Svastika

“Ako ne vjerujete da su nekad bakljade bile prešutno legalne , što bi tek rekli na činjenicu da je tada, kako na ulici, tako i na stadionu, bilo toliko normalno držati Sieg heil desnicu u zraku, da sam u par navrata vidio čak i policajce kako su nam se razdragano pridružili?”

funny-nazi-adolf-hitler-wallpaper

“Ko nije dera svast, ne zna što je slast!” – tako bi nekako glasila poznata balkanska pošalica, vezana uz vrhunac seksualnih maštarija domaćih pastuha.

Osobno sam se, u više situacija, uvjerio kako neki momci gube glavu za tom fatalnom ljepoticom, zabranjenim voćem, koju njihova supruga zove sestrom, a svi ostali svastikom.

Ali ova priča nije posvećena njoj, već jednoj drugoj, oko koje se ovih dana digla neviđena rasprava i to na svjetskoj razini.

Naime, radi se o simbolu Trećeg Reicha, koji se pojavio na travnjaku Poljudskog stadiona i to na utakmici nacionalne vrste protiv Italije, dana 12.06.2015.g.

Da nam kazna zbog zloslutnog simbola ne gine, u to nema sumnje, ali najbizarnije u toj priči je što će prvi put u povijesti nogometa jedna momčad biti kažnjena zbog gledatelja…kojih nije bilo!

Sve je počelo kada je vrhuška nogometnog saveza – na čelu sa samodopadnim Brandom – Splitu dodijelila utakmicu s Italijom, i to prvu kvalifikacijsku nakon desetljeća i pol.

Da poniženje bude veće, taj veseljak – s osmijehom koji je vjerojatno odvratan i njegovoj babi (a njima je, onako poluslijepima i senilnima i najružnije dijete slatko, zar ne?) – je visoki član izvršnog komiteta UEFE, koja je u samo nekoliko sati – nakon objavljivanja domaćinstva Splitu – rekla;

– Utakmica se, zbog rasističkih izgreda u prethodnoj utakmici – protiv Norveške u Zagrebu – mora igrati bez gledatelja!

Nisam imao pojma o odluci UEFE. I ja sam zatečen... – pravdao se Brand bajkama za djecu, samo produbljujući mržnju Splićana prema njemu svakim izgovorenim slovom. Splićana kojih već odavno nije briga za ništa, pa ni za reprezentaciju, čiji im je vrh veće zlo nego ISIL Kurdima.

Po prvi put nisam gledao utakmicu Hrvatske, pogotovu protiv jedne tako velike momčadi. Jednostavno me nije bilo briga. Ne želim gledati utakmicu bez gledatelja, naboja i strasti. Utakmicu koja nam je podmetnuta kao kukavičje jaje.

Tako da taj fantomski kukasti križ i nisam vidio dok nisam otvorio neki portal. Nakon toga su uslijedile i vijesti na televiziji koje su potvrdile incident. Ali opet me nije bilo briga.

Jedino što mi je paralo uši je bila ta gromoglasna tišina nekad najljepšeg stadiona u ovom dijelu Europe. Pa su me preplavila sjećanja.

Sjećanja na utakmicu protiv te iste Italije, ali u potpuno drugome vremenu, dimenziji i galaksiji. Bilo je to doba kada je nacionalni ponos vrijedio, jedan jedini svijetli trenutak naše povijesti kada smo hrabro ustali protiv okupatora, potjerali ga i zadržali svoje granice i vjeru u svijetlu budućnost koja je pred nama.

Jedan jako mali trenutak ponosa između višestoljetnog sluganstva i poslijeratne pljačke domovine. Pljačke koji nisu napravili ni Huni, ni Avari, ni Turci, ni Francuzi, ni Mlečani, ni Austrougari, pa ni ti Srbi.

Hrvati su je opljačkali. Evanđelje po Brunu Bušiću, 1975. (“Da smo složni i čestiti davno bi imali državu. A bit će nje, rodit će se slobodna Hrvatska kad padne Berlinski zid i kad se budu rušila komunistička krvava carstva kao kule od karata. Nema ni jedne države da je nastala bez krvavih gaća. Vjerojatno ćemo se i mi morati pobiti za slobodu sa Srbima, a možda i s Turcima. Teret rata morat ćemo podnijeti svi podjednako …

No kad se oslobodimo srpskog ropstva i stvorimo državu, vidjet ćete kako tek naši kradu. Svak’ nas je stoljećima krao i potkradao, a najteže i najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima i
makro lopovima. Navalit će na nas kao velike ptice grabljivice. Tada će biti najveće i nerješivo pitanje – kako nas tada spasiti od nas samih?”)

Ali vratimo se mi na onaj svijetli dio, dva mjeseca nakon što je Četvrta gardijska brigada oslobođenjem Knina i ostatka Hrvatske postala udarna, kao i vijest da tradicionalno hrabri Talijani ne bi baš igrali u ratnoj zoni, iako je od vojske SAO Krajine ostao tek pokoji četnik u šumi, koji bi se predao uz;

Ne grešite ljudi dušu, ja sam rocker! – aludirajući na svoju bradu.

UEFA im je, za čudo, odbila želju da se susret odigra u Austriji i sve je bilo spremno za povijesni susret s viceprvakom svijeta u Splitu, tog 08. listopada 1995. godine.

Noć prije, pili smo kao i obično na Bačama, kod popularne trafike Bambina i jedino čega se sjećam je pokušaj jednog iz ekipe da izvara dva Purgera za nekakve opijate.

U jednom trenutku se oko nas stvorilo brat bratu stotinu njihovih sugrađana. Mahom radikalnih Bad Blue Boysa.

Jebote patak, pa nisu mogli stati na onaj plato ispred koliko ih je bilo. Umalo da nam Boysi u vlastitom gradu zaigraju rock po kostima, da se ovaj moj kreten nije ispričao kako se, eto grdo zabunio, a i netko je od njihovih rekao;

Ok dečki, igra Hrvatska.

Sutradan sam se uvjerio da ih je došlo još na tisuće, kao i svih ostalih navijačkih grupa, te razdraganog naroda iz cijele domovine i inozemstva. Toliko je bilo ljudi da sam uvjeren da bi se taj dan napunila i brazilska Maracana iz finala svjetskog nogometnog prvenstva 1950. godine.

Grad su preplavile rijeke navijača uz kolorit tisuća zastava, pjesmu i hektolitre lošeg piva pod licencom nekog bavarskog princa Luitpolda. Nacionalni ponos je bio toliko sveprisutan da se mogao rukom rezati.

Bilo je to vrijeme kada Split nije bio niti uklet, a još manje grad slučaj, iako je bilo osnove za to, s obzirom da je u to vrijeme – po ubojstvima i broju narkomana – neodoljivo podsjećao na talijanski Napulj i to u najcrnjim godinama. Jednostavno, tada nam se tepalo kako smo najsportskiji i najluđi (u pozitivnome smislu, op.a) grad na svitu.

Osobno, smatram da sam sretna osoba što sam taj dan bio jedan od tih 40 000 navijača na stadionu, koji je eruptirao u trenutku intoniranja Lijepe naše.

Papirići su padali s krova, uz pratnju stotina baklji koje su gorjele uz rub cijelog stadiona. Razdragani komentator na televiziji je u erekciji prenosio emocije;

Pogledajte kako je to impresivno, kakva je to bakljada, koliko tu ima krasote, ljepote i jednog sportskog ugođaja…

hr_ita_forum_hr_int

Da, u to vrijeme su bakljade bile tako romantična i općenarodno prihvatljiva stvar, poput pušenja u kinu, autobusu ili avionu. Da je netko tada rekao da će navijači jednog dana zbog tog djela ići u zatvor, rekli bi mu da je lud.

Ako ne vjerujete u to, što bi tek rekli na činjenicu da je tada, kako na ulici, tako i na stadionu, bilo toliko normalno držati Sieg heil desnicu u zraku, da sam u par navrata vidio čak i policajce kako su nam se razdragano pridružili?

I ja sam je tada držao, iako sam imao s nacizmom poveznicu kao i Eskim sa Saharom. Ali sam bio pijani mulac kojeg je ta provokacija zabavljala kao i ostale vršnjake. Danas mi je taj pozdrav stran kao i sve druge gluposti ljudskog roda. Ali tada… opet se ponavljam – rekao bih svakome da je lud tko bi god tvrdio da će jednog dana taj pozdrav biti nešto zabranjeno. Jednostavno, takva su bila vremena.

Mislite li da je itko ikada odgovarao za donošenje zastave s kukastim križem na Poljud? A bilo ih je. Protiv Dinama 1991.g. jedna, protiv Hašk Građanskog sljedeće godine – vjerovali ili ne – najmanje deset, protiv Levskog 1999.g također jedna…da dalje ne nabrajam.

nazi

Nitko nikad nije odgovarao. Tek tu i tamo koja novinarska kritika o nestašnoj djeci. I opet ponavljam – takva su to bila vremena.

Za jedne svijetla, za druge pak crna, a za mene potpuno drugačija. Toliko su bile različite te dvije utakmice protiv Italije, da je u prvoj Davor Šuker bio junak utakmice, osoba od divljenja i jedini igrač koji je Torcidi bacio dres, dok je u ovoj drugoj postao osoba koju ta ista skupina, a i veliki dio ostalih Splićana, mrzi više od ijednog četnika iz ratnih dana, osoba koju oslovljavaju s epitetima koje – zbog novinarske etike – ne usuđujem niti u blagoj verziji napisati.

Zaista, to su bila dva potpuno različita vremena.

Da se razumijemo, nismo ni mi Dalmatinci cvijeće. Kod nas nema sredine, ili smo veliki i topli ljudi, ili potpuni pokvarenjaci. Sjevernjaci nam, uz to, spočitavaju da smo i primitivni i glupi.

Ne bi se složio jer nisam isključiv čovjek, ali da smo nekada zaista zaslijepljeni i licemjerni, istina je.

Naime, da je HNS na čelu s Mamićem štetan za nogomet, pa i više od toga, dijelim mišljenje s većinom ljudi i nitko mi ga ne može promijeniti. Ali opet, imam sreću – za razliku od nekih – što sam svjestan i druge istine.

A ta je da su Hajduk i Dalmaciju opljačkali deset puta više domaći funkcioneri – da sad ne riskiram tužbu nabrajajući poduži popis lopova – od vrha nogometnog saveza.

I još sam siguran u jednu bizarnost. Da je kojom nesrećom Mamić predsjednik Hajduka i da mu je donio deset titula i isto toliko izlazaka u Europu, sumnjate li da bi ga dio tradicionalne magaradi držao za božanstvo koje zaslužuje spomenik na sred rive?

Takvi smo, kakvi smo, mi smo Dalmatinci i to ne možeš promijeniti. Nismo savršeni i daleko od toga da smo uvijek u pravu, ma koliko se svađali za pravdu poput Slatinki na starom pazaru, ali upamtite jedno – možete nas povlačiti za nos godinama, ali nas nemojte nikada poniziti.

Jer s ovim vašim izrugivanjem davanja domaćinstva, na utakmici bez gledatelja, ste takli u ponos grada iz kojeg su počinjale revolucije i socijalni nemiri, a to, vjerujte – nije pametno.

I što na kraju pametno reći, koju pouku izvući i koju poruku poslati?

Nema je. Bilo bi uzaludno jer ovdje ionako više nikoga nije briga za ništa, pa tako ni za nogomet koji je odavno mrtav. Navijači, i to vatreni, će u ovome gradu uvijek postojati, ali se Hrvatska protiv Italije iz 1995.g. i Hajduk protiv Hamburgera iz 1980.g. više neće nikada ponoviti. Ma koliko mi šutjeli o tome.

A Split k’o Split će uvijek gajiti tu dozu dišpeta, ma koliko nekad postupci nerazumni i štetni bili.

Samo, jedno vam na kraju moram priznati. Ovaj tekst ne veliča ni jebeni kukasti križ, a još manje prenosi ikakvu poruku osim autorovog dojma o prolaznosti vremena.

I da. Uvjeren sam da noćni nacista, terorista i bolesnik – kako su autora svastike prozvali mediji – nije niti aktivan navijač, a još manje osoba opasnih namjera.

Prije će biti da je neki lik, na održavanju travnjaka, bio nezadovoljan plaćom koja kasni, ženom koja mu kuće sere, pa je popio zadnje novce što je imao, teturajući došao do kiseline za korov i rekao;

Jeba van ja mater svima!

Sutradan je, s prijateljima, u kvartovskom kafiću gledao utakmicu, a kada je tv komentator počeo zapomagati, sjetio se što je napravio, pa se udario po čelu i zajaukao;

– ‘En ti Gospu dragu, najeba san!


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 8.6/10 (51 glasova ukupno)

40 komentara na “Svastika”

  1. Bruce Lee

    Odlican text. Jedan ispravak – nije (samo) cetvrta gardijska brigada vratila Knin. Cinjenice govore drugacije, ne zaboravimo i ostale.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
Stranica komentara 2 od 2«12

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output