Vesela polnoćka

 

Badnja večer. Split, 2014. godina. Nakon Krista, naravno.

Gledam našu skromnu, ali toplu kuhinjicu i na stolu veliku voštanu svijeću, kako ambijentalnim svjetlom obasjava lica sretne obitelji.

Dobro, prokleta Elektrodalmacija nam je jutros isključila struju pa smo svakako morali paliti voštanicu, ali se baš fino uklopilo u ovaj sveti dan rođenja malog Isusića.

Nemamo ni prigodne glazbe s radija, baš kao ni iz crno-bijele Gorenjine televizije, ali s oduševljenjem slušamo našu Žozefinu kako piskuta drugu strofu iz “Eve Marije”. U trećoj mi, zbog decibela, puca čaša u ruci, pa se vino prosipa po meni i stolu.

Kršćanski tolerantan, samo se nasmijem i kažem kćerkici;

– Žozefina dušo, dosta si pivala. Aj odmori malo svoje anđeoske glasnice i donesi tati krpu da se obriše.

Badnjak je obiteljski dan i nema šanse da se ljutim na svoje bližnje. A ionako u čaši nije bilo vino nego neka kvasina, pa i nemam za čime žaliti.

Gledam onu našu jelku u svoj raskoši i baš razmišljam kako ljudi mogu biti dosjetljivi u krizi. Zapravo, to i nije jelka, već obična grana iz parka i baš je fino što smo ostavili onu kukuljicu od borovog prelca. Em što nalikuje na decentni svileni vrh jelke, tj. bora, em što ćemo za koji mjesec imati što i jesti.

A kuglice su tek posebna priča. Svaka je unikat i ručni rad članova naše divne obitelji. Na primjer, ja sam žvakao novinski papir i rolao ga u kuglice, vrijedni sin Paško je obio trafiku i donirao onu plastiku nakon požderanih jaja, a Žozefina je sve to vrijednim rukicama obojala.

Improvizirali smo i junake oko betlehemske štalice, pa je ulogu Josipa preuzela PEZ figurica Šilje, Marije kartonski isječak od glavnog lika s kutije “Medolina”, a Isusek je, srećom, bio original. Svjećice, pretpostavljate, nismo imali, ali bi se Paško svako malo ustao, stao iza i radio “light show” upaljačem.

Od životinja smo imali samo pingvine, jer su to jedine figurice koje sam u “Mullera” uspio strpati u džep, prije nego se blagajnica zatrčala za mnom.

Finiš blagdana je bilo Grozdino postavljanje večere.

– Ajmo dico, navaliteee.. – sretno je graknula moja zakonita i stavila ogromnu posudu na stol.

Kako su mi sline udarile na nos, uhvatio sam se kutlače i zagrabio po dnu. Pogledam, a ono u njoj kuhani krumpir i čep od pluta.

– Ok, valjda ću bolje sreće biti drugi put.. – promislim, pa opet zagrabim i – ista stvar.

– Grozde, a meso? Di je meso? – upitam ženu, hineći da sam smiren.

– Kakvo meso Mate? Pa Badnjak je, danas se posti – odgovori Grozda žvačući krumpir.

– Postin cili život kruv ti jeben! Danas oću meso. ME -SO! – rečem i odgurnem onaj tanjur protestno.

– Ajmo, ustajte svi! – rečem i krenem prema vratima.

– A di ćemo tajo? – upita me Žozefinica.

– Vodi vas tajo na večeru. I to onu mrsnu.

Koračam na gornji kat, a obitelj me začuđeno prati. “Kuc-kuc” po blindiranim vratima, iza koje ori pjesma “Bum Cile bum”.

Vrata mi otvara nepoznati čovjek, iako je stan provjereno od guzonje Mije. Iz prostorije ipak začujem poznati glas, koji upita;

– ’Ko je to Ljubo prid vratima? – a čovjek s činovničkim naočalama se cinično nasmije i odgovori;

– Prosjaci neki. – pa pogleda mene u “Yassa” trenirci i Paška u mornaričkom odijelcu pa nadoda;

– Ili možda čak maškare, mada me buni, s obzirom na to da je Božić a ne Uskrs…

U to se začuje zvuk poput drobljenja stiropora, uz popratni – “AAAAAUUUUUUAAARGHHH…”, a ja uđem u stan vukući šaljivca za okrenuti nos.

– Kojim dobrom Mate moj? – upita me kotarski političar Mijo zbunjeno, taman dok mu je supruga Milunka u stilu Višnje Pevec završavala narodnjački hit.

– A Badnjak je moj Mijo. Doša san ti malo u posjetu kako je red i običaj. I naravno da tvojima iz parti..ovaj. HDZ-a neću reći kako ti žena piva nepodobne pisme..

Debeloguzi Mijo se zacrveni poput Alana Forda i s mukom procijedi;

– Ma to se mi šalimo suside. Znaš da san ja žestoko protiv tih neprijateljskih elemenata… i moja kuća je i vaša kuća…

– Znan diko moja.. – odgovorim mu punih usta od purećeg batka, kojeg sam upravo završavao.

Sljedećih dva sata je Mijo sa ženom i gostima sjedio u fotelji, potpuno paraliziran od prizora ispred njih.

A uglavnom su gledali mene i Grozdu kako im jedemo drugu puricu i treći karton kolača, dok su se Paško i Žozefina radovali otvorenim poklonima i mazanjem najmlađeg Mijinog sina krempitom po licu.

Ubrzo je gost sa ženom otišao, pravdajući se da ga, kao, boli nos, a mi smo ostali našem Miji raditi društvo. Koliko sam god ja popio tog crnog, misnog vina, toliko je i on popio, samo puta tri. Imao sam osjećaj da se, iz nepoznatih razloga, pokušava na smrt opiti.

Kada smo ispili devetu bocu, predložio sam mu da bacamo petarde s balkona i palimo prskalice.

On, Milunka i Grozda su, uz upaljene prskalice, pjevali “Tiha noć”, a meni je slučajno iz ruke ispala prskalica baš na tendu od predsjednika kućnog savjeta, koji je prije par dana rekao da će me tužiti zbog neplaćene vode.

U tren je plamen progutao tendu, a čovjek je u svetoj noći psovao sve po kalendarskom popisu.

U jednom trenu je pogledao put gore i stisnutih šaka iz progorjelih rukava zaprijetio;

– Jebat ću ti majku sad!

Povukao sam se unutra i bocnuo razdraganog Miju pod rebra;

– Prika, onaj doli ti psuje majku.

– Ma koji… – upitao je i nagnuo se preko balkona;

– Šta govoriš ti budalo? 

– JEBEN TI SIME ĆAĆINO!!!! – urlao je izbezumljeni čovjek.

– Ma kome debilčino? – pokušao mu je Mijo proturječiti. 

– ZAKLAT ĆU TE ISUKRSTA MI! PLJUJ!! – urlao je čovjek i pljuvao put gore.

Diskretno sam povukao Miju unutra i savjetovao ga;

– Nije me briga, ali ne može on tako govorit sa predsjednikon našeg kotara. Još se i priča da je četnik. Neznan Mijo…nevalja…

– Dobro ti i kažeš. Sad ću ja…hik.. njemu zovn’t miliciju. To jest policiju. – napali se debeljko te uzme mobitel i nazove neki broj.

– Alo jeli to druga stan’ca. Aj daj mi Keru. Reci mu da je Mijo iz stranke. – nakon par trenutaka se neko javi, a Mijo mu ispriča nemili događaj.

Sad je lik s druge strane nešto pričao, pa ga Mijo prekine;

– Čekaj o’š ti radit ili nećeš? … Pa šta da je Božić? Nemoj da, hik, moran Tonća zvat. A? … Šta govoriš? … Odma Gospe ti sinjske, nega kad?

Ubrzo je došla policija i još brže pendrecima ispratila predsjednika kućnog savjeta u službeno auto.

– E tako se to radi. Bravo Mijo. – potapšao sam ga po leđima i otvorio novu bocu.

Pili smo još dugo, nazdravljali, ljubili se i prepričavali svoje priče iz mladosti, dok su Milunka, Grozda i djeca spavali na kauču.

Osokoljen alkoholom, Mijo ustane i reče;

– A…ajmo Mate na … hik… polnoćku! – te ustane i stavi u džep nekoliko petardi, od kojih je na jednoj pisalo: “topovski udar”.

– A ova… hih… ova je za u ponoć. Da probudimo partizane. Hik. Kad Mijo puca, o..onda se i dimi! – te krenemo vidno pijani.

Dok nas je taksi vozio put crkve Gospe od zdravlja, Mijo me poljubi u ćelo i reče;

– E jesi komunista, ali si mi drag! Hik…

A ja mu odgovorim da nisam komunista nego proleter, na što se prasac nasmije i nadoda;

– Isti kurac moj Mate.

Pa oba zapjevamo: “Amerika i Engleska, bit će zemlja proleteeerskaaa”.

Ušli smo u crkvu oslanjajući se jedan od drugoga, pa se zaustavimo kod časne koja je svirala na orguljama. Mijo poravna kravatu i pruži joj pedeset eura uz;

– Aj mala zasviraj “Jasenovac i Gradišku staru” da moj… hik … Mate ne bi pomislijo kako sam njiov! 

Kako je to poprilično glasno rekao, svi se okrenu prema nama, a svećenik nas prostrijeli očima. I crven od bijesa nastavi molitvu.

Sad se Miji učini kako bi trebao napraviti nešto pametno pa se uputi oltaru upaliti svijeću. Kako sam se zabuljio u nabrekle dojke katolkinje do sebe, nisam ni primijetio što on radi.

A on je palio svijeću. I to onu veliku iz džepa.

Uspio sam samo da viknem;

– MIJO NEEEEE!!!! – a onda je grunulo – “BADABOOOOOOOOOOOOM!!!!!!!”

Do Smiljanićeve me prebacila hitna koja je prema bolnici vozila pougljenog Miju i nekoliko anđelčića iz zbora sa spaljenim krilima.

Jeo sam ostatke Mijine francuske, a Radio Dalmacija je u flash vijestima javila;

– trllup…trllup… Više ozlijeđenih na večerašnjoj polnoćki u Splitu… trllup…trllup… Po prvim saznanjima za teroristički akt je kriv lokalni političar Mijo Plazibat… trllup…trllup… S hitnog prijema za Radio Dalmaciju don Vinko Papak… trllup…trllup… Komunisti, antikristi i masoni, oca li im jebem mangupskog.. trllup…trllup…“

– A di su u toj priči “Ovi – oni” – bila je zadnja misao koja me morila prije uranjanja u zasluženi san.