Poljička kuća

Nakon nekoliko fotoreportaža iz te kultne narodnjačke kuće s periferije Splita, nalik na onu Tarantinovu iz “Sumraka do zore”, konačno vam donosim cjelovitu i istinitu priču o tom fenomenu s granice stvarnog. Uživajte…

2005.07.09.002

 

Bilo je ljeto 1995. godine pred sam završetak rata, kad je moj psiho prijatelj Đin došao po mene u onom svom, prastarom coupe Kadettu s kraja sedamdesetih, otetim u okolici kijevske bojišnice.

Ajde upadaj! – Rekao je, nagnuvši dobar guc iz boce, a čega drugog nego Đina, istovremeno pritišćući gas.

Bio sam u pubertetskoj fazi ravnodušnosti i samo sam sjeo u auto, niti ne pitajući gdje idemo.
Ne može biti dosadnije nego što mi je sad. – Promislio sam i odjurio u novu avanturu.

Doslovno odjurio, jer je ovaj lomio okuke kao kreten.

Putem sam saznao da idemo u narodnjačku kafanu zvanu “Poljička kuća”, čestu gošću crnih kronika lokalnih, a i državnih novina. Bilo je to vrijeme kada je “cajka” udarala na periferiji grada i da nije bilo povremenih naslova tipa “prebijen”, “propucan” ili “masovna tučnjava”, ne bi niti znao da takva mjesta postoje.

A postojala su dva. “Tri ferala” u Kaštelima i ova u Žrnovnici, tradicionalnom uporištu Pravaša i srcu hrvatske Poljičke republike.

Meni je, kao djetetu punka i rocka, najveći doseg cajke bio Mišo Kovač, pa me živo zanimalo tko tu zalazi i kako zvuči ta “cajka” u živo.

Bilo je blizu ponoć i mi smo jurili živopisnim okukama uz kanjon rječice. Odjednom primijetimo kako nešto svijetli u provaliji dubokoj petnaestak metara.

Neko je strada brale. – kaže Đin i mi izletimo iz auta vidjeti o čemu se radi.

Tada smo čuli i sirenu od auta. Bilo je očito da je netko zarobljen u autu traži pomoć.

Brzo smo se spustili, bolje rečeno stropoštali na guzicu dolje i zatekli lika s glavom na volanu.

Gospodine, gospodine.. – budio sam ga, a onda je odjednom podigao glavu i progovorio, smrdeći po vinu kao hrastova bačva;

Koju pizdu materinu oćete? –

– Došli smo vam pomoć.. – odgovorio sam mu, a on me prekinio sa;

– Materi svojoj pomozite. Vidite da spavam i.. – frfljao je, a Đin je sad njega prekinuo;

– Slušaj lapane, sad ću ja tebe uspavat zapravo…

Zlo je spriječila moja pribranost, bolje rečeno bacanje ispred Đina, pa sam ga nakon par minuta uvjerio da odemo od tog nezahvalnika koji je samo zijevnuo i ponovo zaspao na prokletoj sireni. Prva kolateralna žrtva Poljičke, na koju smo naišli.

Parkirali smo pored malog mostića, prešli ga i došli pred ulaz, na kojem su se dva vojnika raspravljala s redarom koji im nije dao da uđu s oružjem unutra.

Ti ćeš mi reći da ostavim pušku kojon se ja borin dok ti drkaš kurac po gradu, a? – bjesnio je jedan vojnik.

Je, ja ću ti reći! – odgovorio je redar hladno.

Vojnik izbulji očima, repetira pušku i poviče;

– ZNAŠ ŠTA, SAD ĆU TI JA…

– Ma šta ćeš ti usro usrani, a?! – Odbrusi mu glas iza redara, a vojnici se smrznu od straha.

– B..bok Apo. Eto mi na…navratili malo.. – Mucao je hrvatski bojovnik.

Aj ne seri nego se razoružavaj ili pali motore nazad. – rekao mu je taj crni, mišićavi lik s čačkalicom u ustima.

Bio je to Edo Aljinović, poznatiji kao Apo, časnik HOS-a, junak domovinskog rata, te strah i trepet neprijatelju na terenu, ali i u gradu, tko bi mu stao žulj. Glasio je za zajebanu  facu i svi su ga respektirali, a mnogi i bojali. Zajedno s bratom Denisom je držao tu gostionu.

Imate li vi momci šta za prijavit? – upitao je redar nakon što su ova dva vojnika ušli.

Đin je samo mrzovoljno klimnuo glavom, a ja sam odgovorio;

A imam samo ovo. – i stidljivo mu pružio džepni nožić.

To se ne računa junače. – te se nasmijao i dodao;

Samo naprid!

Ušli smo i odmah mi je pogled zapeo na sošak s desetak pušaka, pištolja i bombi od gostiju, koje je redar brižno čuvao i evidentirao pod brojem.

Sljedeći korak je bio prolazak kroz neki zastor od grubog platna i našli smo se u srcu tog ludila, uz zvukove dobrodošlice na melodiju “Mile voli disko”, samo što je nije pjevala Lepa Brana, već neka olinjala garavuša, nalik na Micu Trofrtaljku.

Većina gostiju su bili vojnici, a druga polovica seljaci i raznorazne bludnice u mini suknjama. Isključivo garavo crne ili izblajhano plave. Treće opcije nije bilo.

Zabavljali su se klanovski podijeljeni po ograđenim separeima s masivnim, drvenim stolovima, dok je peteročlani bend udarao po instrumentima koje sam prije toga vidio samo u srpskim filmovima tipa “Ko to tamo peva”.

Đin se razgalio i plesao s dvije raspuštenice u naručju, koje su pri njegovim skakutanjima udarale glavom o nekakve tikve na stropu, a ja sam oprezno analizirao ekipu unutra, posebice jednog vojnika koji je usamljen sjedio i mutnim pogledom zurio u daljinu.

Kako mi je predosjećaj govorio da će baš on napraviti neko sranje, nisam skužio da se s druge strane kuha problem. Naime, jedan vojnik je mislio da je uniforma dovoljan razlog da mu se svi sklanjaju s puta, pa je upao u tuđi separe i počeo se nabacivati nekoj djevojci.

Međutim, tu se grdno prevario. Upao je u osinje gnijezdo, jer je Betty Boop pripadala zajebanoj ekipi Dugopoljaca, od kojih je jedan otišao do komina, uzeo, narodno rečeno, “biju”, tj. užarenu cjepanicu, te ovog nesretnika opalio u potiljak, da je doslovno vidio sve zvijezde, jer je žar zaiskrio kao vatromet.

Interesantno kako je muzika “udarala” kao da se ništa ne dešava, sve dok Mica odjednom nije zavikala;

GAZDA BOMBA! – te se čuo udarac mikrofona o pod, škripanje mikrofonije i stampedo muzičara prema izlazu.

Tada sam ugledao onog prvog vojnika kako radi nešto od čega mi se sledila krv u žilama.
Stavio je bombu bez osigurača u čašu i gurao je prstom prema dnu, s kojeg bi se ona vračala na vrh zbog oblika čaše iz uskog prema širokom.

Kako nisam bio znatiželjan pričekati da li će se aktivirati prsnućem čaše ili ispadanjem iz iste, sjetio sam se da moram na trenutak nešto pogledati vani, kao i svi gosti, koji su u toj istoj želji, gazili jedan preko drugog prema izlazu.

U cijeloj situaciji mi je ipak bio smiješan detalj, kada je, u pozadini zapomaganja i naguravanja, napušteni sintisajzer udarao isti ritam: “Unca-unca-unca-unca…”

Ostala su samo dva brata Aljinovića koja su ga razoružala tako da ga je jedan uhvatio u kravatu odzada, a drugi mu se bacio na ruke s čašom.

Nakon toga više nisam imao želju dolaziti u to ludilo sve do 2004. godine, kada sam se opio s kolegama na poslu, pa smo se u zaštitarskim uniformama “Bond Securityja” uputili “gori”, kako smo “Poljičku” šatro zvali.

Službenu Ladu Nivu smo parkirali na dva bočna kola uz brijeg neke uzbrdice i uputili se preko mostića u objekat iz kojeg je treštao narodnjak.

Sve je bilo isto nakon deset godina, osim što više nije bilo gazde Ape. Život mu je stao u 1999. godini, prilikom bizarne igre pištoljem u kafiću znakovitog imena “Baraba”. Ima li išta tužnije nego kad vojnik strada od oružja nakon rata?

Soška za oružje više nije bilo, kao ni redara. Tu ulogu je preuzeo Denis (fotografija dolje, op.a.), brat od pokojnog Ape, i njegova “satara” (sjekira za meso, op.a.) kojom je tako precizno tukao tupom stranom u potiljak. Često je išao s njom i na pištolje i na brojnije goste koji bi mu zgriješili na razne načine.

011

Očito razbijanje čaša nije doživljavao kao grijeh, jer je bez obzira na veliki natpis: “Razbijena čaša 100 kuna!”, stakla po podu bilo i po deset centimetara debljine.

Još kada ti s drugog šanka mašu policajci u službi, od kojih je jedan obješen o drugog da ne padne, a prvi povraća, uz poruku muzičara s lošeg razglasa;

Od Mićine (gazda tvrtke “Bond”) milicije za Srinjinsku patrolu, specijalnooooo…” – onda se rađa ljubav na prvi pogled.

Naime, od tog dana sam se navikao na dolazak u tu konobu, gdje sam kronološki snimao to ludilo koje nigdje drugdje nisam mogao vidjeti, pa sam se ubrzo navukao na ismijavanje svih tih luđaka do te mjere, da sam na kraju i sam postao luđak, navučen na dolazak svaki vikend.

U tih dvadesetak vikenda što sam došao, nagledao sam se tragikomičnih situacija za knjigu napisati.

Sasvim normalna situacija bi bila da netko pijan ili pretučen pluta u rječici ili da prilikom ulaska u konobu ugledaš gazdu kako se u nasadima pome hrva s nekim gostom koji je htio pobjeći, a da ne plati račun.

U civiliziranoj zemlji bi se ljudi zgrozili, a ovdje bi ga se samo pozdravilo;

Evala gazda. Oće li to? – na što bi zadihani Denis odzdravio;

Pomalo momci. Puf. Samo da ovog…puf…majmuna riješim… 

A unutra… Unutra je bilo svega. Osim redovitih tučnjava, pucnjava i ozljeđivanja svim i svačim, bilo je tu i scena za pamćenje, od neobjašnjivog paljenja mukotrpno zarađenih novčanica, pa sve do razbijanja boca o glavu, nakon čega je bila sasvim normalna stvar da se krvave glave priča s djevojkom, koja se ne bi ni obazirala na taj prizor, kao da je nešto najnormalnije na svijetu.

002

003

Osim tih brutalnih scena, bilo je i onih smiješnih. I žalosnih istovremeno.

Tako su jednom “neki” nevaljanci izašli u vrt, uzeli crijevo od vode, provukli ga kroz prozor od wc-a i pustili vodu na najjače.

Nije dugo trebalo da nađe put, preko pijanih nogica do kablova na podu. U jednom trenutku je nakon “BOOOOOM!!” nestalo struje i muzike, a kad je iznervirani gazda podigao sklopku osigurača, ustanovilo se je nestao i veći broj novčanika.

Muzičari su isto bili posebna priča. Osebujni, od pjevača zadružnog ranga, preko popularnijih, tipa Siniše Vuce, pa sve do, npr. harmoničara Senada (slika dolje, lijevo, op.a.), koji je znao istovremeno pušiti, piti, jesti i svirati, te po potrebi i nokautirati gosta koji bi ga provocirao, što sam na svoje oči vidio.

A što reći na omladince koja bi stavili čašu na glavu, te se natjecali tko će duže izdržati da mu ne padne s glave, radeći čučnjeve istovremeno?

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

005

006

Poput Tarantinovog kultnog filma “Od sumraka do zore” i ovdje je blud bio sastavni dio ponude, od striptiza nepoznate i pijane gošće, pa do sexa u wc-u, u kojima su uživali gosti najosebujnijih karakteristika i koje si mogao sresti samo ovdje i više nigdje na planeti zvanoj Zemlja.

007

U moru posebnih likova, izdvojio bih (dolje, s lijeva na desno, op.a.) Čagera, lika koji je svaku, ali baš svaku večer bio u Poljičkoj, i to sam, te bi plesao od prve do zadnje minute boravka, nakon čega bi tajanstveno nestao.

Drugi, a ništa manje bitan, je bio Folk, lik koji je taj glazbeni pravac ozakonio kao vlastito ime, tetovirao, isprintao na odjeći i oblikovao frizuru po ta šetiri slova. Predaja kaže kako čak ni bolesnu majku nije odveo u bolnicu, kada joj je pozlilo, da ne bi propustio koncert Mitra Mirića u Kninu. Treba li još išta nadodati?

008a

I na kraju, anegdota za trećeg gosta, u poznim godinama, koji se spustio iz sela na hladnu bevandu, a dobio šaku “Extasyja” čašu dok je bio u zahodu.

Pola sata kasnije je tako strastveno plesao, da ga je seoski drugar, nakon dužeg začuđenog promatranja, u nevjerici upitao;
Mate, majke ti Isukrstove, ovo je prvi put da te vidin da tancaš! Šta ti bi?! 

Deset minuta nakon se počeo puhati kao žaba, do te mjere da je svima izgledalo kao da će mu glava prsnuti, ali je na kraju ipak samo  pao u nesvijest, a konobari su ga složno iznijeli vani i bacili u povrtnjak, imitirajući posprdno kako bacaju vreću krumpira;

– Letiiii, letiii, letiiii…govnooooo… – a ostali gosti su razdragano pljeskali.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I na kraju riječ, dvije o pjevačicama, koje su nehotično i kumovale zatvaranju ove mistične kavane. Kako?

Pa samim time što su svojim seksipilom bile povod mnogim tučnjavama, a jedna je bila fatalna za sudbinu “Poljičke”.

010

Zvala se Eldina Duratović (slika gore, u sredini, op.a.) i bila je najsretnija osoba na svijetu kada je s Denisom potpisala ekskluzivni ugovor o stalnom angažmanu u tom prestižnom objektu, ali nije ni sanjala da će se to jutro, 21.02.2005. u nju “zaljubiti” vukovarski kamiondžija Zvonko Šego, koji ju je pred zatvaranje samo prebacio preko ramena i jurnuo s njom prema parkingu tolikom brzinom, da joj je još u ruci ostao mikrofon, s kojim je vukla deset metara kabela za sobom.

Na parkingu ju je ubacio u svoj kamion, a Denis Aljinović je stao pred njega, misleći da se ovaj šali, pa mu je rekao;

– Ajde Šego ne zajebavaj, vrati mi malu.

Ali Šego se nije zajebavao. Rat je učinio svoje i pred njim se ukazao tko zna tko.

Okinuo je rafal, od kojeg je tri metka pogodilo svoj cilj.

Denis se nakon par mjeseci oporavio, taman koliko je još i Poljička kuća radila, prije nego što je otišla u povijest, koju sam vam ja, nadam se, barem malo dočarao.

Kako sam u tih godinu dana imao nekoliko gigabajta foto materijala, pojavila se želja da dio toga objavim i podijelim s drugima na društvenim mrežama.

 

Tako su zapravo i nastali TheMladichi…

 

Počivala u miru Božjem!

 

 

Novinski članak o pucnjavi u “Poljičkoj kući”

Video klip “Poljička kuća”


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.4/10 (21 glasova ukupno)

25 komentara na “Poljička kuća”

  1. bepo

    kakav šljam…tako šta nema ni u Pančavu!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +4 (od 4 glasova)
    Odgovori
  2. Jole-ST

    Istina, ziva istina.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. xxx

    meni ovo pari pretjerivanje

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. Tyson

    Ovo je mila majka napisano kako je stvarno bilo hahaha vrhunski tekst 😀

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  5. banditkg

    http://youtu.be/3cQUV5iapgc

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 2 glasova)
    Odgovori
  6. Foxy

    JA NISAN NIKAD BIJA U POLJICKOJ KUCI , VOLIJA BI DA SAN DOZIVIJA TU ATMOSFERU , MADA , MORAN PRIZNAT DA BI ME BILO STYRAJ

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. Foxy

    Straj

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. 100brec

    Zahvaljujuci adrenalinu i alkoholu jedne sam večeri okrenio auto na krov (oko 120 km/h)
    pokušavajući oborit rekord na ruti Poljička-Stobreč…eee pameti..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  9. miško

    Istina je sve napisano “From dusk till dawn…” Samo ovo proživljeno može se ispričat,mada ti,jebi ga,neće virovat niko ko nije bija…!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  10. Poljicanin

    Sve je kako pises samo si jedno falija.Poljicka ti je bila u Srinjinama, a ne u Zrnovnici….

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. miki kikiriki

    I Zrnovnica nije u Poljickoj Republici…Stovise u danasnjoj Zrnovnici bi zavrsili sitne varalice I lupezi koji su bili izopceni I prognani iz Poljicke Republike…eto malo I povijesnih cinjenica….Mladichi I educiraju 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  12. kogo

    Jedan put smo mi isli gori kad je pivala Super Silva,kad ono kraj Rusa nas stigne par kombija specijalaca.Kaze mi prika,valjda idu negdi na vjezbu.Kad ono isprid Poljicke show,lik izvadija skracenu sacmaricu i priti da ce sve pobit zbog nesritne ljubavi.BTW Koliko ste vi u Poljickoj Republici imali kriminalaca i kurvi kad ste uspili napunit Podstranu,Kucice i jos i izvozit u Zrnovnicu?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 3 glasova)
    Odgovori
    • mickey mouse

      Podstrana je oduvik dil Poljica, rijeka Zrnovnica je granica s jedne a Cetina s druge strane…

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
  13. Jukic

    hehe…jel ovo majke ti BUlic tamo heheh

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  14. ex-mladich

    Sve je istina. Kad nebi ima di.isa san u Poljičku. Susid Jure je uvik griza čaše kad bi se napija, a ja bi mrtav pijan upila pevaljku.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  15. Postovanje

    E tko je god ovo napisao malo pretjeruje barem sto se tice mene i moje price!
    Dragi gospodine moje ime je Eldina Duratovic i da pjevacica bas ona o kojoj ste ovdje napisali ne istine i lazi!
    Zasto se mene smatralo onakvom kakvom me smatra svijet primitivaca zatosto sam pjevacica!?
    Za informaciju Vama i takvim slicnima, od tog pjevanja sam prehranjivala bracu sestre i majku i sebi placala skolu i to sam zaradjivala svoj novac posteno i mukotrpno bas kao u opisu uz milijon problema tuca i sve je to trebalo psihicki podnjeti.
    Niti u jednom trenutku tu noc niti bilo kojenoci prije nisam dala povoda ggospodinu Šegi, vec mi je nudio novac 15.000 kn da idem s njim u hotel sto sam naravno odbila i onda je rekao ici ces milom ili silom na sto sam se ja nasmijala.
    Bio je fajrunt sjela sam sa muzicarima u auto ali on je izasao lrije i zatvorio kamionom parkiraliste i nismo mogli van. Izasao je sa puskom van i rekao meni da izlazim u tom trenutku je Denis zatvarao vrata od poljicke i vidio njega sta radi i potcao prema njemu i govorio mu Sego ne budi lud sta radis! ?
    I sego ga je ranio Denis je odma pao na koljena i obsa opet meni se obratio da izadjem ili da ce ga dokrajcit… Uspijela sam ostat pribrana u glavi i ako sam ae neopisivo bojala. Rekla sam dobro bemoj ga ubiti izaci cu…
    E onda je nastala pustolovina koje se nizi malo ne zelim prisjecat!
    Tukao me cijelim putem dok je vozio kroz neke uske puteve i ne znam koliko puta smo mogli sletiti sa ceste. Udarao me aa munimcsanzerom u glavu razbio mi je glavu povadio arsenal oruzja bapred na nasku od kamijona.
    Jedva sam ga nagovorila kroz suze da se parkira da razgovaramo da se nista nece dogoditi da mozemo sve rijesit.
    Na moju srecu parkirao je kamijon iza zatvora ili u blizini zatvora… Potraga je vec nastala za mnom to sam bila sigurna i svijesna.. onda sam dobila batina da sam bila plava kao indigo papir… nakon dugog vremena meni tada je i minuta bila vijecnost dosla je policija.. on je htijo pucat na njih govoreci bolje da ja njih ubijem nego oni mene … Nakon prepiranja i natezanja sa policijom rekao mi je da izadjem van. Kad sam se docekala lrvog policajca pala sam u nesvijes sebi sam dosla u bolnici! Toliko o tome kakve su pjevace ( nismo sve iste) …
    Ovo je prava istina sto se dogodilo te noci, al primitivci misle da sam ja dala povoda i samim tim izazvala ovaj slucaj.
    Eto mozda da sam otisla sa gospodinom nebi bila vjerovatno toliko losa nebi se moglo pricat toliko lose osim mala je dalaa….
    Uzas!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +5 (od 7 glasova)
    Odgovori
  16. TheMladichi

    Draga Eldina, nitko ovdje i u niti jednom slučaju nije napisao nešto loše o pjevačicama u globalu, ali moraš shvatiti da se radi o crnohumornom portalu kojemu i jeste cilj borba protiv gluposti, predrasuda i nepravde, ali na satiričan način. A narodnjaci onog tipa su zaista nešto što je okupljalište dna ljudske civilizacije. Žao mi je što je priča dotakla i dio tvoje tragedije, ali je bila najbolji način da se ispriča sva tuga i besmisao takvih mjesta. Koja su u suštini i opasna, u što si se i sama, nažalost, uvjerila. Eto, ponavljam da mi je krivo ako te tekst uvrijedio, ali nema govora o tome da te netko osuđuje zbog posla koji si radila. Zašto bi? Pozz

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +9 (od 9 glasova)
    Odgovori
  17. Zvone

    Seljačka je bila u Srinjinama, a ne Žrnovnici tuntle nepismeni!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  18. parip

    jel ono Buli.. na slici tamo 😀 mafija jedna :D.odlično si ovo napisa baš mi vrhunski za čitat u sitne sate.ne da mi se ić spavat guštam čitat 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output