Didovina

“Čekaj pobro. Pomalo. Jeli ti misliš da san ja glup? Oćeš reći da bi ja budalet’na triba povirovat da smo nastali iz žira koji se pretvorija u baru i iz koje je ispuza čov’k od neke, neke…žabet’ne?! Ja san mislija da smo mi prijatelji rođo…”

0001Ilustracija s bikijade u Radošiću, 29.05.2005.g.

Anno domini 2010. Location: disco „Modena“ in town Trilj (43°37′09″N 16°43′25″E), Croatia (European Union).

Stajao sam ispred ulaza i bezvoljno kontrolirao karte mladeži, koji su nahrupili na ulaz ne bi li se što prije našli na koncertu neke narodnjačke zvijezde egzotičnog imena Dara Bubamara ili nešto tako slično.

Prilazi mi lik od preko dva metra i nekih 130-140 kg. Ma najmanje to s njegovim dimenzijama, jer je bilo i težih što su padali, ali izgled ovog četrdesetogodišnjaka je bio više nego opasan.

Sav nekako krupan u onom „American styleu“ drvosječe sa šiltericom i kariranoj košulji od grubog materijala, s dugim snažnim rukama i koščatom glavom, koja daje dojam da ne pada ni od palice. Kaže;

Ja san odavlen i ja neću plat’t kartu!

– Super, još jedan lokalni neplatiša… – promislim i zamislim se kako riješiti spor s mr. Nezgodnim.

Borac, triba platit kartu. Aj da nije koncert, nije problem, ali ovako…

– Ma neću Isukrsta mi! Ti si na mome, ovo je moja, zemlja, moga ćaće i dide. Dirigiraj ti dol’ po Spl’tu, meni ne’š! Ajde lipo momak sklon’ se… – počeo se drvosječa pjeniti.

Vidim da ovo neće na dobro, pa mi mozak proradi;

A ništa daso, sad ću ja lipo dat kolegi mobitel da snima našu tuču, pa ćemo je sutra stavit na internet, jer će biti zajebano kad se dva junca od 130 kila dovate..

Šta govoriš ti, kakav internet?? – Zbuni se grmalj

Tada priđem do šaltera za kupnju karata, bacim 50 kuna i kažem djevojci;

– Daj mi za ovu sirotinju jednu kartu, eto ja častim!

Kad je on to čuo, pobjesni i stvori se ispred šaltera i zaurla;

Ko je sirotinja, jeben ti balote Is’sove!?? Daj mala 5 karata odma!!

Još jednom sebi dokazao kako um klade valja, još jednog prijatelja dobio. Doduše, malo dosadnog jer je svako deset minuta izlazio vani i donosio mi „Stock-Cole“.

Nemoj Đole više, opit ćeš me. – prekrstio sam tog drvosječu po svome, a on bi mi uvijek odgovorio;

Neka diko, zaslužija si.

Kako sam više izluđivao s jednim te istim „Nemoj Đole – Neka diko“, odlučih promijeniti retoriku, barem da ima nekakvog smisla.

Nego prijatelju, reci ti meni, al je ovo tvoja zemlja oko diska ili si se zajebava? – upitam ga nešto najgluplje što mi je palo na pamet.

Dačija nega moja. – suzbije mi svu mudrost svemira u četrnaest slova.

Ma je Đole, zadnji vijek ili dva, ali čija je bila prije tvoga dida? – pokušam ga zbuniti, ali se glavonja ne da;

Od pantivika je moja. Prije pradide je bija njegov did. I tako sve okolo kole.

Tada mi oči đavolski zasvijetle, pa odlučim se malo poigrati sa svojim sugovornikom.

Sad ću ja tebe Đole uvjeriti u suprotno, ako sidneš i poslušaš me dobro. Jeli može?

A baš bi i to volija vidit mudrače gradski. Aj samo ti paplaj (pričaj, op.a.)… – odgovori mi i nagne bocu pive.

Ovako sokole. Svit, ova balota na kojoj živimo, ti je nastala prije 14 milijardi godina i to iz jedne male točke veličine ovog žira na podu… – rečem i pokažem mu prstom pa nastavim;

Male, ali jebeno nabijene točke, neizmjerne gustoće.

Nešto je zakrkljao kao da će progovoriti, ali sam ga brzo prekinuo nastavkom;

Eksplozijom te točke je nastao svemir koji se širi i dan danas, a tim širenjem i hlađenjem galaksije, a u galaksijama i planete, poput naše Zemlje. Jel me pratiš?

Dašta sam. – reče, pa opet nagne bocu i nasmije se polukrnjavim zubima;

Nega da ti nisi neki učo (učitelj, op.a.) kad tako pametno govoriš, a?

Iako sam znao da je loše ako se pročuje da je jedan redar iole načitan, što će se među gostima protumačiti kao znak moje slabosti ili, ne daj Bože, feminiziranosti, ipak sam odlučio s pričom otići do kraja.

Ako pretpostavimo da je tako, dolazimo do saznanja da je naša Zemlja stara oko četiri milijarde godina i da je iz početka bila vruća i bez života.

Pogledam mu lice koje je sve više poprimalo ljutit i zbunjen izraz, pa nastavim;

No, u evolucijskom procesu, iz bara i oceana su nastali prvi mikroorganizmi, pa složeniji sve do riba, koje su naposljetku dobile noge, preobrazile se u vodozemce, vodozemci u gmazove, a gmazovi u ptice i sisavce, iz kojih je na kraju nastao i čovik.

Htjedoh nastaviti, ali mi Đole stavi šapu na usta i reče;

Čekaj pobro. Pomalo. Jeli ti misliš da san ja glup? Oćeš reći da bi ja budalet’na triba povirovat da smo nastali iz žira koji se pretvorija u baru i iz koje je ispuza čov’k od neke, neke…žabet’ne?! Ja san mislija da smo mi prijatelji rođo…

Fasciniralo me kako je dvadesetak enciklopedija sažeo u jednu rečenicu, pa sam radosno nastavio pričati;

Bravo Đole! Samo sam te iskušavao. U tu teoriju ti viruju antikristi i Masoni, a o „Ovima i Onima“ da ti ne govorim. Oni su najgori.

Vidim da opet negoduje, pa sam brzo prešao na stvar;

Vidi…suprotno komunjarama, mi virujemo da je Zemlja nastala prije šest tisuća godina i to genijalnošću Gospodina u samo sedam dana. Pa i manje, ako ne računamo zadnji kada se gradelavalo.

Đole je motao cigaretu iz vrećice, a ja sam u miru nastavio;

Znači, prije prvog dana nije bilo ničega, a iz nečega se stvorio On i dao nam svijetlo i mrak. Ok, za početak dosta. Tribalo je nakon toga malo odanit. E sad, pošto je to svijetlo svijetlilo ništa, drugi dan je dobilo nebo i vodu. Neobičan prizor moj Đole. Zamisli tog čuda Božjeg, nebo nad vodom koja stoji u zraku?

– Aleluja.. – rekao je veseljak pa rutnuo glagol od riječi – „piti pivu“. A ja nastavio;

E treći dan je sve silo kako triba. Dobili smo zemlju, a četvrti sunce i mjesec. Dobro, ne pitaj me kako smo do tada imali svitlo. Ali piše da smo ga imali već prvi dan.

I onda najveselije, peti dan su došle ptice i ribe, a šesti životinje i čovik. Dobro, malo me sad zbunjuje to životinje, jer su i ove vrste iz petog dana isto životinje…

– Je ti kurčina! Nit’ je riba meso nit’ je životinja…moj pametnjakoviću… – nadmudri me Đoko.

– Je prijatelju. Životinje su ove šta bleju, preživaju i skaču, a ne ove šta lete, plivaju i gmižu, u pravu si. – nasmijemo se oba, pa nastavim;

I tako ti naš Gospodin sedmi dan ode na odmor, a prvi ljudi se nasele u istočnu Afriku.

Iiiiiii..ma di tamo među one crnčine, Boga mu Jokina? – iznervira se Đole pa pljucne protestno.

Ma nije bilo diko nikakvih crnaca, samo njih dvoje na cilom svitu! – objasnim mu.

Aaaa… to. Zna san ja da smo mi prvi došli. – reče mi zadovoljno.

Zanimljivo, nikad nije vidio crnca osim na filmu, ali ga svejedno mrzi. To mu je usadio djeda na kominu.

Doduše, razveseli se nekim drugim „Crncima“ iz pjesme pokojnog Joška Tomičića, ali o tome u nekoj drugoj priči… Nastavim priču;

Kako je naš arijevski Adam dio plodan, tako je sa „silom nečistom“ imao puno dice, a ta dica jednog dana svoju dicu..pa su nastala sela, iz sela gradovi, a iz gradova carstva poput Perzijskog ili Egipatskog.

– Dobro je Bogat’, skratider to malo, utrne mi glava od tih ludosti.. – pobuni se Đole.

Evo još samo malo. Dolazimo do bitnog. – rečem mu da ga ohrabrim, pa nastavim;

Uglavnom, ljudi se po cilom svitu grupirali u zajednice koje su prerasle u plemena, da bi na kraju dobili velike narode i rase. E pa jedan od tih velikih naroda su bili Slaveni, kojima smo i mi pripadali poput Rusa, Čeha, Slovaka, Bugara, Ukrajinaca, Srba…

– Stander, stander tren diko. Kakvi crni Srbi Bog te jeba? Ne turaj me s njima, nemoj da se opet svadimo! – uznemiri se gorostas. Pa mu nastavim objašnjavati;

Eto te đavlu sa Srbima i di ih spomenem. Dobro, nije bilo Srba. Nismo ni Slaveni jebeni, nego smo iz Irana. Ali bit toga je da nismo živili di sad živimo, nego da smo došli s druge strane svijeta prije tisuću i trista godina, te da smo ispljuskali starosjedioce – Šiptare, Rimljane i neka duga plemena – te da smo se naselili na njihovome.

E neka smo im dali..neka, neka…hahahaha… – nasmije se od srca moj sugovornik.

Hahahhaha.. – nasmijem se i ja na činjenicu koja je od srca razgalila mog sugovornika, poput djeteta kad mu pokloniš kesicu „Kikija“. Ma kakav „Kiki“, to je bilo nekada. Kao…kao…da si današnjem djetetu dao novi „Playstation“. Eto baš tako se Đole razveselio na vijest o zatiranju neke starosjedilačke kulture.

Ali vidiš Đole da tvoj dida nije tu od postanka svita, nego da je tu bija nečiji tuđi did, kojeg je tvoj pra..pra..pradid sasika mačem i oteo mu ognjište? – upitam ga pobjedonosno.

– E..dobro mu je da, neka, neka…hahaha… – i opet se od srca razgali div.

Ali priznaješ li da ova zemlja nije tvoja od postanka svita? – zadajem mu konačni udarac.

A šta ti mene vataš za svaku rič ka da si sudija? E pa šta da nije? Sad je moja i gotovo! – kuraži se Đole.

Hehehehe…ipak smo došli na moje.. A šta sad da dođe neko od potomaka tih starih Ilira i reče ti da je to njegova zemlja? Zamisli da se sad svi Indijanci vrate u Ameriku, a svi doseljenici vrate u Europu i ostatak svita? Šta bi onda moj Đole? – sad već pretjerujem i pipkam dokle me sugovornik može pratiti.

Neka Indijanci iđu di ji je volja i bleče se gori po šumi, ali na moje rođo neće niko, jeba ja babu Mandu svoju! Bi ga ja prikla ki janje samo da mi takne lisu (drvena, improvizirana ograda za stoku, op.a.)!! – zacrveni se u licu drvosječa.

Ne misliš li Đole da… – pokušam još odugovlačiti igru, ali me sugovornik naprasito prekine;

STOP! Stander rođo! Napunija si mi glavu tim tvojin paplanjem? Osuši mi se grlo? Oš Štok?

Klimnem glavom da ne bi, a on nastavi;

Otra ja unutra nategnit pivu, a ti se drži te laptine pa laptaj! – te se grohotom nasmije i nestane u tami kluba.

Pretpostavljam da mu je „laptina“ bila posprdni izraz za laptop, za kojim sam na kasi sjedio kada ne bi bilo posla.

Ironično, taman je svirala pjesma „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…“, a Đole je raširenih ruku vodio riječ, dok ga moji nisu izbacili uz par popravaka…

Ali to je već neka druga priča…


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 7.6/10 (17 glasova ukupno)

13 komentara na “Didovina”

  1. pepe

    Sažeo rođo i bit i bitak u dva slova hehe…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  2. SD369

    ko to tamo peva… bezveze

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 2 glasova)
    Odgovori
  3. Drogas

    Djole je u pravu!
    Iscitao sam citav blog za dva dana, jebem ti sitno zito, ovo valja pa valja mrco. Ocemo i mi iskreni neprijatelji Srbi moci kako kupiti tu knjigu?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      A šta će ti kad i ovako besplatno čitaš… 😉

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
      • Drogas

        Ma jeba ti ekran, hartija je hartija. Mada sad kad razmislim, ne znam kakva je situacija u Dalmaciji, ali ovde ja lakse skinut se heroina nego li izdati knjigu. Zdravo bio

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: 0 (od 0 glasova)
        Odgovori
  4. Vip

    Slikovito

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: -1 (od 1 glas)
    Odgovori
  5. korkrya riders

    Čekamo sljedeću priču uz par popravaka 😀

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  6. g13_1966

    kad se dva junca od 130kila uvate ahahahahaahaaha

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  7. kliki

    slijeva na desno:pečenjarnica vepar,nos,apsolutno sve.HAHAHAHAHAHAH LOM!!!!!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. Dr.Gonzo

    Juka ispa si totalni debil sa ovim tekstom! Uvjeravanje neke pijane budale u teoriju evolucije i veliki praska je totalno ništavilo od humora, drži se prenošenja “tuđih” događaja na papir, a ostavi se vlastitog humora. Pozdrav iz Drniša

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 2 glasova)
    Odgovori
  9. CP

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output