Bombonko

Recesijski dnevnik X – Najljepši period u životu glavnog junaka Mate. Svi ga maze i paze, hrana je na državni račun, a još kad mu nestašni pacijent da neku čudnu tableticu, veselju nema kraja…

The-History-Of-The-Acid-Techno-Smiley-Face
Tama…zagasita tama… Ne znam gdje sam, ali zato mi se u glavi vrti film života. Svega se sjećam, pa i pada s trećeg kata sudnice, ali ne i gdje sam nakon toga završio.

Da li sam u komi? Mrtav? Raj ili pakao? Mnoga pitanja me more.

Odjednom, čujem glasove. Umilni ženski glas. – Dobro je, ne može biti pakao. – promislim, a ženski glas počne dobivati i oblik tijela. Prekrasnog tijela s ogromnim sisama. Gotovo pa me bodu u lice. Još mi je u tami, ali jasno vidim te obline.

Ovo postaje zanimljivo. Anđeo sa sisama nalik na moju predivnu Kaču. – razmišljam sa smiješkom na licu.

Gladi me po glavi, a oči se otvaraju i slika postaje sve jasnija…

AUPIČKUMATERINU!! GROZDA??! – ustanovim i opet se onesvijestim.

Osjetim hladnu vodu kako mi se slijeva po glavi i opet ugledam ženskog monstruma koji piskuta;

– Mužu dragi, živ si mi.. Hvala dragom Bogu!

Sram te bilo, ni mrtvome mi ne daš mira! – odgovorim razočarano i tek tada shvatim da sam na jedinici intenzivnog liječenja, a da je u bolničkoj sobi, osim zakonite supruge, još mnoštvo drugih ljudi.

Paško i Žozefina mi se bacaju u naručje – Tajo dragi, tajo mili… – poput zadnjih debila, pa mi zabijaju onu iglu od infuzije još dublje, tako da bolno zavapim;

UUUUEntipasajarca…ko vas ujebe tako retardirane… – pa ih roditeljski pogladim po glavicama i otpravim Grozdi.

Tada ugledam ostale goste u sobi. Protrljam oči u nevjerici, ali ekipa ista. Pederasti sudac, inspektor Mile i partijski susjed Mijo.

Iako su – s punim rukama darova – pokušali nalikovati  na tri kralja, mene su neodoljivo podsjećali na tri svinje iz “Alan Forda”.

Melkior ilitiga inspektor Mile je bio najdarežljiviji. Nasmiješeno je stajao s pršutom i demejanom vina.

Pravi drniški... – tapkao je po njemu ulizivački, pa me upitao;

Onda Mate, preživija ti meni?

A jesam Mile moj. Šteta bi bila da sam poginija, pa da mi te zatvorilo zbog ubojstva. – odgovorim mu.

Ma kako t…to misliš Isukrsta ti? – pocrveni u licu.

Pa lipo. Gurnija si me kroz prozor. Nemoj se sad pravit lud. Ali ne boj se, neću ja to nikome reći! – rečem mu i namignem zaštitnički.

Ma šta pričaš ti…nemoj da ti... – pobjesnio je Martićev  imenjak, pa mu uglađeni sudac prekrije usta rukama i nastavi govoriti;

Vi ste dragi Mate vjerojatno još u šoku, pa bucate činjenice. Naime, sami ste skočili kroz prozor.

Aj ćoro ne prdi. Prvo daj mi to govno šta si donija. – rečem i otrgnem mu iz ruke onaj sok od višnje, što ga je škrtac u ruci držao kao božansku mliječ, te ga popijem iz oduška.

Nakon onog – “klo-klo-klo…” – zadovoljno obrišem usta rukavom i nastavim pričati;

A kao drugo, nije dovoljno šta si pomoga ovom kauboju da me baci kroz prozor, nego me sad još praviš i budalom, a?

Ali to je laž…skandal... – protestirao je majušni sudac, a inspektor još i dodao – Ma ’ko je kauboj jebo te otac!? Aj ponovi to!

Priđi da ti šapnem…nemam snage prijatelju... – rečem mu hineći teško bolesnog čovjeka.

A šta’š mi reč? – pa dođe do ruba kreveta. – Aj reci!

Još malo bliže prika…na uvo…

Ajde jeben ti uvo Isusovo…reci više.. – reče mi “dektiva” i nagne se nad mene.

Sasvim dovoljno i u dometu moje šake koja ga pogađa u oko.

AJOOOJ! PROKLETNIČE!! RAŠČENIT ĆU TE, KRV ĆEŠ TI MENI PIŠATI KENJAC JEDAN… – urlao je Mile i obuhvatio me rukama za vrat.

Moje – “khhhhhhhhhh…” – krkljanje je prekinio udarac Grozdine teške torbe po inspektorovoj glavi. Nikad nisam saznao što ona to u njoj nosi, ali je udarac bio toliko jak da je stisak popustio.

Međutim, to je našeg Tex Willera još više razbjesnilo pa je na jadnu Grozdu navalio šakama, a onda mu puče boca infuzije o potiljak, a za vrat skoči mali i debeli susjed Mijo.

Ostav’ mi kumu razbojniče! – vikao je, dok ga Mile nije đudaški tresnuo o pod. I taman kada ga ja htio dokrajčiti šakom, između njih stane uglađeni sudac.

Nemojte ljudi, ako Boga znate.

To je bilo zadnje što je rekao dok ga nije pokosila prijateljska vatra. Milina šaka je putovala ka Mijinom nosu, ali je pogodila krive zube. Od kojih su se dva odlomila i zvecnula po podu kao komadići keramike.

Kako sam cijelo vrijeme vikao – “UPOMOOOOĆ, UPOOOOMOĆ, TUKU PACIJENTA, ZOVITE POLICIJUUUU…” – tako je u sobu ušao doktor s dva zaštitara “Gradske sigurnosti”.

Jeste vi normalni? Sad će vam policija doći! – rekao je doktor, a soba se ispraznila brzinom hrvatske inflacije. Mile mi je još na izlazu zaprijetio prstom;

Još ćemo se mi sresti lolo!

Ali nismo se više sreli. Barem tih mjesec dana kasnije kada sam uživao u blagodatima bolnice. A tko bi izašao iz nje kada je besplatna i hrana i spavanje?

Poželio sam vječno ostati u njoj. Mažen i pažen od sestara, posjete mi donosile poklone, a od suca i Mile sam dobio i plava pisma u kojima je, gle čuda, pisalo kako sam – zbog nedostatka dokaza – oslobođen svih optužbi.

I onda su jednog dana odnijeli starog Raku na patologiju, a za susjeda mi u sobi doveli Culu iz Solina. Simpatičan lik. Obrijane glave i s Gospom na podlaktici, objašnjavao mi je kako su “pukli” neku benzinsku, pa da se sada vadi na padavicu.

Po danu je bio tu, a navečer bi se iskradao vani. Jednom ga nije bilo tri dana, pa sam ga upitao gdje je bio.

A brate, bili smo kod Lava u stanu, pa onda napravili patrolu po gradu, napravili jednu šemu i završili u Black and Whitea. Ujutro smo išli kod Kike u stan, doveli neke kurve i zajebavali se do navečer. Pa onda u Malajca na cugu i opet patrola. Na kraju smo izbili neke debile isprid Pina i završili u Paganinija. Ujutro smo u afteru išli… – govorio je kao navijen, pa sam ga prekinuo;

Čekaj momče, prvo te kurca nisam razumija šta pričaš, ali još manje kako to da tri dana ne spavaš?

Cule se samo nasmiješio i odgovorio;

A uzmi kralju jednog smajlija pa nećeš ni ti spavati. I biće ti lipo, ka.

Valjda je vidio po mom telećem izrazu lica da ne razumijem, pa mi je na dlan stavio jednu žutu tabletu.

Ka grom je care. Uzmi i biće ti dobro u glavi tri dana.

I uzeo sam. Ali kako pola sata nisam osjetio ništa, rekao sam mu da je tableta sranje i da mi da još jednu. Culi su oči zasijale đavolski pa mi kaže;

Ma budi car pa ih rokni pet odmah. – I uzeo sam ih. Ali ni dalje ništa.

Rekao sam mu da idem u wc, a on mi je nasmijan namignuo i rekao;

Dobra zabava brate!

Nisam razumio kakva to zabava može biti u zahodu, ali sam ubrzo shvatio da mi pišanje u školjku stvara tako lijepe zvukove, da me prosto prolaze trnci. Trenutak kasnije sam obilazio sobe i pričao sa svim pacijentima.

U trbuhu je bio osjećaj zaljubljenosti, ali na stotu. Ako postoji raj, takav je osjećaj tamo.

Nisam ni znao da imam toliko samilosti i dara govora. U dvadeset i nekoj sobi po redu sam naišao na radio koje je puštalo neku neobičnu muziku. Toliko neobičnu da sam vidio note po zraku i to u svim bojama.

Otrčao sam s tim čarobnim radijom kojeg sam htio imati samo za sebe, a čovjek je zapomagao;

UPOMOĆ…LOPOV…

Ušao sam u operacijsku salu i nagnuo se nad otvoreni trbuh pacijenta. Nezadovoljno sam klimnuo glavom i rekao doktoru;

Ne radi se to tako kolega. Dajete mi skalpel molim.

Šest ljudi iz tima se otimalo sa mnom da me razoružaju, a budući da su iz nepoznatih razloga kolege vikale;

POLICIJU…ZAŠTITARE…HITNO… – ostalo mi je samo da pobjegnem.

Našao sam se na samome ulazu, neobjašnjivo znojan kao da me je netko prolio kantom vode, a što je još čudnije bilo, sada sam vidio i glasove ljudi koji su bili ružičasti, baš kao i zaštitar – nalik na Tetka iz Večernje škole – kojem sam rekao;

Kolega, došla vam smjena. Slobodno idite ranije kući. – Pa sam umjesto njega nastavio, onako u bolničkoj pidžami, upravljati prometom ispred bolnice.

Međutim, kolega nije išao kući nego je s nekim vidno uzrujan razgovarao na telefon. Zadnje čega se sjećam je da sam vikao;

KOLEGE, KOLEGE, ŠTO TO RADITE?? – a deset uniformiranih osoba ma savladavalo.

Probudio sam se u nekoj mračnoj sobi, vezan onim konopima od roletne.

Nikako nisam mogao shvatiti gdje sam ni kako sam tu završio, ali mi je bilo jasnije kada sam na zidu vidio znak prekrižene cigarete i natpis;

 

“Pušenje strogo zabranjeno na odjelu psihijatrije!”


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 10.0/10 (12 glasova ukupno)

13 komentara na “Bombonko”

  1. Iko

    Mate je moj idol! 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Krck

    Mate se proveo ko Jurka iz Sratoka

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. Željko

    vrhunski si ovo otipka

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. pasko

    Vaki sranja ni u alan fordu,,,,najgora dosada ,,,,bez ljutnje,,,

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -3 (od 3 glasova)
    Odgovori
  5. milan terze

    Ajde paško neseri ,,,redikulu,,,sta pizdis ,,,,kad si glupan zato ti nevalja,,,,

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. volk folk

    Priča je zakon ,zajebancija ,nerazumim ove sta pljucaju po autoru ako im nevalja neka ne komentiraju!!!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. vrbanovic

    SVI STE VI LUDJACI OKO CEGA SE RASPRAVLJATE

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. TheMladichi

    Hahahaha… show! 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. šiptar

    jebat će vam Paško Pajdek mater

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  10. SS

    Super sve ka i uvik, samo mi Malajac i Black and White nemaju bas isti “timeline”, al price radi, neka 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  11. ultraST

    Umra san hahaha..odlicno je ovo

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output