Zdravlje, sloboda i vrijeme

“Sat dico moja…sat…” – stanka je trajala nekoliko trenutaka, izazivajući u nama napetost da doznamo što je pjesnik time htio reći. Pa je nastavio, radeći grimase kao da o kugi priča.
“To zlo triba razbit čekićem di god ga vidite. Ja sam to uradija ima dvadeset godin’ i virujte da sam se spasija otkad ga nema.”

Kada bi prosječnog čovjeka upitao koje su tri najvažnije, najbitnije i najdragocjenije stvari u ljudskom životu, većina bi brzopotezno ispalila – “Zdravlje!” I to uistinu i jeste točno, jer je zdravlje preduvjet za kvalitetan nastavak života.

Oko drugog i trećeg mjesta bi bilo rasprave između slobode, vjere, poštenja, materijalne sigurnosti i još tko zna koliko činjenica koje su zaista bitne za sreću, iako je sam taj pojam individualna stvar, pa su i prioriteti različiti od čovjeka do čovjeka.

Da se mene pita, to bi neupitno bilo zdravlje, sloboda i vrijeme.

Pitanje zdravlja smo pojasnili, sloboda je osnovno ljudsko pravo, a tek rijetki shvaćaju da je vrijeme puno više od prostog okretanja kazaljki na satu. Pa da objasnim svoje stajalište.

Naime, rodiš se i do vrtića imaš jedini period slobodnog vremena za sebe, a već nakon toga počinju prvo školske obveze, pa (u prošlosti) godinu dana vojnog roka, pa zaposlenje i tako sve do smrti neka jurnjava i pogledavanje na sat.

Odrasli čovjek radi, nekad i dva, pa čak i tri posla – bez obzira na obrazovanje i imovinski status – ne bi li imao više i bolje, često zaboravljajući činjenicu da mnogi, takvim stresnim tempom, izgube zdravlje i na kraju sve što zarade troše na lijekove, ne bi li vratili izgubljeno. To je taj apsurdni krug na štetu čovjeka koji ne zna uspostaviti balans u životu i raditi onoliko koliko mu je uistinu potrebno.

Kod nas, na Balkanu, ljudi posvete svoj život da sagrade kuću i monumentalnu grobnicu, u koju samo jednog dana istrošeni zalegnu, niti ne shvativši kako su cijeli život odvajali od usta da sagrade nešto u čemu nisu stigli uživati i što će im sutra djeca olako rasprodati.

U rijetkim, ali koliko-toliko naprednim zemljama poput Austrije, ljudima ne pada na pamet kupovati stanove. Zašto bi kupovali nešto što je enormno skupo i kojemu je rok valjanosti tek nešto veći od ljudskog života, kad im država sufinancira život u unajmljenim stanovima, tako da višak novaca, koji bi inače potrošili na kupovinu precijenjenih stambenih kvadrata, jednostavno troše na uživanje po odmorištima, restoranima ili bilo čemu što ih čini sretnima.

Što se naše privatnosti tiče, odavno smo je se odrekli ovisnošću o društvenim mrežama, gdje objavljujemo svaki svoj korak, potez i misao, a neki su u trci za slavom išli toliko daleko da su svoju najveću intimu podijelili pred cijelim svijetom u upitno moralnim reality emisijama.

Danas je jedino važno drugima pokazati da si sretan, uspješan i imati svoju publiku, pa makar to bilo deset ljudi. Nemaš lajkova? Ne postojiš!

Nekad davno sam fotografirao sve oko sebe. Sada, u doba kada ljudi bilježe i svoj odlazak na zahod – samo ono najbitnije. Čak staromodno znam printati svoje najbolje fotografije na papir, postavljati uokvirene na zid ili izraditi u foto albume, jer dobro znam da ako jednog dana nestane interneta i struje, nestalo bi i naših uspomena. Previše smo postali ovisni o elektronici, da bi se mnogi – vjerujte mi, ne pretjerujem – čak i ubili da se vrati analogno doba.

Ovisnost o tehnologiji je tolika da ljudi dnevno po nekoliko sati borave pred kompjuterom, a pregledi statusa preko mobitela dovode do toga da su ljudi samo tjelesno u društvu, a u mislima miljama daleko od nečeg što je nekad bila prijateljska kava s puno smijeha i razgovora.

Dvije najveće opasnosti po slobodu čovjeka su čipiranje i ukidanje papirnatog novca, a obje su nam i bliže nego što mislimo. I nemojte misliti da će netko ustati protiv toga, jer ništa neće biti prisilno, isto kao što nije prisilno ni cijepljenje vašeg djeteta, pa popustite, jer bolje i da riskirate – iako ste se naslušali svakakvih priča o autizmu i živi – nego da vam dijete zbog tog čina, npr. ne smije ići u vrtić.

Dapače, uvjeren sam da će ljudi stajati u kilometarskim redovima, ne bi li među prvim dobili taj čip ispod kože, koji je tako “cool” i s kojim ćeš se moći spojiti na tamo neku video igricu ili platiti račun u Konzuma samim prelaskom dlana preko skenera na kasi.

Isto je tako i s ukidanjem papirnatog novca. Prodat će vam priču o borbi protiv pljačke, mita i korupcije i svi će odluku pozdraviti dok ne bude kasno i shvate što im se zbilo. Naime, novac je zadnji bastion slobode što ga imamo, simbolički puno vrjedniji od njegove stvarne vrijednosti. Zamislimo čovjekov težak rad u nekoj firmi. Koliko god potplaćeni bili, ipak na kraju mjeseca dobijemo nešto s čime sami odlučujemo kako ćemo raspolagati. Tih par grama papira se može potrošiti, a može se i štedjeti, darovati ili donirati.

A s plastičnom karticom? S plastičnom karticom si ništa. Nula. Doslovno sklop nula i jedinica u kompjuterskom sustavu banke. Zamislimo samo situaciju da ti ta ista banka ili država odluče poništiti karticu. Ne postojiš više pritiskom jedne tipke na računalu. Dakle, čovjek bez svog novca je obični rob sustava. Ne, zapravo čak i gore od toga. Rob je za svoj teški rad dobivao barem hranu, a mi samo nekakve virtualne brojeve.

Da stvar bude ironičnija, čovjek je mijenjao svoje vrijeme za težak rad, a zauzvrat dobio taj novac ili, jednog dana samo brojke na računu, te ih u konačnici mijenjao za nadrealno skupe, i upitno potrebne stvari.

Evo primjera. Skladištar Ante u Hrvatskoj radi svaki dan, od ponedjeljka do subote, za plaću od cca. 4500 kuna. Pretpostavimo da je mlad i nema obitelj, pa od plaće kupi brandirane tenisice za 1499 kuna. Što vam to matematički govori? Ja ću vam reći. Za jedne najobičnije tenisice – koje se u Aziji naprave za maksimalno 200 kuna troška i to kada odbijemo materijal, porez, prijevoz i potplaćene dječje rukice koje su ih radile – naš Ante je dao ni više ni manje nego oko 70 (slovima: sedamdeset) sati svog života! Po meni previše za nešto što će ti se raspasti za godinu dana.

Da li ima život smisla ako se svodi samo na rad da steknemo i onda da pri ostvarenju cilja umremo? Svaki kršćanin će odgovoriti da ima smisla jer postoji život nakon ovoga. Pa ako postoji, zašto se onda u ovome gazimo kao ništa drugo, osim crnine, ne postoji od onog trena kada zatvorimo oči? Zašto ne živimo poput Isusa ako slijedimo njegove riječi, nego samo trčimo za materijalnim?

Naši su mozgovi su isprani i podređeni potrošačkom sustavu. Svi moraju imati sve, a najmanje imamo onog što nam uistinu treba – vremena za sebe, svoje bližnje i duhovnost.

Sjetih se tako barba Aljoše, Splićanina na kojeg sam slučajno nabasao u Bukureštu 2014. godine (obavezno o njemu pročitati cijelu priču, op.a.). Daleko od toga da čovjek nije simpatični parazit i lijenčina, kao ni svijetli primjer kako bi se trebalo živjeti, ali svaki put se iznenadim i nasmijem kada se sjetim kako čovjek uživa u ovo doba trke i stresa. Pa vam prenosim samo odlomak iz mojih zapisa o njemu;

 

“Dico moja, čovik bi triba radit samo ono šta voli ili, najbolje, ništa – ako se ikako može.”

Gledali smo ga u nevjerici, potpuno šokirani s onim što čujemo. Nije se zaustavljao sipati psalme, pa nam je tako otkrio i tri najbitnija pravila, kojih bi se svaki čovjek trebao pridržavati;

Prvo i osnovno. Ne zaboravite da vas noge nose cili život. Zato ne škrtarite na postolama (cipelama, op.a.) i kupite one najbolje.

Drugo je postelja (krevet, op.a.). Vridi isto ka i za cipele…”

Radosno sam zapisivao Aljošine umotvorine, ali kad je izrekao treću, počeo sam pljeskati od oduševljenja.

Sat dico moja…sat…” – stanka je trajala nekoliko trenutaka, izazivajući u nama napetost da doznamo što je pjesnik time htio reći. Pa je nastavio, radeći grimase kao da o kugi priča.

To zlo triba razbit čekićem di god ga vidite. Ja sam to uradija ima dvadeset godin’ i virujte da sam se spasija otkad ga nema.”

I zaista, on ga nije imao ni na zidu, ni na ruci niti igdje u kući. Nevjerojatno. Postigao je da se zadnjih dvadeset godina prirodno budi, bez ikakvog alarma…

 

I na kraju, da cijela priča ne završi s Aljošinim lupetanjima, ja vas pitam – koja je razlika između nas i plemena u šumama?

I jedni i drugi se rađamo, razmnožavamo, živimo i umiremo. To znamo. Ali koje su razlike?

Oni žive kraće zbog zdravstveno loših uvjeta. – reći će netko.

Možda. Ali sve da žive i trideset godina u prosjeku, imaju deset puta više vremena za sebe od nas.

Mi imamo kuće, fejs, aute, lijepe grobnice i mobitele. A oni?

 

Ništa. Samo osmijeh…


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.3/10 (18 glasova ukupno)

13 komentara na “Zdravlje, sloboda i vrijeme”

  1. đenko

    mnogo si mi se na filozofiju dao katoliče 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. Mara

    Šta će mi višak vrimena ako neman ni Kune u žepu?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  3. Jole

    Prdi ludi! Barba živi u rezidencijalnom dilu grada, triba imat vrhunske postole, vrhunski krevet … I kakve sad logike taj barba komunjara i udbaš ima sa naslovom ove priče? Šta, živi u rezidencijalnom dilu grada zato šta je …? Austrijanac valja mi ne? Zašto? Zato šta je on podstanar a ja iman kuću? Prdi ludi, prdi ludi …

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Barba je redikul i njegov pasus služi za zajebanciju. Valja imati kuću. Ne valja ostaviti kosti i sve gušte da bi je ostvario u osamdesetoj. Drugo je ako je netko ima u tvojim godinama i, npr. bez muke. Još ako je i naslijedi… Ali da ti ona bude jedini prioritet do smrti… u tom slučaju bi radije bio Austrijanac.

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • Novi primitivac

        ja san taj Austrijanac cii zivot..Ocu rec da san podstanar i neman problem s tim …problem s podstanarstvom imaju ljudi koji su navikli zivit u svome pa na nas gledaju sa sazaljenjem….a ima san uvik bolje i vise od ekipe naviknute na lovu od staraca…jer ekipa nije radila nigdi jbg…pod to vise i bolje mislin na slobodu jer san ima prioritet zaradit i gustat….a ekipa i dalje nezna sta znaci zaradit al bogami neznaju ni za gust.

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +1 (od 1 glas)
        Odgovori
  4. HSU

    Sve ok lip članak, al ova teorija o novcu ti ne stoji niti malo… pa kako misliš ako država odluči ukinut karticu? Šta misliš da je to tek tako? Isti kurac je novac na kartici ili džepu, samo šta je na kartici virova ti ili ne puno puno sigurniji…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Može. I ukinit će. Jeste sigurno, ali isto tako ti država može oduzet sva sredstva. Daleko od toga da uvije ostaju plemeniti metali, sirovine ili nekretnine za manipulaciju, ali.. Kužiš što sam htio reći?

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
    • Sapa

      Cilj je odavno radi totalne kontrole sve prebacit u elektronski oblik. Davno su Ameri to pokrenuli pod izlikom “borbe protiv kriminala” i da tako rjesavaju pitanje prljavog novca, pranja novca, i u principu svog kriminala. Jer nema 10 tona koke cim platit nego “elektronima” a onda odmah drzava pita “sta si to platia” i ovog drugog naravno, “odakle ti”.

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  5. Jole

    Pošto je komentar na komentar konačno uljuđen i bez vulgarnosti moram priznati da se u potpunosti slažem sa navodima u vezi glede kartica i čipova. I jedna nota. Da li će to prvo proć u pametnoj Švedskoj ili glupoj Hrvatskoj? Naravno da roboti iz Skandinavije to (čipiranje) prvi prihvaćaju. I neka mene ovdi sa svim manama i nedostatcima!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. NGBLACK

    Veliki pozdrav velikom Torcidasu iz Nove Gradiske! Jedan je Dinko Grgurovic-CIKA VELJO!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. ThaiKUM

    svaka ti piva drugar !

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. Panula

    Bravo!!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output