Burza rada

Recesijski dnevnik I – U prvoj epizodi pratimo našeg junaka Matu i njegove, po život opasne avanture na putu od stana do burze rada, preko kupovanja “na odgodu” u supermarketu…

 

„TUP- TUP-TUUUP-KRŠ…  Tresao se strop k’o da je potres, a u pauzi udaranja, čuo se dijalog dvojice vlaja;

– Dodaj Ilija štemal’cu, aj.. Je’n, dva, tri, udr’ nebo ti Božje!! BRUM-BRUM-BRUUUUUUUUUUUUUUUU…

– Aurgh.. Šta je sad muku ti Isusovu??! – Skočim od šoka i opalim glavom iznad kreveta u onaj famozni most između ormara za knjige. Ili bar ono di bi tribale biti knjige, a moja Grozda drži ona sranja od pijatića, lutki, igračaka iz Kinder jaja… Zaurlah;

– GROZDANAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA..!!!!!

– Šta vičeš nesrićo, krepa dabogda!? – Ukaže se na vratima ženski monstrum od stoje i više kila, nalik na popularnu Bepu Jozeph iz Alan forda, u onoj kućnoj haljini na ljiljane, sa kariranim papućama, mikrofon frizure sa viklerima, mirišući na šufigu kapule. Nimalo sexy.

beppa

To je moja žena Grozdana, od milja, samo neznam kome, Grozda. Jebate, jedna talijanka se može zvati Fiorobella, puna ti usta lipote kad je zovneš tako, a ova moja nesrića? Gro-zdeeeeeeeeee…ko da konja vabiš..

Upitam ženskog monstruma, još uvijek se držeći se rukom za glavu;

– Rascipa sam glavu, kuća se ruši, ne mogu spavat od buke, šta se dešava??

– Di ćeš spavat više kenjac jedan, jedanajst uri je, diž’ se i idi tražit posla šta, ništarijo jedna! Bolje da sam klupko vune dobila u dotu nego tebe! Ljudi rade, a ne ka ti parazitu. Ovo naš susid Mijo preuređiva stan. Čovik radi pa ima, a ne ka ti. – Izrekne to sa očiglednom dozom zloće i zavisti.

Stisnem šake i počnem vitlat njima prijeteći;

– Grozde ne laj, dernem li te ovim u te buljave oči, ispunit ću ti staru nostalgiju za plavim očima!

– Ma šta ćeš ti trtak jedan, ka da te se bojim!?

Zlurado mi se nasmije sa onom konjskom žvaljom i pritom teatralno udari po onim guzicama obujma bačve;

– Evo ovde mi moš puvat!

Pomalo shvaćam da bi sa 70 kila na 190 cm visine imao problema sa dvije glave manjim, ali i 40 kg težim monstrumom, pa se vraćam retorici;

– Čovik radi pa ima, jeli rospijo? Kako nebi ima nakon par godina partije i prišaltavanja u kotartski HDZ i puste godine malverzacija sa švercanom robom u svojim dućanima po pazaru? Sad kad se govno nakralo para, sad bi iznad našeg jednosobnog spaja trosobni sa dvosobnim i mene zajebava?

Grozda, mjenjajući boju lica;

– Nemoj Mate, mogu čuti šta pričaš i..

– Ma samo neka čuju majku im lopovsku, njemu i onoj njegovoj hrvatici Milunki, oca im lopovskog je..

Rečenicu mi presiječe zvuk kucanja po vratima. Jer zvono odavno ne radi. Otvorim, kad ono upravo spominjani Mijo, zdepasti čovječuljak nalik na Zagorovog Čiku, samo u prugastom odijelu od sivog štofa.

– O Mijo moj dobri, kojim dobrom? Samo naprid, sad će te Grozda poslužit, hm..čašom zdrave vode.

I nasmijem se, ono uvježbano, prebacivši usne preko zubi, da skrijem one koje nemam.

– Ma kakvi dragi moji susidi, ja van žurim na sjednicu općinskog vijeća, samo san vas tija pitat jel vam ovi moji meštri puno buče?

Nije ni završio rečenicu, a Grozda mi prekrije usta onom svojom debelom šapom mirisom na luk i sa tri oktave nižim, umiljatim glasićem, nalik na cijukanje štakora prozbori;

– Ma kakvi Mijo, nema šanse, pa mi to i ne čujemo! Zar se radi šta?

I složi onu nevinu facu sa napuhanom gušom veličine bundeve. Ja sam, naravno, klimao glavom, također negirajući

– Ok, samo sam tija provjerit, onda doviđenja, ja vam žurim. Vidimo se! – I nestade niz skale, klapajuci onim svojim bijelo-crnim cipelicama za step.

Nakon šta je otišao, ministrantski osmjeh Grozde se trenutačno transformirao u luđački, isto kao i moj. Pokušao sam je uhvatiti za vrat, ali nisam uspio, kao ni za išta drugo, jer je sve bilo glomazno. Ona je mene samo uhvatila za ramena i trenutačno mi oba kraja košulje iskidala. Pritisnila me uz zid i počeo sam osjećati kako gubim svijest tražeći zrak pod njenim bolesno velikim sisama. Zadnjim atomom snage izvučem ruku i uhvatim je za lijevo uho. Stari trik. Zaarlauče i mahinalno krene sa obe ruke u zaštitu uha, a onda dobri, stari aperkat desnom u jetru. Nešina škola boksa iz devedesetih. Pritisak popusti uz jauk grizlija;

– Uaaaaajooooojjjj!!!

U to u kuću uđe Ona. Moja mašta i čežnja otkad je iznajmila našu jedinu sobu za tisuću kuna mjesečno, otkad je iz velebnih Kljaka došla tražit bolji život u Splitu. Kača konobarica. Podignem zakonitu sa poda, nasmijem se ono zajebantski, kao, mi se samo šalimo i u stilu Marlon Branda joj namignem, te veselo prozborim;

– Ooo komšinice, pa šta ima?

A Kača, garbun crnka, sa sisama, brat-bratu sedmicama, uzdahne;

A bila na razgovoru u buffetu „Tri grede“ na Brdima, pa mi je gazda reka da sutra dođem na probu, pa ću vidit. Malo su mi gosti čudni, svima su im oči izbuljene ko da žensko nisu vidili i…

Uto me iz moga stanja blaženosti prene bolno urezivanje noktiju u moj vrat od ljubomorne Grozde. Obrati joj se sa onim usiljenim osmjehom;

– Ajde ti dite moje o svom poslu, mora Mate ić na burzu rada, jeli tako Mate?

I stisne me još jače.

– Da, naravno. – Zajecah. I bacim još jedan put pogled na najlipše guzice na svitu, kako odlaze u svoju sobu.

– Ajde kurvaru, oblači se!“. Nemamo šta za ručak, idi na burzu i vidi ima li šta posla i ne vraćaj se bez hrane.“ – zaprijeti.

– A nemam Grozde više para ništa, zadnje sam od socijale da kutiju Kolumba jučer i…

– NE-TI-ČE ME SE!!! – Zaurla monstrum ženski – SNAĐI SE!!!

Krenem zlovoljno da ću izać vani, a na vratima Grozda prekriženih ruku sa kacijolom u ruci.

– A di ćeš idiote? Marš u sobu obuć odjelo, takav misliš u Yassa (Jugoslavenski asortiman sportskih artikala, op.a.) tuti tražit posla??“

– Kakvo odijelo, odakle mi? Pa ni pir nismo radili niti sam ga kupova.

– Imaš, imaš.. – nasmije se vještica..

– Ono, sa mature, strukirano, izbušeno od moljaca??? NEMA ŠANSE!!!

 

 

Ipak, 15 min kasnije sam izlazio iz kuće u bordo odijelu sa svilenom kragnom i zvonastim nogavicama, poput Travoltinog iz „Groznice subotnje večeri“, samo u puno lošijem stanju sa kraćim nogavicama i tijesnom do granice pucanja. Onako ljutom mi odjednom oči đavolski zasjaju i umjesto doli, popnem se na kat isprid ulaznih vrata od Mije.

Čučnem i ležerno mu se poserem na tapetić, ono obilato od sinoćnjeg prežderavanja kruvom i konšervom, omotanog u spiralicu. Lipo ga kamufliram sa nekoliko karti od novine, bacim šibicu, izvadim iz razvodne kutije glavni osigurač i nestanem u vidu magle put prizemlja. Sva buka štemalica stane, otvore se vrata i odjednom krik;

– Stipe, Stipe, brzo kajin vode, gori gazdi tapet!!“. – A Stipe;

Pusti, nogama cu ja“. „Gnjec-gnjec-gnjec“… A Bog te posra, vidi Ilija koliko govno!!? Sav san se ulita! Majku in jeben mulačku!!“

Pravednički zadovoljan, izađem iz nebodera u Smiljanićevoj zviždeći. No opet se smrknem kad shvatim da je vani kiša, a ja bez kišubrana. Razmontiram onu kutiju od prikupljanja papira i improviziram zaštitu od kiše. I tako hodam ulicom Domovinskog rata, nesvjestan beljanja i zgražanja iza leđa, zbog svog imiđa hipija u bordo odjelu sa kartonom od dva metra preko glave. Kad odjednom na malom parkingu na Sukoišanskoj, ono di su oni vlaški autobusi, nekakva galama. Srednjovječni muškarac viče na, po svoj prilici, svoju ženu i prijeti joj batinama. Čovjekuljub kakav i jesam, siđem do njih i ljubazno gospodinu kažem;

– Ne možete tako prema jednoj dami.

– Odjebi seronjo!“ – Odbrusi mi i opet stane vikat na damu nešto u stilu: „Bludniceee!!“.

Pokucam mu kažiprstom po leđima i taman da ću mu opet nešto reći, kad se grubijan okrene i zamahne seljački, bez stila, prema mojoj glavi. Sagnem se i opet ona moja poznata kombinacija Nešine ruske škole boksa – desni kroše u livu jetru, grubijan se savije glavom put doli, pa onda ispravljanje livim aperkatom u bradu. Klasični nokaut. Okrenem se utješiti gospođu, a vršak njenog kišobrana me pogodi u arkadu, centimetar iznad livog oka.

– Jel’ se tako vraća zahvalnost šta sam te spasio od grubijana?“ – upitam je.

Ostavljam tako mjesto, na koje u tren nahrupe ljudi, iznenađeni prizorom muškarca i žene kako spavaju zagrljeni na kiši i koračam prema Zavodu, osjećajući kako mi bubri arkada i podljev se spušta preko oka. Zlovoljno priđem šalteru i procijedim kroz zube;

Dobar dan.

A sredovječna “Betty Boop“ iza šaltera niti da se pomakla, već i dalje povlači crtu iznad oka. Ja, sa sad već prekrivenim okom od otekline, revoltirano nastavim;

– Dobro, jel ti čuješ mene?“

Na to me „babakojamislidajejošcura“ pogleda preko obrve i s visoka reče;

– Šta me ometaš bakalaru, jel vidiš da radim? – I nastavi se gledati u ono prokleto ogledalce.

Osjetim neki klik u glavi, ruka mi, poput nekakve zmije, automatski prođe kroz onu bužu na šalteru, obuhvati manekenku oko vrata i privuče staklu. Zaurlam, potpuno nadljudski i nekontrolirano, sa onim staklenim pogledom;

ZAŠTO SI BEZOBRAZNA, HOĆEŠ DA TE U KRV PRETVORIM????“ – Pokušavajući je izvuči kroz rupicu promjera 10 centimetara.

Tek me njena nesvjestica osvjesti, kad dotrči kolegica i stane je pljuskati po licu.

– Kate, Kate, probudi se!!“. – Šta si joj učinija nesritniče!? – upita me kroz suze.

Pokušam joj sve ljudski, toplo objasniti;

– Znate, ja samo trebam posao i…i..i ja sam je samo lipo pita, a..a ona je..

– STANKO, STANKO; DRŽI GA!! LJUDI, ZOVITE POLICIJUUU…!!

Više se nije imalo šta objašnjavati, pa sam u hipu preskočio svih onih 10 skala i u trku izjurio vani, bježeći od debelog zaštitara. Ne trebam ni spominjati kako mi je u ovako obučen bilo neugodno bježati od debeljka, sa onim još gorim stylingom, crnim gaćama na crvene točkice sa strane, poput meksičkih Mariacha. Negdje kraj starog Placa, Stanko zastane paraliziran bolom slezene i na koljenima izbljuva onih 10 deka mortadele i kruva od marende, a ja konačno zastanem, teatralno otresem prašinu sa odjelca i normalno nastavim hodati, kao uživam u šetnji gradom, bez obzira sta je vani pljusak harmagednonskih razmjera.

 

 

Mokar ka Bugarski carinik ulazim u veliki dućan Plodina u Lori. Uzimam ladno 5 kila teletine i pola odojka, praćen pogledom sumničavog mesara. Da razbijem sumnju, sam mu kažem;

– A primija sam brajo K-15. Trinajsta plaća, znaš? Pa eto, kažem da malo razveselim dicu..

Od mesara ni slova. Samo me gleda onim buljavim okom iz šume obrva. Kad sam se maka od frižidera, mesar tiho dojavi;

– Kssss-ksssss… Jele, Jele..

Ja na povrće, Jele viri iz salate.  Ja u drugi red, Jele, kao, slaže manistru. Ja di su vina, ona, naravno tu. Hazarderski odigram onu staru na sve ili ništa, uzmem još demejenu od 7 litara vina i hrabro stanem u red. Jele sad više nije sigurna dali ću platit kad sam stao pred kasu, pa me čeka na izlazu, ako slučajno pokušam pobjeći. Najebao sam – promislim. I taman kad sam tija odustat i vratit sve uz ispriku kako sam zaboravio novčanik, padne mi na pamet vražiji plan.

Nonšalantno odlipim sa demejane ono govno šta svira kad prođeš sa ukradenom robom kroz one dvi plastike i bacim je gospodinu ispred sebe u kolet.

– Sedamdeset i dvi kune gospodine – kaže mu blagajnica, vrati ostatak i poželi ugodan dan, ali čim on zakorači zapišti alarm;

– “Pi-pi-pi-pi-pi-pi..“

– Gospodine, morat ćete se vratiti, ljubazno mu kaže blagajnica. – Paprika crveni brko joj odbrusi;

– Ma šta se ja tebi imam vraćat?“ – i krene prema izlazu.

Blagajnica i prije spomenuta Jela mu stanu na put prekriženih ruku, te mu ova prva zapovjednički kaže;

– Gospodine, imate nešto šta niste platili i trebate nam pokazat džepove!

– Da vam pokažem džepove, jeli?“ – Upita krvavo crveni brko, sad več neobično psihopatsko mirmim glasom, te učini ono „hrrrrrrrrk“, nanišani i „pljuc“ blagajnicu direktno u naočale. U to ga mesar uhvati za vrat u kravatu, skladištar mu se baci u noge i saplete ga, blagajnice ga stanu čupati za kosu, jedna mušterija mu stane prebirati po džepovima, prijeteći;

– Vadi ukradeno prašče!.

Klupko od deset ljudi na podu, ali čovjek se ne da, prima udarce, ali ih i dijeli. Arkada mu je krvava, lice izgrebano, ali je također i Jeli nos razbijen. Drama, lelek, kuknjava. Udarim ga u prolazu i ja špicom postole u drob, onako iz kolegijalnosti i izađem vani punih ruku, ostavljajući veselo društvo u dućanu.

Teturajući ulazim u kuću punih kesa hrane i sa vrata pobjedonosno zaurlam;

– Nisam…hik, dobija posal, ali vam nosim pune ke…kese spize i proglašavam hik…današnji dan praznikom!

– Ženo loži vatru!!“ –  A u kući nastane erupcija oduševljenja. Moj četrnaestogodišnji sin Paško, od milja zvan Genije i moja sedamnaestogodišnja kćer Žozefina, zvana Cvilidreta, zbog enormne količine bezrazložno isplakanih hormonskih suza; su zapljeskali i počeli radosno ritmički skandirati;

– Braaa-vooo taaa-jooo, donija si nam hraaanu, jupiiiiii…

Pa čak mi je i Grozda uputila jedan mali osmjeh. Očito sam bio puno pijan kad mi je ta njena gesta, na jedan mali trenutak, godila. Bio sam pobjednik, još jedan dan smo preživili!


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.2/10 (13 glasova ukupno)

8 komentara na “Burza rada”

  1. goran

    Dobra. Ali da Nešina škola boksa, di si se njega sitija 😀

    VN:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. sumpornavoda

    sjajno!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. sumpornavoda

    čekam drugu epizodu..jebote na ovo moš komotno odličnu seriju snimit..
    likovi su prva liga, onu sisatu kreštalicu iz bitangi i princeza stavit za konobaricu podstanarku!! vidio sam ju lani uživo – pičkica samo takva – zaboravio sam sad kako se zove.. 🙂
    pozdrav iz vk!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. ja

    odlicno

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  5. Maria Guadalupe/WhatsApp: +16014560144

    Pozdrav prijatelji, ja sam Maria Guadalupe, tu sam da pomognem svima informirati o svemu što sam doživio na mreži kada sam tražio zajam. Izgubio sam puno novca tražeci kredit dok nisam upoznao VLADIMIR FINANCIJSKU INVESTICIJU. Tko mi je pomogao dobiti kredit od 60000 eura po kamati od 2%. Ako vam treba kredit i ako ste ozbiljni, savjetujem vam da se savjetujete i obratite joj se putem e-maila: (vladimirafinancijskiinvestitor@yahoo.com) ili Kontaktirajte WhatsApp: +16014560144 za kreditni zahtjev, hvala na vašem vremenu.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output