Kako naslov sugerira, radi se o kategoriji neobičnih, otkačenih i besmislenih tetovaža, koje su njihovi vlasnici napravili iz samo njima poznatih razloga i pod utjecajem tko zna kojih vizija, sila ili sredstava…
“Mali, provincijski grad, – koji je tada, po broju ubojstava i narkomana, podsjećao na Napulj u doba Cose Nostre – je ponovno bio najluđi i najsportskiji grad na svijetu, kako bi mu se u takvim prilikama tepalo.”
“Ljudi…Knin je naš! Sve gori… – a netko mu je trčeći dobacio: – Gori i firma Bog te jeba, sve će eksplodirati!”
“…naši stari i perverzni Splićani su već baratali slobodoumnim seksualnim terminima, kao što su ekshibicionizam i voajerstvo, dajući im i domaća imena – “škuribanda” i “ćiribimba”.”
“Ono što je on, nakon tri sata povlačenja tradicionalne mreže uhvatio, naši ribari bi bacili mačkama. No on je otišao kući s istinskim osmjehom na licu. Luang Prabang je bio pun pogodak.”
U ovome tekstu ne postoji ni najmanja primisao za ruganje s ičijim vjerskim osjećajima, samo s ljudskom glupošću koja je nemjerljiva. Dakle, pogledajmo koje su idiotarije ljudi spremni tetovirati, uvjereni kako su time na korak bliže Bogu.
“Naime, čovjek snen zaboravi gdje je, a kada proviri kroz vrata šatora i vidi stotinu metara visok strop dvorane – kroz čiju ogromnu rupu prodire jutarnje sunce – shvati da je noćio na jednom od najatraktivnijih mjesta na ovoj planeti. Uspomena za cijeli život.”
Neki ljudi bi zaista trebali pripaziti prije nego li na sebe tetoviraju neki natpis. Kao prvo – za cijeli život je, a kao drugo – okolina vas po tom natpisu i selektira…
“S druge strane plitke vode je stajalo krdo od preko pedeset robusnih i divljih bivola. Zaneseno smo im prišli da ih što bolje fotografiramo, a onda su se oni, u zaštiti mladunčadi, počeli približavati nama. Vjerujete mi, niti malo ugodno iskustvo…”
“Da je kralju Jayavarmanu netko, prije osamsto i kusur godina, rekao da će mu jednog dana hram – u kojem je živjelo preko dvanaest tisuća duša – pojesti džungla, vjerojatno bi ga dao smaknuti. Ipak, danas je to impozantno svetište – sa svim onim stablima, korijenima i lijanama, koje su zarobile svaku poru građevine – tek kraljevstvo makaki majmuna, koji tu sad jedini kraljuju. Tipičan primjer kako na kraju priroda uvijek pobjeđuje, ma kako se čovjek osjećao Bogom.”
