Kakav težak dan…

Recesijski dnevnik XI – Ono kada cijeli dan provedeš u gradskom autobusu i ustanovama vezanim za događaje u toj nesretnoj vožnji ili kada ti je jednostavno više puna kapa svega!

c Alan FordPhoto by: Alan Ford

Taman sam završavao svoju nedjeljnu posjetu groblju, ljut što je bilo jako malo ljudi.

Možda se pitate kakve veze ima posjećenost Lovrinca s mojom posjetom najmilijih kojih više nema?

Dobro se pitate. Jer nisam došao posjetiti svoje najmilije nego njihove.

Pogotovo one s najsvježijim i najbogatijim buketima. Koje prebacim preko zida, uzmem ih i ponovo vratim u promet.

Ali nije me baš išlo danas. Okruglih dvadeset i pet kuna cijelo jutro.

Sve dok se nije pojavio On. Korpulentan gospodin u bijelom štofu. Šuškao je s dvjesto kuna koje sam već vidio u svome džepu.

Ma što džepu, vidio sam ih već u obliku teleće koljenice, koju pohlepno jedem u “Apolla”. Daleko od debele žene i onih malih parazita u kući.

A da ću dobiti sav taj novac, obećavala je činjenica što je gledao baš u najskuplji buket i to onaj kojeg sam maloprije odnio ispred ploče, na kojoj je bila slika one odvratne prasice s trajnom frizurom. Poput mikrofona.

Pošto vam je ovaj ogromni buket? – upitao me gospodin.

Dvista pedeset. Ali evo vama za dvista jer ste mi simpatični. – lagano sam mu “izbijao” novce.

Super. Baš ste ljubazni. Nego, vi ste vidoviti inače ili je to slučaj samo danas? – upitao me s osmjehom.

K…kako to mislite? – zbunio me pitanjem, ali sam bio uvjeren da se radi o nekoj njegovoj pošalici.

Ma lipo. Evo vi ka da ste znali koja je moja žena, pa ste na buket napisali i njeno ime... – izgovori rečenicu koja me pokopala.

Stajao sam skamenjen, lice se pri pogledu na izdajničku traku zacrvenilo.

PIČKA TI MATERINA LOPOVSKA!! – opsovao me je i zamahnuo krošeom, koji me srećom promašio, ali sam izgubio ravnotežu i upao u onu posudu s vodom.

Ispred mene je stajao on, a iza gospođa nalik na svinju s onog nadgrobnog spomenika. Očito sestra od pokojnice.

Odabrao sam bježanje u njenom pravcu i to taman u trenutku kada je zamahnuo još jedan put. Opet sam izbjegao udarac, ali ne i hvatanje za okovratnik odstraga.

Stezao je tako jako da sam se počeo gušiti. Taman kada mi se počeo vrtjeti životni film, u zadnji tren me spašava vještičin štap za hodanje.

Fijuknula je s njim iz sve snage prema mome licu, pa sam zadnjim atomom snage pomakao glavu u lijevo, tako da gospon davitelj dobio onu dršku u nos.

UJEBOTEBOG… – nešto je promrsio, a ja sam se istrgao iz zagrljaja smrti. Doduše bez leđa od moje jedine štofane jaknice, ali živ i zdrav.

Koliko sam to mogao biti, dok sam padao s onog velikog zida u grmlje ružmarina, praćen kanonadom kamenica i glinene lončarije.

Srećom, taman je “trica” primala zadnje putnike, pa sam iskoristio priliku i uletio u autobus poput Usaina Bolta.

Alo borac, a karta? – upitao me debeli vozač, a ja sam počeo prebirati po džepu u kojima nije bilo ništa i rekao mu;

Samo vozi jebala te karta! Evo sad ću ti dati novce

Kupovao sam vrijeme samo da autobus krene. I krenuo je . Punih deset metara dok se nije čulo – “KRAŠŠŠŠŠŠ…”

Autobus je zakočio ispred čovjeka na cesti, a vozač je viknuo;

STIPEEE… MUKU TI ISUSOVU, OVI NAN JE RAZBIJA ŠAJBU!

Pa su Stipe i debeli izašli vani porazgovarati, kako i dolikuje civiliziranom svijetu. Šakama.

Međutim, udovac je imao neku nadljudsku snagu, pa je šaketanje bilo žestoko, a znatiželjni narod je izašao iz autobusa i zapanjeno ih promatrao.

Izašao sam i ja, ali kroz stražnja vrata i hitro produžio na drugu stranu gdje je bila stanica “šestice”.

Pokraj mene su projurila dva vozila interventne policije.

Mile Pendrek me je – onako prašnjavog i pokidanog odijela – čudno pogledao, ali su produžili jer je radio veza javila kako dvojica tuku glavom o pod jednome koji ih je grizao.

Skinuo sam poderanu jaknu i stavio je pod ruku, te malo popravio frizuru prije ulaska u autobus.

Dobar dan – rekao sam vozaču, mahnuo mu ispred nosa s članskom od videoteke i ušao u autobus.

Htio je nešto upitati, ali je u pravi trenutak nahrupilo desetak školaraca na vrata.

Prije stanice na FINI ugledam novčanik u stražnjem džepu jednog gospodina i odmah se sjetim “bugarskog kaputa” što sam naučio u posljednjem boravku na Bilicama.

Uglavnom, lijevom rukom sam se držao za rukohvat i gledao na tu istu stranu, a desnom – koja je bila provučena kroz rukav kaputa u ruci – sam istraživao nepoznati džep.

Dok je neka druga ruka nije stisla, a neki glas rekao;

Šta to radiš?

Ništa. – odgovorio sam crven u licu, igrajući na nemoguću kartu.

Kako ništa, oca ti jeben!? – bio je uporan čovjek, pa sam mu savio mali prst, istrgao se i zatrčao prema izlazu.

AAAURGHHH…ZAUSTAVITE LOPOVAAA!!

Pred vratima mi je neki čovjek podapeo nogu pa sam pao, no to me nije zaustavilo pa sam na koljenima puzao put vrata, sve dok me nije uhvatila jedna ruka, pa druga, treća… Neki su me i nogom pritiskali…

Nemojte ljudi…pustite me, imam dicu… – molio sam, ali su me svi povlačili na svoju stranu, neki i za kosu.

STANITE, BOLI JEBA VAS IRUD… – zapomagao sam od boli, a onda me neka starica počela ubadati štapom u rebra, pa sam je instinktivno povukao i ona se našla na podu.

LJUDIII, ŽENU JE OZLIDIJA. UDRI PO GUBI LOPOVSKOJ!! – povikao je netko, a narod je počeo udarati sa svih strana.

Uzvratio sam im dvaput pogodivši dva nosa, ali to ih je samo razjarilo, tako da su mi u bijesu zatvorili oba oka, razbili nos, natukli rebra, slomili šaku i iskidali svu robu s mene.

Očito nije bio moj dan i platio sam za sve one situacije iz kojih sam se do sada izvukao “lišo”.

Da poraz bude veći, takvog ugruvanog i pokidanog su me vodili prema prvoj policijskoj postaji, poput rulje s osuđenikom na vješanje.

Narod me je po ulici psovao, babe kunile, a majke zatvarale oči svojoj djeci.

Ispred policije sam zavapio;

Dajte ljudi pomagajte, ubit će me ovi luđaci! Pobogu pa pohapsite tajkune koji su državu opljačkali… Reagirajte ako Boga znate, ubiše me ovi!

“TOK…AJOOOOJ!” – je bila zvuk i posljedica reakcije dežurnog policajca. Šaka u moj već ranjeni nos.

Donijeli su me u neku socijalističku kancelariju. Procedura poznata.

Lampa u lice, ruke vezane za stolicu i sad se samo čeka nekog inspektora – koji se mora zvati Mile – da uđe, predstavi se sa seljačkim naglaskom, te pokuša biti zabavan uz nuđenje cigarete i postavljanje duhovitih pitanja, a ishod se i onako zna.

Batine mi ne ginu isto kao i zatvor. E pa neće ići!

Misli mi prekine škripanje vrata i ulazak brkatog policajca, koji mi se sa sinjskim naglaskom obrati;

Živija Mate, ja sam inspektor... – Zoveš se Mile i kreni na stvar bez nuđenja jebene cigare! – odgovorim mu tako brzo da se skamenio od iznenađenja.

– Jebate, da ti momče nisi vidovit? – upita me, a ja mu odgovorim;

Nisam, iako su mi to danas već par puta rekli. Aj nastavi s tim sranjem, nemam živaca više ovdje stati!

Opa, bezobrazan dečko. Volin ja tako, muški. Vidin da bi ti jeba moju mater, a mudonjo? – upita me zdravo seljački.

Ako mu odgovorim da ne bi, dobit ću batine jer će mi reći – “moja ti mater ne valja, jeli?”, a ako pak kažem da hoću, rezultat je isti. – razmišljao sam u sebi.

Zato sam želi skratiti proceduru, pa sam mu odgovorio;

Ne da bi ti samo mater jeba, nego bi ti jeba i dida, koji ti je na gumnu  napravija oca debila, naguzivši ti onu kurvetinu od babe, seljoberu usrani!!

Batine su bile tako žestoke i konkretne da sam za trenutak zaspao, a probudio sam se u poznatoj sudnici i s pogledom na još poznatijeg suca s onom idiotskom facom i jedinim pramenom kose, omotanim oko ćelave glave.

Ohoho.. tko je to meni došao opet? Znači, nepopravljivi si recidivist, a Mate? 

Nisam odgovorio jer nisam više imao snage, a i nije imalo smisla. Opet kažem, nisam jebeni vidovnjak, ali jasno vidim kako me šalje tri mjeseca u zatvor.

Ali kao što sam rekao – neće ići! Ovaj put ne.

Gledao sam ga staklastim pogledom dok je lik – nalik na Matu Granića – izgovarao;

Braniš se šutnjom, a mudrice? E pa to te neće spasiti od...

– Tri miseca Bilica. Jeli tako idiote? – rekao sam mu pa nastavio;

I molin te nemoj me pitati jesam li prorok ili kakav vidovnjak jer ću te najesti šaka!

Čovječuljak je stajao zbunjeno, a ja sam mu nastavio pričati, potpuno preuzevši dominantnu ulogu u razgovoru.

– I sad ću učiniti nešto, a ti ćeš, nakon toga, povući optužnicu jer ću u protivnom ja tebe optužiti da si nagovorio policajce da to učine! Jeli dogovoreno?

A…a što t..to? – upitao me preplašeni sudac, a ja sam se poput kamikaze zaletio u prozor i iskočio vani.

Sjećam se da sam se pri tome čak i nasmijao, potpuno ravnodušan prema ishodu pada, a sljedeće je bilo probijanje kroz krošnje starog stabla i tupi udarac u zemljano tlo.

Kažu kada si u komi ili pred smrt da vidiš sebe iz nekog lebdećeg položaja. Ali ja nisam ništa vidio.

Tek čuo. Zvuk hitne pomoći koja je jurila prema bolnici.

I tek tada su se umorne oči konačno sklopile i utonule u zasluženi san…


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.2/10 (12 glasova ukupno)

10 komentara na “Kakav težak dan…”

  1. speed

    Osmjeh na licu…..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. fan

    Knjigu o Mati obavezno!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  3. šiptar

    Mate je zaslužija da bude pozvan na Kolindinu inauguraciju.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  4. Kero

    Zovi ga ti na Račanovu!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. sikira

    Prebrutalno ,,,,,bravo Odlicno Ko inace ,,,,bar si donekle izbliza uspija predocit narodu kako se ponasa ova ovdasnja policija ili milicija Posto su svi supci od tita jos ,,,,,

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. Anonimno

    A zamisli da si jos bia nadrogiran…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. ultraST

    Vrh

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output