A sad adio….

Ako je Bobanov udarac milcionera u Maksimiru zaista označio početak rata, tada sa sigurnošću možemo reći da je ruka – koja je zapalila jugoslavensku zastavu u Splitu – i pokopala tu istu državu. A kako to i obično biva kod legendarnih događaja, ime tog čovjeka je obavijeno velom tajne poput smrti Bruce Leea

1

Bio je to dvadeset i šesti dan tog rujna 1990. godine. Dan koji je tek zagazio u jesen, a već je u 16 sati padao mrak i ona naša dosadna kiša, koja rosi tako lagano da i ne primijetiš, a na kraju te smoći do kože.

Uletio sam u mesnicu kod Parka s Denom, Mićom i Zubom, te smo zadnjim novcem kupili po pivu „Ožujskog“. Onog u smeđoj, politrenoj boci, naravno.

Nikad nisam shvatio zašto smo izbjegavali zelene, ali je to pravilo postalo običaj kao i prolijevanje prvog cuga. Netko je pričao da se to radi „za mrtve“.

Šta je Bepo, di letiš? – dobacio je Mićo našem kvartovskom delinkventu, a ovaj mu je zapjenjenih usta odgovorio;

– Šema brale, šema. Žurin. Pa na Partizana, ka.

Mi smo se također zagrijavali za utakmicu koja nam rezultatski nije bila važna, ali politički svakako jeste, budući da je tri mjeseca staru vijest – o neredima i prekidu utakmice protiv Crvene Zvezde u Zagrebu – zamijenila najnovija o pobuni Srba u Kninu i blokadi ceste u jeku turističke sezone.

Iskreno, te srijede smo na stadion išli isključivo zbog bunta koji je u nama zbog tih dešavanja gorio, pogotovo jer se znalo da Grobari ne dolaze, a Hajduk je toliko slab da se više nema niti volje niti želje boriti za opstanak u ligi koje, vrlo vjerojatno, do godine neće ni biti.

Mićo i ja smo oko 17 sati krenuli put stadiona sami – jer je Denis morao nešto obaviti, pa bi se našli na stadionu, a Zubo nas je ostavio zbog djevojke – a već u Smiljanićevoj smo vidjeli kolone navijača kako hodaju u koloni.

Uglavnom su to bile grupice od pet, šest mladića koje su u krug pile vino tipa „Jure“ ili „Kaštelet“, a baš takva jedna ekipa starijih nas je zaskočila pokraj Splitovog stadiona.

Vadi iz džepova sve šta imate! – bila je naredba najglavatijeg, koji je kao dobar argument imao i skalpel u ruci, pa nam nije preostalo ništa osim da im damo ono jedino što imamo. Karte za utakmicu.

Razočarani smo se ipak spustili do stadiona, gdje smo sreli Icea, Tomu i Bartula iz kvarta, pa smo im ispričali što se desilo. Iako rijetkost, sudbina je htjela da otimače karata prepoznamo već nakon dvadeset koraka, u pokušaju preprodaje istih.

Pošto lave karta? – upitao je Tomo, koji je lijevu ruku imao samo do lakta.

Glavonja je taman udahnuo da odgovori, a batrljak mu je već bio u licu, a karte u našim rukama. Puni sreće smo se zahvalili tome momku velikog srca i već koji trenutak poslije smo bili u dugačkom redu na vojnom ulazu, za kojeg su svi kupovali karte jer je bio najjeftiniji.

Gužva je bila takva da nas je nekoliko stotina bilo zbijeno, a to su koristili neki džepari, pa sam osjetio narkomanske prstiće u svome džepu kako prebiru tražeći bilo šta.

Pička mu materina, je l’ ti stvarno misliš da san ja idiot pa da ne osjećam da me bunariš? Je l’ ti parim osoba u koje ćeš naći išta?? – ukorio sam dugajliju iza sebe, a ovaj mi je – bez da se iti malo zacrvenio – odgovorio;

– Skužaj ka, zajebancija. – I svim zombijima oko nas je to također bila tako normalna stvar.

Smjestili smo se pri dnu sjeveroistoka i navijali. Cijeli sjever je bio narančast od okrenutih „spitfajerica“ i baklji koje su se stalno palile, a poseban domoljubni naboj su činile stotine hrvatskih zastava sa šahovnicom.

2

Često je navijanje vodio lik s izrazito dugom i kovrčavom kosom, za kojeg su mi kasnije rekli da ga zovu Rambo. Imao je karizmu i stav vođe, pa je bilo dovoljno da sa „štange“ započne – „U BOJ, U BOJ…“, a nekoliko tisuća ljudi bi u glas zagmjelo – „ZA NAROD SVOJ…“.

Kada bi se ekipe međusobno potukle, a to se dešavalo često, Rambo bi naredio da svi skandiraju – „VI STE BUDALE!“, a ako ni to ne bi pomoglo, onda bi se i sam umiješao u tuču.

Sredinom prvog poluvremena je zapaljeno preko stotinu baklji i dimnih, pa je sudac nakratko prekinuo utakmicu, zbog čega ga je na poluvremenu dobio kišobran u leđa.

Nastavak utakmice teće u izrazito napetoj situaciji, koja u 71. minuti – pogotkom Partizana za 2:0 – kulminira i to tako da je prvih nekoliko trenutaka sjever zanijemio od šoka, pa je došla faza negodovanja sve dok nije spontano proključalo – „IDEMO U TEREN, IDEMO U TEREN!!“.

Tada je nastao stampedo s vrha tribine prema dolje i mi smo se u tren našli na tartan stazi. Više nije bilo bitno dali smo tu završili zbog straha za svoj život , domoljublja ili huliganizma, sada smo trčali travnjakom, a ispred nas su bježali fotoreporteri, malobrojni milicioneri i igrači Partizana.

Najbrži su pikirali deklariranog srpskog nacionalistu Milana Đurđavića, koji je u posljednji tren pobjegao u svlačionicu,a golmana Omerovića spašava milicioner sa psom, koji umjesto njega dobiva drškom od zastave.

3

Milicija je nekako blokirala ulaz prema svlačionicama, ali nisu niti pokušali spriječiti nadiranje dodatnih navijača sa sjevera.

Pokušali su igrači Hajduka utjecati da se ne ulazi, ali bez uspjeha. Cijeli stadion je grmio: „A SAD ADIO… ODLAZITE CIGANI… FRANJO TUĐMAN… MI HRVATI, ŠIME ĐODAN… HRVATSKA LIGA“…ma sve domoljubno ili uvredljivo čega se moglo sjetiti je izrecitirano u tom masovnom, nacionalnom ludilu koje se probudilo u ljudima.

U terenu je sada bilo već više od tisuću ljudi. Moram priznati  je poseban osjećaj biti dio te otkačene ekipe koja je po terenu trčala, skakala, radila „kolut naprijed – nazad“, trgala korner zastavice, visila na branci, padala, čupala travu, mahala zastavama, smijala se i plakala..

Bio sam ponosan što sam kao četrnaestogodišnjak učinio nešto što se mnogi stariji nisu usudili. Na tom travnjaku i pod jakim svjetlima reflektora sam se osjećao kao nekakva zvijezda u kazalištu i taj doživljaj mi je bio jedan od najuzbudljivijih u životu.

5aU tom glupiranju nisam ni primijetio da se na jugu, ispod službenih zastava, okupilo pedesetak navijača, a sa sjevera je zaorilo: „SKINI JE, SKINI JE…“ i onda se desilo ono što je do tada bilo nezamislivo i po život opasno – službena zastava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije se spustila u ruke mladićima, koji su istu pljuvali, odrezali nožem petokraku, a ostatak zapalili i takvu je simbolički podigli nazad.

Zavladao je muk, a onda se prolomio pljesak većine ljudi na stadionu. Iako sam bio dijete, znao sam da je to ozbiljna stvar nakon koje više ništa neće biti isto, jer ako je maksimirskim neredima započeo rat u Hrvatskoj – kako su Bad blue Boysi govorili – tada je paljenjem ove zastave definitivno i umrla Jugoslavija.

4

Slike su obišle sve domaće i svjetske novine, a Hajduk je kažnjen s četiri utakmice igranja van Splita i registriranjem utakmice s 3:0 u korist Partizana. Međutim, to više nije bilo ni važno jer se ubrzo i zaista raspala Jugoslavija, zajedno s njenim nogometnim savezom, a Torcida je „spitfire“ jakne zamijenila onim maskirnim.

Međutim, samo jedna stvar je ostala nejasna. Tko je zapalio zastavu? Čija ruka je utjecala na povijest i ubrzala neizbježno?

Ja vam, na žalost, na to ne mogu sa sigurnošću odgovoriti.

Ali sam tražio odgovore, pa mi je Marino Ljubić rekao;

“Slušaj, bili smo tu ja, Vedran Rokov, Dražen Teklić, Igor Jonjić i Mate Bedalov. Ma bilo je tu još dosta ljudi. Mnoge su je ruke držale i kidale. Ali samo jedna ju je zapalila. Od našeg Dražena. Iz Gomilice…”

Poznati Karlo Zanki iz Geta je stvari malo drugačije vidio, a usput i slikovito opisao svoje viđenje tog vremena;

“Zapalilo ju je više nas, spontano. Doša san s Božom Sinovčićem do štange di su se neki čak i penjali, dok je neko pametan nije spustija. Pljucali su je, rizali nožem sve dok neko nije viknija – pali je! Nas deset je palilo. Božo i ja smo je isto palili. Neki su se slikali s njom nakon toga, ali ja i Božo smo se mudro sakrili. Jebiga, čeka sam poziv za KPD Glinu. Jeben dom, većina stražara Srbi, a kad sam nakon toga odleža, slali su me tri puta po misec dana u samicu i to u istoj robi. Sićam se i kad su snajperosti ubili u Glini jednog radnika. Hrvata. Da se vratin na utakmicu. Posli smo kolektivno razbili trafiku kod Starog placa i nakrali se šteka i šteka Marlbora. Nakon toga smo popili piće na Prokurativama, a već tada se kraj nas stvorija agent u kaputu i počeja nas ispitivati u vezi zastave. E i još nešto šta rijetki znaju. Kako je tada hrvatska zastava bila po zlato, jedan Zvirko je i nju skinija sa štange do one na kojoj je bila jugoslavenska. Samo su to rijetki vidili. I proda ju je za ćamil dopa. Jebiga, takva su to vrimena bila…”

Još je bilo verzija sa Sućidra, Brda…ali u konačnici, možda je sudbina i htjela da neznani junak ostane nepoznat. U tome je i jeste čar događaja koji su ušli u legendu.

A ovaj iz Splita je definitivno u toj kategoriji, ma kako gledali na to.


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.5/10 (59 glasova ukupno)

92 komentara na “A sad adio….”

  1. Jurich

    Ja nisam vidija točno ko ju je zapalija, ali je oko nje bilo bar deset ljudi, i ne sićam se da sam vidija Zankija među njima. Možda je i bija, ali ja ga nisam vidija, i sićam se da sam prepozna jednog lika iz Gomilice, tako da je moguće da ju je baš zapalija taj lik iz Gomilice.

    Dobro se sićam svega, ali iz današnje perspektive, ne mogu jasno reć koliko je to sve bilo spontano, a koliko dio nekog već prije zamišljenog scenarija. Jer, ono čega se najbolje sićam da pandura gotovo uopće nije bilo na utakmici, kad god bi dolazili Beograđani, pa i Dinamo, na atletskoj bi bio kordon policije, nekad gušći, nekad manje gust, ali na ovoj utakmici ih gotovo i nije bilo, iza golova njih nekoliko i to je sve.

    A sa druge strane, nakon što smo uletili u teren, prema svlačionicama se u ekspresnom roku pojavilo 20-30 njih sa kacigama, došli su iz tunela, i vide se i na toj snimci iz Sportskih novosti, njima je očito bija jedini cilj da nas spriječe da krenemo za Partizanovim igračima u svlačionice. Inače, taj Đurđević je bio zaosta, bija bi ga ovi naš možda i dovatija, ali je, čini mi se, Miše sa klupe presrea tog našeg i srušija ga na travu. Baj d vej, ne sićam se da je taj Đurđević bija neki deklarirani nacionalist, a nije bija ni neki igrač, i kako me pamćenje služi, jedini od Beograđana za kojeg sam tad čua priče da je baš pravi četnik je Binić. A taj golman Fahrudin Omerović je bija odličan, a inače je taj Partizan u tom trenutku bio dosta ispod Zvezde,a i Dinama, individualno možda čak slabiji i od Hajduka.

    Ali, kako bilo da bilo, poveli su dva nula, i onda je krenulo sa sjevera “idemo u teren”, pa kad smo ušli u tereno je krenul “Ubij”, i onda smo pojurili za njihovim igrača, a na kraju je bilo “skidajte zastavu”. Sve se odvijalo dosta brzo, gotovo sinhronizirano , i ne mogu reć koliko je baš bilo spontano, a koliko dio nečijeg ranijeg predumišljaja, ne govorim to kao neki teoretičar zavjere, već su generalno tih godina stadioni korišteni kao poligoni za događanja koja su usljedila, dosta je znat samo da je srbijanski DB stavija Arkana na čelo navijača Zvezde.
    I taj upad u teren je bija zapravo treći prekid utakmice, prvi je bija radi jedne dimne, ali, od onih šta stvaraju jako veliku količinu dima drugi radi baklji, jednu sam ja bija zapalija.

    Uglavnom, ništa za posebno pohvalit se, a godinu dana ranije, isto protiv Partizana, na Poljudu se desija možda najsramniji trenutak u povijesti navijača Hajduka, kad je dosta svita zviždalo na minutu šutnje za neke poginule rudare u Srbiji. Posli sam na internetu vidija da Grobari pišu da je zvižda cili stadion, što definitivno nije istina, ali, zvižduci su se dobro čuli, kad pišem ovo, pari mi se da ih čujem i sad. Ne sićam se da sam vidija i jednog navijača Hajduka da je napravija nešto gore od zviždanja nekoj sirotinji koja je išla u rupu di sunce ne sija da bi prehranila obitelj, je da smo mi tada sa Srbima već bili pilično na ratnoj nozi, ali za napravit nešto tako moraš bit ili jako glup ili jako zao.

    Grobari tad nisu došli, a posli par miseci bila je Zvezda, ali nisu došli ni Delije, (nas je tog proljeća u prvenstvu na Zvezdu bilo skoro 2000, a na finalu Kupa preko 2500) ali je svejedno osiguranje bilo neviđeno, navarili su bili na ogradu šipke u kontra smjeru, na x, tako da se nije moglo preskočit ogradu za uć u teren a bija je i nikad jači kordon policije.

    I da, postojala su dva Ramba, jedan je bija iz Juraja Bonačija, ima je Downow sindrom, i sa njim, i još jednim iz Juraja, Markom, bi se ekipa zajebavala na manjim utakmicama, a taj drugi, koji je vodija navijanje na ovoj utakmici je bija iz Solina, i radija je u domu penzionera na Zenti, sićam se da je ima vikendicu u Stivanu na Braču i generalno nije bija od velike pameti, ali je bija onako poveći, i zapravo, skroz dobar, prijateljski lik. Posli je bija u gardi, i mislim da je živ i dan danas, premda ga nisam odavno vidija.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +5 (od 5 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Fala na iscrpnom, realnom i pametnom postu. Svaka čast! Imaš mota…

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  2. Japanac

    zastavu je zapalio momak sasvim lijevo na slici,iz kaštela…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
Stranica komentara 3 od 3«123

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output