Harkov

Dana 11.10.2008. godine, na stadionu “Metalista”, Hrvatska se mučila postići gol koji će nas odvesti na svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Utakmica je bila dosadna, a dan u gradu prekratak. A da nije bilo Margete iz Imotskog i Lenjina s trga Slobode, teško da bi se ičega kvalitetnog i sjećao…

01ukrajina

Jutro sam opet dočekao neispavan. Kao i sva do sada prije putovanja ili neke važne utakmice.

Internacionalni aerodrom je toga jutra vrvio netipičnim putnicima. Onima koji galame  i ostalim svijetom koji je tu svitu sa zgražanjem gledao.

U redu su stajali “Uvijek vjerni” – ponešto pristojniji – jer su u njenim redovima ipak najmanje radikalni navijači, pa zatim Kohortaši – koji su gledali što ukrasti po “duty free shopovima”, dok su im vinkovački susjedi stajali sa strane i gledali – u njih. Mrko, naravno,.

Boysi su, po običaju, bili odvojeni od svih i nezainteresirani za ikakvu komunikaciju.

Nas desetak je stajalo za šankom i pili smo svoju prvu pivu. Što je i normalno u 6.30. Ujutro…

Za neke smo bili plaćenici, za neke Tovari, a za neke face. Što se mene tiče, ni sam nisam znao u koju kategoriju bi nas svrstao. Niti sam se time opterećivao…

Jedino što me veselilo je to da ponovo putujem. I to daleko. Pa makar na jedan dan.

A što možeš doživjeti u jednome danu, od kojeg ti pola otpada na putovanje? – upitali bi mnogi.

A ja bi odgovorio;

Puno toga prijatelju moj. Puno…

Put, od dva i pol sata vožnje, prolazi dosadno, jer kako se veseliti s ljudima koji slijetanje pozdravljaju s pljeskanjem i usklicima radosti?

Ne, to nije moj svijet.

Svjetla točka putovanja je bio Imoćanin Margeta, nekadašnji izvidnik i invalid Četvrte gardijske brigade.

05ukrajinaTaj zanimljiv lik je čuo za “Uvijek vjerne” i njihovu ponudu, uplatio let i našao se s nama u avionu.

Uglavnom, da sad ne nabrajam sve šale i pošalice s kojim nas je – u satiričnom, Imotskom stilu – uveseljavao cijelim letom, dovoljno je da ovog pozitivca zapamtimo, jer će u priči još biti riječi o njemu.

Odmah pri ulasku u Harkovski internacionalni aerodrom se zapričao s jednim djelatnikom sigurnosti i tu ga gubim iz vida.

Ono što opažam je jako tijesan prostor za putnike, a nakićen raznim socijalističkim obilježjima i kipovima.

Gotovo sat vremena gubimo na birokraciju u ionako prekratkom danu, a do ludila me dovodi njihova upornost da ispunimo neki listić na ruskoj ćirilici.

Ne, uopće nije slična srpskoj, koju sam učio u školi, a engleski, naravno – ne znaju.

Debelo iza dvanaest sati sjedamo u autobuse koji nas voze put trga Slobode, za koji sam pročitao da je najveći u Europi, a sedmi na svijetu.

Putem ništa impresivno. Kao da sam u Sofiji, samo prije sto godina. Ljudi sivi, zgrade sve iste, sovjetskog tipa.

Čak je i vozni park podsjetnik na neka stara vremena. Samo poneki vozač Lade pokuša biti kreativan, pa se mogu vidjeti i spuštena rugla s ugljen-zatamnjenim staklima, iz kojih tutnji preglasna glazba.

Ali trg je stvarno impresivan. Pravi komunistički za velike parade. Brat bratu kilometar dužine i par stotina metara širine, a u sredini trga ogromni Lenjinov kip od desetak metara visine.

02ukrajina

Ulazimo u neki centralni pub na trgu i sljedećih nekoliko sati ispijamo na litre pive. Ni dan danas ne znam tko ju je plaćao. Ali je klizila kao zadnja u životu.

Izlazim vani zapaliti cigaretu i promatram ogromni, betonski trg. I odjednom ugledam nekog lika kako priča na mobitel. Gledam u njega, uzvrati mi pogled, te spusti glavu i ode dalje.

Idem za njim lijevo, nekih sto metara do ulice, i zatičem ga u društvu još dva vršnjaka od nekih dvadesetak godina. Nešto im govori na uho, nakon čega me jedan od njih pogleda, pa opet spušta glavu.

Hmm…tako dakle.. – promrsim u sebi i krenem prema pubu.

Ekipa, vani su njihove izvidnice. – rečem našim navijačima, ali od pedeset ljudi me ozbiljno doživi samo mojih par ljudi i nešto Zagrepčana.

Trojici Riječana je to čak bilo i smiješno. Pa su hihoćući izašli vani. Međutim, u povratku su – onako krvavih usana i noseva –  bili nešto manje nasmijani.

Odmah je nas nekoliko izašlo vani i zateklo nekoliko Ukrajinca.

Naravno, jedan od njih je bio onaj moj “vezista”.

Nike i Tomo iz Zagreba su odmah povaljali dvojicu, a za ostatkom smo se zatrčali ja i Neno Nikolić, također stari BBB.

Nakon sto metara je Neno odustao, a ja u bijesu prevalio još stotinjak metara tog ogromnog trga, sve dok se bjegunci nisu zaustavili kod grupe od pedesetak mladića.

To su bili njihovi kompanjoni, a ja sam se od lovca preobrazio u lovinu.

Bježao sam od pedeset pari cipela koje su prašile za mnom i čiji su vlasnici vikali nešto na ruskom dijalektu.

Bježao i molio Boga da mi noge izdrže isti put do puba. I izdržale su.

Jako sam se radovao ekipici od dvadeset ljudi u koje sam utrčao i stao s njima u gard.

Uglavnom moja ekipa, od Tome Petrinjca, par kohortaša i “Vjernih”, te nekoliko hrabrih individualaca tipa tog spomenutog Nene Nikolića.

Ostali ili su, eto shvatili da moraju nešto hitno obaviti, pa su isparili ili su sa sigurne udaljenosti gledali. Hrvatska posla.

03ukrajina

Prvi put sam se tada susreo s huliganima koji stoje u formaciji. Očito je bilo da se – po ruskom sistemu – tuku po livadama.

Ali i mi smo se borili po svome sistemu. Balkanskom.

Naime, kako je duplo veća grupa prilazila u zbijenom četveroredu i pri tome vikala nešto u stilu onih spartanskih sranja, tako je netko inovativan zagrebao pod i odlomio prvu kockicu betona.

Jasno, nakon prve su i ostale išle bez problema. Pa kad im je prvi red pao kao pokošen i oni su prihvatili “Balkan style”, tako da je kiša kamenja letjela na sve strane, razbivši nekoliko glava i parkiranih auta.

Čak je jedan kamen pogodio u rukav moje jakne, amortizirajući gadnu ozljedu.

Linija je pucala, bez obzira na hrabre ljude poput Tome – koji je stajao isturen i bez imalo straha u njegovim očima – i bilo je pitanje vremena kada će nadjačati naš nadljudski napor.

U pravom trenutku dolazi policija – u onim debelim jaknama i velikim šapkama na glavama – te nas razdvajaju od Metalistovih huligana.

Istini za volju, udaraju samo po njima, pa nam ostaje samo da odahnemo od nemile borbe i uživamo u njihovom sukobu.

Iz koje jedan policajac izlazi bez kape i pokidane jakne, iz koje je ispadao pamuk kao da je snijeg.

Nakon toga su nas potrpali u autobuse – na žalost konobara koji zbog tog meteža nisu znali kome što naplatiti – i odvezli direktno na stadion “Metalist”.

Ogromno zdanje je iznenadilo svojim atraktivnim i modernim izgledom, ali se nama na njega još nije išlo. Pogotovo meni kojem je poraz od cijelog grada vidjeti samo nabacivanje ciglama po trgu Slobode.

Međutim, kako je policajaca bilo pet puta više nego na iti jednoj utakmici u mome životu – gotovo jedan na pet navijača – tako je postalo jasno da se možemo pozdraviti s obilaskom grada.

Iako nas na trgu nisu dirali, a trebali su, ovdje su pokazali iznimnu strogost i brutalnu protokolarnost. Sami ulazak je trajao gotovo sat vremena, a jako malo toga se moglo unijeti sa sobom.

04ukrajina

O samoj utakmici ne bi puno pisao, jer što napisati o susretu bez golova? O navijanju isto tako. Iako nas je bilo nekoliko stotina, nismo se čuli niti sekunde.

A i kako bi kada nas je ugušio huk četrdeset tisuća nabrijanih Ukrajinaca, koji su forsirali one glupe i dječje “valove”, od kojih mi se počelo vrtjeti u glavi.

Sudac je odsvirao kraj, a ja sam se obradovao što imamo još pet sati vremena za kratki obilazak grada i piće, dva..

Ali i ti su mi snovi splasnuli jer smo, pola sata kasnije, bili u autobusu koji je vozio na aerodrom. Zdanje bez čekaonice, fast fooda i trgovine.

Hvatao me očaj, tuga i bijes dok sam smišljao kako nestati na par sati.

I onda poklon s neba. Jedna od onih zatamnjenih Lada je dovela neki bračni par pred aerodrom.

Nije više bilo razmišljanja. Ukrcali smo se u taj taxi i napustili štićenu zonu.

Nismo se nešto usrećili s tim Макдональдс-om i pivom ispred dućana, ali smo ipak prošli nešto bolje od ekipe na aerodromu.

Pred ponoć se vraćamo nazad, praćeni pogledom iznenađenih policajaca, te stajemo u red za “čekiranje” karata.

Dvije osobe su tada došle, gotovo istovremeno, a oba velikana, pa su se svi okrenuli prema njima.

Jedan, manje poznat, je bio Andrij Shevchenko iz Dvirkivschyna i ubrzo je nestao u hodnicima aerodroma, a drugi – puno poznatiji i zabavniji – Margeta iz Imotskog, je došao zagrljen s jednim likom pod šubarom.

Mrtvi pijani su pjevali Thompsonov deseterac, samo svatko na svoj način.

Naš imotski sokol bi započeo sa;

– Baci bonbu boni bandu… – a kompanjon bi samo nadodao;

– …через джерелa…

Ne trebam napominjati kako su svi pucali od smijeha na tu scenu, a pogotovo kada su shvatili da se naš junak napio već na aerodromu i to ni više ni manje nego sa šefom osiguranja, kojem je pričao na hrvatskom jeziku svoje jade iz Domovinskog rata, a ovaj njemu o ruskom teroru za vrijeme Sovjetskog saveza.

I onda shvatih prejaku i nenadmašnu istinu. Pa Margeta se nije pomakao od aerodroma.

Da remiziramo. Uplatio je kartu, sjeo na Pujankama u auto i dovezao se do Zagreba, iz kojeg je letio dva i pol sata do 2143 kilometra udaljenog Harkova i – ostao na aerodromu.

Apsolutna pobjeda! Antologija!

Još kad tome nadodamo da mu je ukrajinski operativac dao na poklon kesu s desetak mraz-hladnih Votki, te mu uz – “Oтримати Батюшка!” (“Upadaj Baćuška!”, op.a.) – isključio detektor metala da prođe s neocarinjenim teretom – aplauz svih ljudi na aerodromu, od policajaca i carinika do navijača – je bio gromoglasan!

Ne trebam napominjati da smo sav teret Margetine vrećice iskapili i umalo srušili avion.

Eh da, još jedna, meni srcu draga činjenica. Kako je nad Zagrebom bila magla harmagedonskih razmjera, avion je sletio u Split.

Većina se u novonastaloj situaciji morala snaći kako što prije doći u Zagreb, dok je vesela petorka zviždukajući krenula put svoje kućice – slobodice.

Jebiga, Sudbina. Kao i sve u životu.

Ili kao što bi moj Margeta rekao;

Prijatelju, nekom obojci, a nekome opanci...


Tekst je, kao i svi na TheMladichi, napravljen neprofitabilno u svrhu vaše zabave i razonode. Nagradite entuzijazam autora sa ocjenom i komentarom, negativnim ili pozitivnim, kao podstrek za daljnji rad!
Unaprijed hvala!

VN:F [1.9.22_1171]
Ocjena: 9.7/10 (29 glasova ukupno)

31 komentara na “Harkov”

  1. korkrya riders

    Prva liga 🙂

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  2. pujanke

    Margetu za predsjednika. I čovik i hrvat

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  3. Ja san

    Nema zajebancije dok nema imoćana 😀

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  4. MarijanVirovitica

    Juka, svaka čast na odličnim tekstovima! Otkad sam otkrio ovaj fenomenalan portal, čitam kao sumanut; iako me čekaju ispiti na faksu. Inače, svojedobno sam išao redovito na utakmice naše repke i plaćao članarinu za Uvijek vjerne. Vidim da te ekipa napada zbog toga, ali ja te razumijem. Cijeli život sam navijač Dinama, ali nikada zapravo nisam bio nekakav ultras. Za kriterije “pravih navijača” ja sam teški k…c. Medjutim, to me ne smeta. Nikada nisam mrzio Split, Dalmaciju i Hajduk, već dapače – volim sve troje. Domoljub sam i ne mogu sebe smatrati Hrvatinom, a potom pjevati kojekakve glupe pjesmuljke protiv Dalmacije i svom bratu razbijati glavu jer navija za Hajduk. Dakle, odlaskom na tekme nase repke davao sam oduska ljubavi prema Domovini i dobrom pivu te druzenju sa svim Hrvatima, od kud god bili. Zato Juka, samo nastavi ovako jer imas nenadmasan talent!
    P.S. pozdrav torcidasu Tončiju, konobaru u hotelu “Zagreb” na Duilovu. Tonči je s Pujanki, a upoznao sam ga 2009. za vrijeme boravka u tom hotelu!

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +4 (od 4 glasova)
    Odgovori
  5. igi

    Dobra ste vi ekipa bili. Dobra. Šteta…

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  6. Sekula

    Ja sam obični pušač kurca! 😉

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
  7. šiptar

    Indijanac doša u Zagreb autom, a avion mu sletija u Kaštela isprid kuće. Pa sidaj u autobus i vozi se opet 6 uri po auto.

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  8. Varoš ST

    Zaboravija san na ovoga malog smrada Igora fala ti juka šta si me sa ovim tekstom podsjetia da mu moran opalit šamar kad ga vidim u kvartu

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  9. Varoš ST

    i ovi smrad “boksač” bez ijednog meča u životu,šta je biža po kukuruzima kad nam je pa transparent varoš,šta se malo ne skupite pa probate doč na Hajduka,neiden više na utakmice ali bi opet iša radi takvih smradova da ponovimo pojišan,nemogu virovat da san se ovako iznervira kad vidin ove slike ljudskih izdrkotina

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • istok

      VAROŠ prika cemu takva prica gnjusna,to je sve proslost s njima…ljudi ne idu vise na utakmice hajduka a ni hrvatske…zivot ide dalje,svak svom poslu…pojam Pojišan je vrlo glup tvoj primjer vidjenja svega,bar njih troje nije bizalo od nas 20 tak,uteklo za razliku od ovog nedavnog dogadjaja s autoputa s zg deckima —-nas vise duplo i grudanje,to mi se gadi, vracat se u proslost….to bi te tribalo nervirat jel ima jos izdrkotina medju nama a ne vidimo ih…i ja san bia kad je pa Varos,dosta ih je bizalo i tad a jos su na tribini u prvin redovima….zato Varoš,nemoj i dalje ic na utakmice,vidis da nema smisla to sve…..pozzzz

      VA:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +5 (od 5 glasova)
      Odgovori
  10. Živa Ne Zgoda

    Veliki pozdrav legendarnom navijaču i čoviku zvanom Juka, koji je zaboravio reć da sam rame uz rame sa njim i još njih par hrabrih jurta na te ruse na trgu… I moram priznat da par najboljih gostovanja sam proživio baš u društvu našeg Juke… Iako su me neki okrićali protiv tebe, i pritili po Poljudu i po Splitu ( i to gadno) , ponosan sam što smo se družili jer si čovik bia i osta, nebitno šta kaže par sitnih malih jebivjetara… Eh da, Varoš ST i ja moram malom Igoru dat par šamara, jerbo me zavrnio za 100eura u Bukureštu

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Diko moja, a ko bi sva imena nabrojao, a i baš tebe nisam možda zbog fabule priče na kraju, hehe.. Fala na lipim ričima. A svatko ima pravo na svoje mišljenje, vidiš da uglavnom niti ne diram negativne komentare jer sam toliko evoluirao kao osoba od tog vremena, da me uopće nije briga. Ah da, mali Igor. Zvali smo ga svizac, glodar. Došao, uvalio par putovanja i nestao bez pozdrava kad su ga malo potegli za (ionako velike:) uši. Skočimiš i baburica mala..hahahaha…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
  11. nije važno

    jel se može znat koje varoš st?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
  12. prika

    ma uopce nije bitno ttko je varos!!!!cudim se uredniku sta ne brise ovakve gluposti,samo kvari portal,price itd….

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +1 (od 1 glas)
    Odgovori
    • TheMladichi

      Prika, dogovori se jesi li “prika” ili “istok”, dosta ti je jedan nick. 🙂

      Ako mene pitaš, slažem se s velikom većinom tvojih upisa, ali s druge strane, svijest mi je sada u toliko drugoj dimenziji da mi je sasvim svejedno tko piše, što piše i zbog čega. Ta navijačka prepucavanja su ionako besmislena, ma kojoj strani pripadali. Neda mi se zamarati s brisanjem…

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: 0 (od 0 glasova)
      Odgovori
  13. HrvatObični

    Ma da nadovežem na ovu priču jednu nadopunu ,Margeta je naime bio na utakmici i nešto se sjeća s terena, ponajviše pretresa i kordona policije.. A onda je ponovo našao “kamarada” koji ga je odveo u jedan “zanimljiv” caffe bar (naravno da su im kordoni policije oko aerodroma otvorili prolaz) .. A u caffe-u odmah iznad šanka cvijet od napuhanih prezervativa 🙂 🙂 🙂 — Što mislite o kakvom se caffe baru radilo ??
    Bio s čovjekom pokazivao mi..

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  14. UCV

    “dok su im vinkovački susjedi stajali sa strane i gledali – u njih. Mrko, naravno,.”

    Vinkovački Ultrasi su išli autobusom a ne avionom tako da ti ovo ne pije vode! A i nikad nismo nikoga gledali mrko kad Hrvatska igra

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori
    • TheMladichi

      eh tebe sada. jasno je što sam htio reći. a i nisam rekao Ultrasi, nego vinkovački susjedi. I išli ste s kombijem a ne busom gore. Sve 5.

      VN:F [1.9.22_1171]
      Ocjena: +1 (od 1 glas)
      Odgovori
      • UCV

        Eh i tebe sada 😀 Išli smo busom, bio sam, znam, imam slike… Još nam je bus nakon tekme upao u neku rupu (doslovno se otvorila zemlja pod zadnjim krajem busa) pa je 20 ljudi guralo da ga izvuče. A sjećam se i “pikanterija s L….ćem ispred stadiona” kako je ovaj ispod mene naveo jer je dotično sa još par vaših momaka išao s nama busom.

        Pozdrav iz Vinkovaca! Ono nakon tekme u Tallinu pri izlasku sa stadiona se ne zaboravlja 😉

        VA:F [1.9.22_1171]
        Ocjena: +1 (od 1 glas)
        Odgovori
  15. birtija

    …manje više sve točno, bilo je pikanterija s L….ćem ispred stadiona, tuča na trgu više manje ok, osim šta je sukob i zakuhala ekipa Armade. Ono čega se ja sjećam je jednog njihovog izviđača koji je uletio u pub i brojao koliko nas je, ali je na izlasku izbrojio još jednu. U glavi mi je i dalje slika kamena koji puca od lice nekog ukrajinskog jadnika i ona njihova ekipa s pokušajem bacanja nekog stola na nas…aerodrom više ko stanica u Perkoviću….

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +2 (od 2 glasova)
    Odgovori
  16. ulaz L

    oli se uvik vjerni dobija i ova alpha jaketa?

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: +3 (od 3 glasova)
    Odgovori
  17. .....

    Juka jesi ovo ti?
    https://scontent-ams.xx.fbcdn.net/hphotos-xpf1/v/t1.0-9/10647032_10152642787272466_686947384613159014_n.jpg?oh=88bfc0a7aa4f4285b6612f3c008f2564&oe=5570599D

    VA:F [1.9.22_1171]
    Ocjena: 0 (od 0 glasova)
    Odgovori

Napiši komentar

Komentiranjem prihvaćate kućni red.

* Please Enter the Output