta,Olujić mali mišićavi,utata…to prika,ocemo tj cekamo travanj mladiche.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 2 glasova)
    Odgovori
  6. dodo

    Hahaha tipicna Hrvatska priča

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. lupk

    ocemo andriju!! 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. birtija

    mina ko tratinčica oko Zadra, a on odvea mulariju da ide kopat rupe…di je sad ovaj “poduzetnik”, zna li mu se sudbina?!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  9. Slavonac

    Katolik zanimljiv kao i uvjek

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  10. matas und lakiren

    Isati..nasmija me rodijace danas

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. abatenoj

    – Čekaj, a di je vaša rupa? – Reče, nesvjestan da upravo stoji na njoj, ali je ne vidi. A kako bi i je i vidio kad je nismo ni zagrebali.
    Eeeee, tako se radi

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  12. e,a

    kako nismo dobili pare, srico moja,
    kod svetog petra, u salonu dicinjih kolica,
    al ti nisan da tvoj dia?
    ajme oprosti.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  13. e,a

    jebente zivot, ostarili smo.
    kako nema nijedna slika iz mostara, sicas se sa onon kapon. 🙂

    rakije rakije amo!!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  14. TheMladichi

    Ku…ac smo ostarili. Ja nikad luđi. 😉 Kumeeeee…amo u Afrikuuuuu.. 🙂

    VN:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output